Situacija oko izbjeglica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je najtješnje povezana, takoreći neraskidiva. Kidaju je u pravilu samo nemilosrdni policijski pushbackovi s hrvatske strane Save i Une. O tome kako sve to izgleda na drugoj obali porazgovarali smo s Nidžarom Ahmetašević, kolegicom iz Sarajeva koja po našoj prosudbi najbolje poznaje, a povrh svega najvjerodostojnije prenosi tamošnje prilike. Ali zasigurno ne samo zato što je novinarka, nego i aktivistkinja koja izbjeglicama pomaže u biti svakodnevno. A tako je ova freelance novinarka, inače suradnica regionalnih medija Kosovo 2.0, Al Jazeera Balkans i Bilten, bila i članicom bosanskohercegovačkog tima hrvatske organizacije Are You Syrious.

Situacija je strašna, a ova će godina biti još teža od prethodne. Dobili smo i novog-starog ministra sigurnosti BiH koji daje očekivati da će njegova politika u idućem mandatu biti još opasnija i teža za ljude u pokretu i njihove lokalne pomagače

O situaciji s izbjeglicama u Bosni i Hercegovini, uglavnom s onima iz Azije, svi već znamo da je jako teška, ali malo tko u Hrvatskoj zna nešto konkretnije. Kako biste vi opisali ono što se događa na terenu, a i ono što karakterizira institucije?

Ukratko, situacija je strašna. Što je najgore, prvi sunčani dani potvrdili su naše slutnje da će ova godina biti još teža od prethodne. Neki dan je u Tuzli zabilježen dosad najveći broj ljudi u posljednjih 20 mjeseci. Radilo se o kilometarskom redu sa stotinama novopridošlih, uz njih 500 koji su već bili tamo. Nitko ne zna broj izbjeglica prisutnih u Sarajevu. Tu imamo na desetine skvotova s ljudima prepuštenima samima sebi. Kampovi, koje vrlo svjesno nazivam logorima, više odmažu negoli pomažu. Dio građanstva koji im pomaže već je jako iscrpljen. Od institucija je zaista aktivna jedino policija, a ona isključivo vrši dodatni pritisak na one koji pomažu, i na same migrante. Recimo, u Unsko-sanskom kantonu je najvidljivije kako vlasti krše Ustav i međunarodne konvencije prema ljudima u pokretu. Kao i prema domaćima koji pokazuju bilo kakvu empatiju i solidarnost. Dobili smo i novog-starog ministra sigurnosti BiH koji, pored toga što je i sam migrant u ovoj zemlji, u prvim nastupima daje očekivati da će njegova politika u idućem mandatu biti još opasnija i teža za ljude u pokretu i njihove lokalne pomagače.

Priča o dvije starice

Izuzev tih očitovanja Fahrudina Radončića, dakle, neke korisne i objektivne informacije od državnih ili nižih tijela vlasti sasvim su nedostupne?

Praktično ih nema. Pažnja se usmjerava na IOM, Međunarodnu organizaciju za migracije. Država ustvari kao da ne postoji. Nemam pojma ni kome da se obratim. Još 2018. godine prozivali smo Ministarstvo ljudskih prava i izbjeglica. Odgovor je bio da ti ljudi nemaju status izbjeglica. Pitala sam ih šta je onda s ljudskim pravima i dobila odgovor da o tome nisu razmišljali. Osim policije i njezine represije, ništa drugo ne funkcioniše. Ljeta 2018. je Evropska unija, koja pruža podršku BiH oko izbjeglica, odlučila da ne vjeruje ovdašnjim vlastima i da će sav novac, a time i odgovornost, usmjeriti na IOM. Kasnije je nešto preusmjereno i na UNHCR, UNICEF itd. Ali IOM funkcioniše tako kako kaže Evropska komisija, odnosno evropski predstavnik u BiH, a to je da odvrate dolazak novih ljudi.

A što je s onima koji su već tu?

Oni su smješteni u privremene centre, ali to ‘privremeni’ ih oslobađa brige da tamo osiguraju uvjete dostojne života. Imate npr. kamp Miral u Velikoj Kladuši, gdje po dvije osobe dijele jedan krevet. A vodstvo IOM-a tvrdi u javnosti da su osigurani uvjeti za normalan smještaj, što je potpuna laž. Nema plana što i kako dalje. Pritom ja ne znam jesam li na nekakvoj crnoj listi IOM-a, no ukazala sam više puta na razne nepravilnosti. Jedna od njih je činjenica da je privatno obezbjeđenje koje IOM plaća u centrima često vrlo nasilno prema korisnicima. Tako da sam postala jedan od rijetkih novinara i aktivista kojima je zabranjen ulazak u kampove. Šest puta sam uzaludno tražila dozvolu. Da ne spominjem da me šef IOM-a više puta pokušavao javno diskreditovati. On je visoki strani diplomat, šef IOM-a za čitav Balkan, i domaće institucije nisu mi pritom mogle pružiti nikakvu pomoć. A njegovo obezbjeđenje u jednom od centara u Bosanskoj krajini mi je poručilo da se, ako dođem u Bihać, neću živa vratiti u Sarajevo. Bila sam i vratila se, ali nije mi bilo prijatno, i nije ni sad. Nije prijatno ni kad kolegama novinarima šalju dopise da mi se ne može vjerovati. Možda ga i vi dobijete nakon ovoga, pa se nemojte iznenaditi.

Postala sam jedan od rijetkih novinara i aktivista kojima je zabranjen ulazak u kampove, a šef iom-a me više puta pokušavao javno diskreditovati. Njegovo obezbjeđenje u jednom od centara u Bosanskoj krajini poručilo mi je da se, ako dođem u Bihać, neću živa vratiti u Sarajevo

Sad valjda neće ili će shvatiti da je lakše da ne šalju. A što je s civilnom scenom, udrugama za ljudska prava i slično?

To je isto vrlo čudno. Mi smo nekakav poluprotektorat, kao što znate. Dvadeset i više godina sve, pa i tu civilnu scenu, ovdje formira i diktira međunarodna zajednica pomoću svojih donacija. Te donacije određuju sve, prije svega smjer u kojem će se kretati aktivnosti i politike. Sad već preko pet godina donacije sve manje idu organizacijama za ljudska prava.

Kome onda međunarodna zajednica zauzvrat dodjeljuje novac?

Organizacijama koje zagovaraju evroatlantske integracije, koje pričaju o borbi protiv terorizma i ekstremizma ili o pitanjima sigurnosti. Dijelom i onima koji se bave programima suočavanja s prošlosti, no diktirajući temu. Zato, kad ponekad i uspijemo preko tih organizacija učiniti nešto za izbjeglice, to biva isključivo zahvaljujući dobroj volji pojedinaca u njima ili nekom poznanstvu, a ne programu.

Specifikum situacije u BiH, pa i razlog zbog kojeg sad nas dvoje novinara razgovaramo, jest i to što umjesto ikakve institucionalizirane pomoći izbjeglicama postoji samo grassroot mreža pojedinaca poput vas. Neformalno povezanih, preopterećenih, nezaštićenih, relativno malobrojnih?

Da kažem i nešto ohrabrujuće, istaknula bi kako su u pitanju ipak stotine i hiljade onih koji pomažu. Nedavno smo u Sarajevu vidjeli jedan skvot, u naselju Dobrinja, i ušli u pekaru preko puta da se raspitamo koliko tamo ima ljudi, da vidimo šta se može napraviti. I rekli su nam: ‘Oni su naši, ništa se ne brinite za njih.’ A to nam se često dešava. Ogromna je podrška i u Banjoj Luci. Volonteri u Sarajevu nedavno su dobili donaciju od Davora Dragičevića, oca Davida koji je ubijen u sumnjivim okolnostima, te od pokreta Pravda za Davida. Baš kao i od brojnih drugih Banjolučana i stanovnika ostalih mjesta u BiH. Priča o ljudima koji pomažu ima bezbroj, navest ću samo jednu iz Zvornika, o dvije starice od kojih jedna ima 83 godine, druga nešto manje. Desilo se da je tamo jednom momku iz Sirije voz polomio obje noge. One su čule za to, i da je smješten u zvorničku bolnicu. Dolazile su svaki dan, hranile ga i oblačile, a da pritom on govori samo arapski jezik, i to neko lokalno seosko narječje, a one samo bosanski. Bile su s njim dok nije prebačen u Sarajevo, zadnju noć su bdjele do zore uz njega. Nakon toga im je ubrzo došao poziv iz bolnice, da dođu jer bi trebale preuzeti nešto njegovo. Nisu znale o čemu se radi, otišle su i dobile dvije kartonske kutije. U kutijama su bile njegove noge. Bile su zaprepaštene, ništa im nije bilo jasno, a nisu imale više kome da se obrate. Otišle su i odlučile da se popnu na neko brdo, onako same i stare, i da zakopaju te noge na skriveno mjesto. A takvih osoba ima puno, i one su prave heroine i heroji, ključ spasa u ovom jadu.

I ja sam zaprepašten što to čujem, kamoli one. Noge im dali?

Pa da, ne shvaćam ni ja baš najbolje, i tako već nekoliko mjeseci. Ne mogu se uživjeti u glave ljudi koji su to izveli. Njih dvije su još u šoku, ali imale su svijest o tome da moraju fotografirati te kutije i noge u njima, pa su nam javile. Ništa drugo nije normalno u toj priči, počev od toga da se to zakonski ne bi smjelo desiti ni u ludilu. Ali tu nije bilo ni vlasti, ni IOM-a, ni UNHCR-a, ni Danskog izbjegličkog savjeta koji je bio nadležan za taj slučaj u Sarajevu. Ja lično ni u ratu nisam čula za takvo nešto. Možda ću jednom imati snage da odem u tu bolnicu u Zvorniku i da upitam zašto su to napravili, a zasad je evo bar vrijeme da to objavimo.

Ograda kod Izačića

I u BiH prevladava antiizbjeglički stav među političarima i dijelom medija. A u široj javnosti od takvih problema postoje i strah i neobaviještenost, ne tek sebičnost i pakost. Kako protiv toga, s obzirom na neravnopravnost pozicija i resursa?

Sve je počelo prije dvije godine, kad je javnost dobila prvu informaciju o ljudima u pokretu, povodom jedne tuče u jednom centru. Zamjenik ministra sigurnosti je poručio da je problem u tome što su ti ljudi narkomani. To nije imalo veze s istinom, naravno. Ali to je bio tek početak. Ministrica zdravstva u Unsko-sanskom kantonu takođe kasnije ponavlja da imaju sidu i da su narkomani. I uporno ih nazivaju ilegalnim migrantima. Pa jasno da su ilegalni ako nema načina da dobiju papire. U ovoj zemlji se gotovo nemoguće prijaviti za azil. Nema advokata koji bi im htjeli pružiti pomoć. Tvrdi se da ti ljudi u pokretu ionako ne žele azil u BiH, što je laž. Ne žele ga svi ovdje, ali ja lično znam tolike koji bi željeli. Imate čak i u kampovima ljude bez ikakvih papira. Pa se u Bihaću dogodio apsurdan slučaj, nakon jednog ubojstva s kojim je sve bilo poznato. Pored više svjedoka, pomoću DNA-analize je dokazano da je počinitelj bio taj i taj stranac. No sud u Bihaću ga je oslobodio uz tvrdnju da mu ne mogu dokazati identitet. Kao, ne znaju kako se zaista zove, pa ga ne mogu ni osuditi. Sad on hoda slobodan, iako je Vrhovni sud vratio sve na početak, ali pitanje je tko će ga više naći kad bude potrebno. I time se širi strah, a za to su odgovorne vlasti.

Da, primjetno je da su domaći ljudi često uznemireni zbog grupica stranaca, većinom mlađih muškaraca, koji se desperatno kreću po gradovima. Ljudi očito shvaćaju da sistem ništa ne drži pod kontrolom, da ne uspijeva organizirati valjanu pomoć. Nakon toga je strah, pa i antagonizam, dosta logičan efekt.

Osjećaj zabrinutosti dijelim i sama. No to su ljudi koji žive u užasnim uslovima. Da ja živim tako, ne bih bila pristojna kao oni. Imate dječake od 12 ili 13 godina koje je netko ostavio i o kojima se apsolutno nitko ne brine. Neke sarajevske bande ih regrutuju da rade za njih, jer se dječaci boje takvih bandi. Dobivaju zadatke, a u kampove se ne smiju ili se boje vratiti. No da odgovorim šta da se radi protiv dezinformacija i jezika mržnje. Uloga medija je jako bitna. Mi novinari moramo da nađemo način da pokažemo ljudima da nema razloga da se plaše onih koji dolaze ili prolaze kroz naše zemlje ili generalno ljudi koji su imigrantskog porijekla, te da ukažemo na prednosti koje dolaze sa migracijama. Tu je jako bitno i npr. nekorištenje termina kao sto je ‘izbjeglička kriza’. Jednostavno, protiv ove propagande mržnje moramo se boriti profesionalizmom, istinom i činjenicama, i to moramo raditi svjesni posljedica koje naš posao nosi.

Povezuje li se ovdje izbjeglice i dalje s terorističkom opasnošću u onoj mjeri u kojoj se to čini zapadno od BiH?

Pokušava nam se to i dalje nametati, iako nije jasno zašto takav diskurs raste tek kad stignu u Bosnu i Hercegovinu, a nije ga bilo u toj mjeri dok su prolazili kroz Grčku, Bugarsku, Makedoniju, Srbiju. IOM je već u raskoraku, on istovremeno pomaže izbjeglicama i finansira organizacije koje se bore protiv terorizma i ekstremizma. Ali imamo, nažalost, i većih problema od takvih insinuacija bez potvrđene osnove.

Kako gledate na okruženje BiH, u izbjegličkom kontekstu?

Nije mi jasno kako Hrvatska gleda na nas, osim što se ponaša kao da želi uništiti BiH. Sad je postavljena ograda kod Izačića, ali na mjestu gdje nitko ne pokušava preći granicu. Bilo bi divno da mogu tuda prelaziti. To je prosto znak za Bosance i Hercegovce, ne za izbjeglice. Kao što je znak za izbjeglice ta činjenica o brutalnim premlaćivanjima. Srbija je i sama u sličnoj situaciji kao BiH, jer nije u EU-u. Ona propušta izbjeglice bez mnogo otpora, baš kao što ih ni naša policija ne zaustavlja sistematično. Ne zadugo, bojim se. Naš ministar sigurnosti govori samo o sigurnosti, ne o humanosti. Govori dakle samo ono što Evropa želi čuti i od njega.