U Crnoj Gori istraživačka novinarka ranjena je iz vatrenog oružja ispred zgrade u kojoj živi. U Srbiji se novinarka jednog lokalnog portala pojavila u pornografskoj fotomontaži. U Bosni i Hercegovini dvije je novinarke državni dužnosnik na Facebooku opisao kao "polovnjače". U Hrvatskoj je tadašnji gradonačelnik glavnog grada, umjesto odgovora na pitanje, televizijskoj novinarki poručio da bude "fina dama".

Primjera uznemiravanja i nasilja nad novinarkama kako u regiji, tako i izvan nje, ne nedostaje. To rade političari, javne osobe, utjecajni biznismeni, organi reda te javnosti nepoznati pojedinci pod vlastitim ili lažnim imenima. Događa se na internetu, na ulici, u kancelariji, ali i u privatnom okruženju. Pored ugrožavanja sigurnosti kojemu su izložene i zbog svoje profesije i zbog roda kojemu pripadaju, novinarke dijele probleme radnica u drugim sektorima: rodni jaz u plaćama, nesigurni uvjeti, nepravedna raspodjela zadataka, nemogućnost usklađivanja privatnog i poslovnog života. Te smo teme pretresli s našim sugovornicama, ženama s dugogodišnjim iskustvom rada u novinarstvu.

Nidžara Ahmetašević, slobodna novinarka iz Bosne i Hercegovine kaže da se u njenoj zemlji generalno odnos društva prema novinarima pogoršava, a da "onda nekako novinarke tu budu najlakša meta".

– Nasilje koje je usmjereno protiv žena bude često druge vrste nego ono što se dešava kolegama, kojima isto tako, moram reći, nije uvijek lako. Prvo, ovo je jedno patrijarhalno društvo gdje smo mi u startu stavljene na nižu poziciju nego muške kolege. Drugo, vrlo često ti online napadi, ako su online, ma čak i ako se uživo dešavaju, uključuju neki vid prijetnje seksualnim nasiljem – objašnjava Ahmetašević.

Ova novinarka kaže da su prijetnje koje je dobivala na društvenim mrežama "gotovo uvijek uključivale mogućnost fizičkog i seksualnog nasilja", a da policija nije na to reagirala. Štoviše, ispričala nam je da i policija u nekim slučajevima koristi i taj vid zastrašivanja. Doživjela je to prije dvije godine kad su ju sarajevski policajci priveli jer je htjela snimiti evidentiranje nepropisno parkiranih vozila i izdavanje prekršajnih naloga vlasnicima. Policija je kao razlog navela "remećenje javnog reda i mira i omalovažavanje službenog lica". Istovremeno, postupanje policijskih službenika u postaji nije istraženo, iako je to prijavila.

– Pored ostalih stvari koje su uradili, bila sam prisiljena da se skinem do gola i prisilili su jednu vrlo mladu policajku da to radi. Ne znam da li je itko gledao to na kamere... Njoj je bilo grozno neprijatno, ona se na kraju čak i izvinila. Smatram da je to što se meni desilo vid seksualnog zlostavljanja. To nikada nije istraženo, nit’ je netko kažnjen za to. Istraženo je samo hapšenje – prisjeća se.

Nidžara Ahmetašević

Zbog tog iskustva, kao i zbog policijskog nerješavanja prijavljenih prijetnji, Ahmetašević je izgubila povjerenje u tu instituciju. U jednom od pokušaja da prijavi prijetnju fizičkim nasiljem i silovanjem tražila je da osoba kojoj prijavljuje bude žena, no policijski službenici su se na to oglušili i na kraju je odustala.

– Uvijek mi je bilo užasno neugodno i uvijek sam bila u takvoj situaciji gdje sam se osjećala na neki način kao da sam kriva za to što mi se to dešava – kaže sarajevska novinarka. Dodala je i da se ne može previše osloniti na strukovna udruženja ili druge organizacije jer Bosna i Hercegovina ima jako slabo civilno društvo "koje je obično vođeno idejama i ciljevima donatora, a ne onim što su stvarne potrebe na terenu".

U Srbiji, s druge strane, postoje Novinarke protiv nasilja prema ženama, grupa koja okuplja više od 70 novinarki koje se, između ostalog, zalažu i da "nasilje kome su izložene žene u medijskom prostoru bude vidljivo i sankcionisano". One svojim kolegicama pružaju podršku kroz različite alate, tehnike i solidarnost.

Ne dozvolite nikada da vas ubede kako ovo ide u opis posla, nemojte nikada da se naviknete na pretnje. Moramo uvek da budemo svesne da to nije normalno, kaže Jovana Gligorijević, osnivačica Novinarki protiv nasilja

Jovana Gligorijević, urednica, novinarka i osnivačica grupe Novinarke protiv nasilja prema ženama nam je rekla kako su u Srbiji najpoznatiji i najdramatičniji slučajevi usmjereni ka istraživačkim novinarkama, novinarkama nezavisnih medija i novinarkama koje prate rodno zasnovano nasilje.

– Dragani Pećo, novinarki KRIK-a koja je istraživala tajne poslove ministra Siniše Malog ispreturan je stan, a nije odneto ništa. Njenoj koleginici Milici Vojinović dogodilo se slično. Jelena Zorić, novinarka koja je legenda istraživanja veza države i kriminala, dobila je verbalnu pretnju od advokata jednog kriminalca. Posle je pronašla i pisanu preteću poruku ispred vrata. Ja sam dobijala pretnje, od kojih je jedna završena presudom i zabranom prilaska, ali imala sam i jedan slučaj višegodišnjeg proganjanja koji tužilaštvo nije smatralo opasnim – ističe Gligorijević.

Kako ističu Novinarke protiv nasilja prema ženama, napadi na novinarke najčešće nisu usmjereni na temu kojom se one bave, već na njih kao žene, na njihove porodice i privatni život.

A što se samih novinarskih tema tiče, ni tu novinarkama ne ide glatko. Ahmetašević, koja piše o ljudskim pravima, migracijama, pravima žena, ali i ratnim zločinima, kaže da ima dosta problema s urednicima kako stranih, tako i domaćih medija, da ih uvjeri da se radi o temama od javnog interesa koje su vrijedne izvještavanja te da se izbori za pravi ugao priče.

– Dosta objavljujem u stranim medijima i tu je situacija gotovo ista kao i kod nas. Slične stvari traže. Kad želite pisati o silovanju žena u ratu, inzistiraju, još uvijek, 30 godina poslije rata u Bosni, da nađete nekoga tko je preživio i da ga natjerate da ponovno to priča. Ima drugi ugao svega toga. Nakon 30 godina drugi su problemi tih preživjelih žena, drugi je način kako o tome trebamo pisati… Ako želite pisati o sistemskim problemima i slično, to teže ide – kaže Ahmetašević.

Jovana Gligorijević (Foto: Tamara Urošević)

Takvom pristupu izvještavanja Novinarke protiv nasilja pokušavaju stati na kraj pa su napravile smjernice za medijsko izvještavanje o nasilju prema ženama. Prema njima, medijski izvještaj ne smije sadržavati senzacionalističke ili stereotipne prikaze preživjele/žrtve, nasilja i nasilnika. Također, ne bi trebalo izvještavati samo o konkretnim slučajevima, već i o fenomenu nasilja prema ženama kao takvom, radi prevencije i edukacije. Gligorijević kaže da u Srbiji novinarke više ne moraju ulagati ogromne napore da objasne da su te teme važne.

– Imala sam priliku da živim tu evoluciju. Do pre samo nekoliko godina, morale smo da molimo da nas puste da to radimo, da se po izlasku teksta raspravljamo sa pojedinim kolegama koju su tvrdili da "nije tako strašno". Onda se dogodila 2021. godina kada je u srpskom društvu pukao čir i kad je krenuo ogroman talas ispovesti žena koje su preživele seksualno nasilje. Počelo je od glumica Milene Radulović i Ive Ilinčić koje su optužile za silovanje učitelja glume Miroslava Aleksića. Danas se urednici biju za ekskluzivu kad je reč o rodno zasnovanom nasilju i rodnoj ravnopravnosti – govori nam Gligorijević.

Primjetan je rodni jaz u plaćama, puno je manje žena na upravljačkim i uredničkim pozicijama, puno češće se žene zapošljava na atipične ugovore, kaže Petra Ivšić iz Sindikata novinara Hrvatske

Zanimalo nas je i kakvi su uvjeti rada novinarki i njihovo okruženje te koliki im teret stvara nefleksibilno radno vrijeme.

– I te kako im je dodatan teret, a dodajmo tome i ozbiljno male plate. Ne pričamo samo o novinarkama u Beogradu, koleginicama u lokalnim medijima je mnogo gore. One osim niskih plata, nesigurnog posla i sličnog, moraju da se nose sa opasnošću koja im je jako blizu. Imali smo dva slučaja u malim mestima koji su odjeknuli. Jednoj koleginici iz malog mesta je izmontirana pornografska fotografija i maltretirana je na ulici. U drugom gradu lokalni kriminalac je tokom noći zazidao prozore lokalnog radija koji same vode dve novinarke – objašnjava Gligorijević.

Petra Ivšić, novinarka, aktivistica BRID-a u polju radničkih prava i voditeljica projekta u Sindikatu novinara Hrvatske, kaže da kada govorimo o rodnoj ravnopravnosti na radnom mjestu u medijima u Hrvatskoj, situacija je jako slična kao i u ostalim profesijama.

– Primjetan je rodni jaz u plaćama, puno je manje žena na upravljačkim i uredničkim pozicijama, puno češće se žene zapošljava na atipične ugovore… Nažalost, položaj žena u medijima vrlo se rijetko proučava u akademskoj zajednici i ne provode se istraživanja o njihovim socijalnim, ekonomskim i političkim pravima, nego se više analizira njihov položaju kroz kulturni aspekt – kaže Ivšić.

Navela je nekoliko istraživanja koja ukazuju na postojanje rodne neravnopravnosti u medijskom sektoru, ali je napomenula da su provedena davno i da je "trenutna situacija u medijskom sektoru po pitanju radničkih prava svih radnika, a posebice žena i puno lošija". Primjerice, kaže Ivšić, u medijima su sve prisutniji nestandardni oblici rada, zbog čega su radnici prisiljeni raditi na atipične ugovore.

Petra Ivšić

– Ta nesigurnost donosi konstantni egzistencijalni grč i strah od gubitak radnog mjesta. Krajem 2022. je predstavljeno istraživanje Sindikata novinara Hrvatske o atipičnim oblicima rada u medijima. Nestandardni radnici u medijima kao bitan problem spominju nedostatak socijalnih prava, kao što su pravo na bolovanje i pravo na porodiljni dopust. Isto tako, ni se zbog nesigurnosti posla teže odlučuju osnovati obitelj, a ostvariti punu mirovinu u trenutnim uvjetima vrlo je teško. Nažalost, praksa pokazuje da poslodavci ne poštuju propise i obveze koje imaju prema trudnicama i ženama s malom djecom, a majčinstvo se pokazuje kao najveća prepreka u poslovnom životu – objašnjava Ivšić i dodaje da bi se dio ovih problema mogao riješiti kroz kolektivne ugovore, kako na razini manjih medijskih kuća, tako i na razini grane i sektora.

Iz razgovora s našim sugovornicama zaključili smo da ovaj širok spektar problema žena u medijskom sektoru ne moramo i ne možemo rješavati bez pomoći drugih. Ivšić snagu vidi u sindikalnom organiziranju, Gligorijević okuplja kolegice u zajedničkoj borbi protiv nasilja, a Ahmetašević kaže da je ohrabruje solidarnost kolegica i kolega koje su joj javno dale podršku nakon što je napadnuta.

– Novinarstvo ne bi trebalo biti opasna profesija. Nisam nikada zamišljala da će mi trebati hrabrost da se bavim istraživanjem i pisanjem, govorenjem onoga što je u javnom interesu. Kako se nositi s tim? Prvo, lično sam nekako pokušala izgraditi neku mrežu ljudi oko mene na koje se mogu osloniti u takvim situacijama. Također sam u nekom trenutku svjesna da je to privatna mreža ljudi i da oni nisu svemogući. Počela sam se obraćati raznim međunarodnim organizacijama – kaže Ahmetašević.

Kaže i da se, kada je to potrebno, trebamo ohrabriti i otići stručnim osobama: "Ne možemo ni te privatne krugove koristiti jer svi mi živimo jedan užasan život na ovim prostorima i ne možemo ih uvijek svim tim opteretiti niti su svemogući ti neki naši prijatelji da se nose sa svim tim. Dobivala sam prijetnje da će me ubiti i silovati. Kako znam da sutra na ulici netko od tih ljudi neće zaista to i uraditi? Ne mogu znati da li je to samo prijetnja. Nijedna od nas ne može znati da li je to samo prijetnja… To nije prijatno i moraju se tražiti i ti načini".

Gligorijević je ipak istaknula i načine na koje novinarke mogu same sebi pomoći i objasnila kada treba reagirati.

– Poznato je da vladajuća Srpska napredna stranka ima farme trolova. Njih blokiraš i ne raspravljaš se. Moja granica je osećaj fizičke ugroženosti: imala sam situaciju u kojoj čovek koji me proganja i čovek koji mi uporno preti objavljuju na Tviteru da su se upoznali i upravo sede na ručku u restoranu 30 metara od moje redakcije. Što se tiče govora mržnje, na Tviteru sam "mjutovala" svoje ime i prezime po svim padežima i smanjila broj hejt sadržaja koji dolaze do mene. I to savetujem svim koleginicama – kaže.

A njen drugi savjet je: "Ne dozvolite nikada da vas ubede kako ovo ide u opis posla, nemojte nikada da se naviknete na pretnje. Ne kažem da treba da plačemo i da se plašimo, ali moramo uvek da budemo svesne da to nije normalno i da ničim to nismo ni izazvale ni zaslužile."

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma