Ako ste slušali Stojedinicu još od kraja osamdesetih i ako danas slušate Yammat, onda zasigurno lako prepoznajete ne samo glas, nego i stil vijesti, a posebno tjednih političkih pregleda Silvije Šeparović – britko seciranje političke i društvene stvarnosti uz odlično birane tonske zapise. Između ta dva zagrebačka radija, stao je raznovrstan novinarski rad: pisala je za tiskane medije, radila za televizijski magazin Javna stvar HRT-a, živjela u Sarajevu i radila na eksperimentalnom TV programu Test kanal, bila dio hrvatske redakcije BBC-ja u Zagrebu, surađivala s programima Hrvatskoga radija.

S nekadašnjom radijskom kolegicom Natašom Magdalenić Bantić potpisuje knjigu "Hrvatska – njenih prvih 20-ak" (izdanje Aquarius Records), što je njihov opsežan pogled na sve ono što je Hrvatsku snašlo u prva dva desetljeća samostalnosti. Od početka emitiranja Yammat FM-a na frekvenciji 102,5 megaherca u veljači 2015., dio je redakcije, a od 2019. i glavna urednica tog radija.

Radio u Hrvatskoj za dvije godine slavi stogodišnjicu – Radio Zagreb je s emitiranjem započeo 15. svibnja 1926. – a vama će za te iste dvije godine biti 30 godina u novinarstvu. Kakvo je raspoloženje? Zadovoljstvo, umor, razočaranje, samo radno?

Sve to nekako smiksano, ali sam što se tiče moga rada zapravo najzadovoljnija što sam ikada bila. Valjda zato što sam starija, pametnija i neke faze sam prošla, a i u okruženju sam koje mi daje ono što mi treba, a to je sloboda.

Kad gledam kako se radilo ranije, 1990-ih recimo, razlike su velike. Tada je bilo važnije izreći ili navesti na komentar, danas je, meni barem, činjenica prije svega. Sve ostalo može, a i ne mora

Znači li to da sada imate najviše slobode u radu otkako ste počeli raditi?

Da, jer mogu određivati što se u našem programu događa. Sada sam na poziciji glavne urednice i ne mogu to uspoređivati, recimo, sa Stojedinicom, na kojoj sam počela. Taj me radio prvi naučio grabiti slobodu i formirao me, i ne samo mene, kao osobu kojoj je to važno. To me definiralo.

Prvo ste 1996. godine dobili nagradu Hrvatskog novinarskog društva za najbolju radijsku emisiju za Week report na Stojedinici, koju ste uređivali s Natašom Magdalenić Bantić i Zinkom Bardić…

Prvu nagradu smo dobile Zinka Bardić i ja za Week report 1989. godine – Sedam sekretara SKOJ-a.

A-ha, taj podatak nisam našla pripremajući se za razgovor. To je bilo tek tri godine nakon što ste počeli raditi na Stojedinici.

I niti godinu nakon što smo počele emitirati Week report. To mi je ostala najvažnija nagrada jer se dodjeljivala u većoj državi i konkurencija je bila veća pa je smatram ozbiljnijom. Te je godine nagradu dobio i sarajevski list Valter i Darko Hudelist. Vrlo brzo pridružila nam se Nataša Magdalenić Bantić i bile smo poznati trio. Dobile smo ponovo nagradu za tu emisiju, tu HND-a.

 

Radio je poglupio

Nagradu HND-a ste dobili i 2013. za emisiju Aftershock, koju ste radili na Radio Sljemenu, a onda 2022. dobivate treću HND-ovu nagradu za radijsko novinarstvo s Yammatovom redakcijom za emisiju Katedra za plastičnu kirurgiju. Sve tri emisije su tjedni politički magazin. Kako se kroz taj dugi period mijenjao rad za radio i vaš urednički pristup?

Prvih 12 godina sam bila na Stojedinici. Dobila sam, kao i ostali u informativnoj redakciji, priliku da vrlo mlada radim ozbiljan posao, a da nam pritom nitko ne određuje kako ćemo točno raditi. Istraživale smo formu, ništa nije bilo zadano pa ni minutaža. Nekada je Week report trajao pola sata, nekad 45 minuta, nekada sat vremena. To danas više nije moguće, zna se koliko emisije traju i dužni smo se prilično strogo pridržavati minutaže. A ni ne bih više radila tako dugu emisiju. To mi je danas predugo i dosadno, ne treba mi više toliko da nešto kažem. Mijenjala sam i način montaže i dramaturgije emisije, danas je sve to puno brže i kraće.

A kako se mijenjao radio? Radio je poglupio. Postao je formatiran. Svaki radio, naravno, ima strukturu programa koju možemo zvati formatom, no danas dobro znamo o čemu govorimo kad kažemo da je radio formatiran. A to za mene nije radio, nego prilika da se netko nekreativan bavi poslom koji mu može donijeti novac pa to izgleda tako da je 30 sekundi voditelj veseo u eteru pa onda ide vesela muzika i tako dalje. Radija još jedino ima na javnom servisu, pritom prvenstveno mislim na Treći program Hrvatskog radija, a i to je uski prostor. Zato kažem da je Yammat, po mom mišljenju, dragocjen prostor slobode. Tu mogu raditi radio po mome.

Uživam kad radim Čuvarkuću. Upoznala sam radeći je toliko zanimljivih i pozitivnih ljudi, a kada je pripremam to mi je super prilika da napravim otklon od stila informativnih i političkih emisija

Što je "radio po vašemu"?

To je radio koji na šutljivi način komunicira s publikom i usmjerava je, pametno je informirajući, educirajući i zabavljajući. Dobar primjer za to je emisija Katedra za plastičnu kirurgiju, koja je na početku bila zamišljena kao portret osobe koja je u tom trenutku zanimljiva, no onda nam je to postalo usko i proširili smo je na razne teme i razne forme. Kad je pak riječ o vijestima, nastojimo "objasniti" slušaocima što se ustvari događa, no tako da uz pomoć našeg izbora, stila i prezentacije sami mogu donijeti zaključak, posumnjati u nešto, odbaciti manipulaciju i slično. Kad gledam kako se radilo jednom davno, 1990-ih recimo, razlike su velike. Tada je bilo važnije izreći ili navesti na komentar, danas je, meni barem, činjenica prije svega. Sve ostalo može, a i ne mora.

Kada spominjete radijske forme, Yammat ima najmanje reportaža. Ovisi li to o produkcijskim uvjetima ili o tome što ste mala redakcija?

Mala smo redakcija, puno programa treba proizvesti i često zapravo u dnevnoj proizvodnji rješavaš stvari najjednostavnijim formama. Izbor ovisi, naravno, i o interesima ljudi i njihovoj kreaciji, no da, moglo bi reportaža biti više.

Kažete da je radio poglupio pa bih voljela da ukratko odmjerimo kako je bilo nekoć, a kako je danas u novinarstvu, jer mi se čini da ima i mitova o tome da je prije novinarstvo bilo kvalitetnije. Odnosno, možda je ukupno novinarstvo poglupilo, ali bih rekla da su standardi struke danas jasniji i da je prije znalo biti više cijenjenih medijskih priloga s nejasnim izvorima ili mutnim informatorima.

Bilo je puno manje odgovornosti i danas je teže raditi nego što je tada bilo. Danas jako pazim otkuda mi informacije, koji su to izvori i uvijek mlađe kolege upozoravam da budu oprezni, da nije nužno ni informacija ni događaj ono što im se takvim servira. Ali danas imamo to prokleto klikanje pa i neki koji su možda dobri novinari pristanu na tu vrstu ucjene. No danas nedostaju dobri pisci, tu mislim na razinu stila i jezika. Na mladim se novinarima primjećuje da nitko ne radi s njima, ne uči ih ni misliti ni pisati. Prije par godina je izašlo Reutersovo istraživanje prema kojemu se snizila opća kvaliteta novinarstva, ali je zaključak da je novinarstvo koje je danas dobro, bolje nego ikada. Složila bih se da je tako i kod nas.

Silvija Šeparović (Foto: Davor Konjikušić)

 

Vijesti nisu tu da ugode slušateljima

Od početka karijere do danas radite vijesti. Jeste li news junkie? Kako započinjete dan, što prvo provjeravate?

Jesam, volim vijesti i volim ih raditi. Obično prije spavanja slušam podcaste New York Timesa i Guardiana, a jutro započinjem, možda staromodno, slušajući vijesti Prvog programa Hrvatskog radija. Obuhvate svašta, a i dobro čitam između redova pa znam što nisu rekli. Do Brexita sam ujutro slušala BBC Radio 4, ali su sada previše okrenuti samo Britaniji, a to me ne zanima toliko. Kasnije u danu krenem s N1 i svim ostalim, a na kavi listam novine. Navečer provjerim kako stvari stoje na nekim stranim TV kanalima i, naravno, domaće televizije.

Dok slušam vijesti na Yammatu, nekada osjetim zahvalnost jer znaju biti skrojene po mojim interesima, a što nisu, pretpostavljam, baš masovni interesi, u smislu da prva vijest može biti, kao nedavno, da je opljačkan pulski Radio Rojc, što za zagrebačkog publiku vjerojatno nije baš najvažnija vijest. Ili glavna vijest zna biti presuda Europskog suda za ljudska prava koja se tiče Hrvatske. Koji su vam kriteriji za vijesti?

Dat ću vam primjer stalnih sukoba premijera i predsjednika, što nije nevažno jer su oni ipak na najvišim razinama vlasti, no taj je odnos postao toliko politički, pa onda i informativno besmislen da smo s vremenom to počeli ignorirati, osim ako se hoćemo s njima zezati u eteru. Ili, crnu kroniku najčešće ne smatram viješću za naš radio, osim ako se ne dogodi nešto izvanredno, kao kada je otac bacio četvero djece s terase.

Ne volim ni koncept dobrih vijesti, što vole formatirane radijske stanice i neki mediji. Vijesti nisu tu da ugode slušateljima. U slučaju te vijesti o Radio Rojcu, dopuštam i sebi i kolegama da imamo i osobne preferencije, ako time ne kršimo osnovna novinarska načela. Uostalom, to su naši dragi radijski kolege. Naše vijesti traju četiri minute i ne trebaju trajati duže. Razlika od nekoć jest da se zadane minutaže danas moraš držati, a Aktualac je na Stojedinici znao varirati u duljini. Kada je počinjao rat, jednom je trajao sat vremena. Općenito je to bilo vrijeme dužih formi.

Već 20 godina nas uvjeravaju da je radio mrtav, a, gle čuda, istraživanja bilježe da ne samo da je živ, nego mu – što je i nas iznenadilo – i mladi vjeruju

Zadnjih godina ste se urednički dosta okrenuli ekološkim temama, koje se pak ne shvaćaju dovoljno ozbiljno u domaćim medijima, sudeći po tome koliko ih je.

Od samog početka Yammat je imao različite programe koji su se bavili takvim temama, no kako su klimatske promjena u zadnjih četiri-pet godina postale stvar sasvim bliska i neumitna, odlučili smo posvetiti tome više pažnje. Ušli smo u to u bliskoj suradnji s, prije svega, Terra Hubom, ali i drugim organizacijama. Postavili smo tu emisiju, Čuvarkuću, kao program koji neće govoriti parolama i općim zaključcima, nego o sasvim konkretnim ljudima, problemima, rješenjima. Ustvari, rješenja su bila ta koja su nas povukla. Moram priznati da uživam kad radim Čuvarkuću. Upoznala sam radeći je toliko zanimljivih i pozitivnih ljudi, a kada je pripremam, a rade je i drugi, to mi je super prilika da napravim otklon od stila informativnih i političkih emisija.

Koje su najslušanije emisije Yammata?

Mojo Sound System Ivone Kovačević, koji ide petkom popodne, onda Glazbeni kurikulum Borisa Jokića. I Gammad koja ide četvrtkom ujutro, a vode je Daniel Bilić i Matko Antonović. Nismo dosad imali detaljno istraživanje o slušanosti, već podatke o pojedinim emisijama "čitamo" po slušanosti na MixCloudu i streamingu.

 

Nemam osjećaj da sam sve napravila

Otkako redovito slušam Yammat zadnjih godina, otišli su neki mlađi glasovi baš kada su se autorski formirali. Koliko je teško pridobiti pa onda i zadržati mlade ljude u radijskom novinarstvu?

Jako je teško. Radio je neatraktivan kad je riječ o tržištu rada u medijima, a i kao medij je samozatajan. Hoću reći, ne vrti se tu puno love kao na televizijama, a i radeći na radiju nećeš biti toliko vidljiv kao kada ti se slika čak samo jednom pojavi na ekranu. Tako da pri odabiru medija u kojem će raditi mladi rjeđe biraju radio. Ali oni koji probaju radio često se zaljube.

Kakva je uloga Emila Tedeschija kao suvlasnika Yammata?

Nisam kao urednica nikada osjetila njegov utjecaj na sadržaj programa, no ne mislim da kao vlasnik ne bi smio komentirati program. On, kao i ostali suvlasnici, poznaje moj rad, a kada sam trebala postati urednica izložila sam svoje viđenje programa.

Imate li neostvarenih želja, nešto što biste još htjeli raditi?

Nemam osjećaj da sam sve napravila, ali nemam trenutačno nekih posebnih želja, osim možda u temama. Htjela bih da nam redakcija bude odlična, da se mlađi kolege tu prepoznaju i pronađu svoj "glas", razviju stil i autorske emisije. Moja je misija da im osiguram priliku i budem na raspolaganju za pomoć, savjet, vodstvo… što god.

Silvija Šeparović (Foto: Davor Konjikušić)

Fakultet političkih znanosti od ove je akademske godine ukinuo smjer Radijsko novinarstvo koji su studenti mogli birati na trećoj godini zbog, kako je objasnio dekan Andrija Henjak, nekvalitetne nastave koju je vodio vanjski suradnik. I odluka i obrazloženje zvuče apsurdno i neodgovorno. Kako vi to komentirate?

Nisam sigurna što se s tim smjerom sada događa, no u trenutku kad je to fakultet objavio, cijelu je našu redakciju revoltiralo jer je pokazalo koliko malo fakultetsko vodstvo brine o jednom svome dijelu. Valjda se nekvalitetna nastava ne ukida, nego se nastoji poboljšati i fakultet je morao prije reagirati. Osim toga, pravnica u meni će reći da su studenti pri upisu dovedeni u zabludu, jer neki su nam od njih rekli da su fakultet upisivali s namjerom da se jednom posvete upravo radiju.

Moram priznati da mi već duže vrijeme primjećujemo da s tog fakulteta ne izlazi kvalitetan kadar, i to utječe i na djelovanje medija. Mi odrađujemo posao koji bi fakultet trebao obavljati, obučavamo i obrazujemo na svim područjima – od tehnike, voditelja, produkcije, novinara. To bi fakultet mogao raditi jer za to ima odličnu platformu – Radio Student. A ne radi.

Već godinama istraživanja Eurostata pokazuje da građani od svih medija najviše vjeruju radiju. Zašto?

Mislim da je to do samog medija, koji je intiman, slušateljima prilazi s poštovanjem i ostavlja im prostora za razmišljanje i imaginaciju. Mada, naravno, ima puno radija čiji je program jeftin i glup, no ipak se radio, bez obzira na toliku konkurenciju TV-a i interneta, pokazuje kao relevantan i medij kojem se vjeruje. To me zapravo, kao i cijelu redakciju, inspirira da ga istražujemo i dalje.

Kako vidite radio za 20, 30 godina?

Uvjerena sam da će postojati i da će biti slušan. Već 20 godina nas uvjeravaju da je radio mrtav, a, gle čuda, istraživanja bilježe da ne samo da je živ, nego mu – što je i nas iznenadilo – i mladi vjeruju. E, sad, što će tehnologija od njega napraviti, ne mogu procijeniti, no za one kojima je zvuk važan, alati su sporedni. Samo treba pameti i kreacije.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma