Nagrada publike na sedmom Festivalu dokumentarnog filma Al Jazeera Balkans, koji je sredinom septembra održan u Sarajevu, pripala je filmu "Where Olive Trees Weep" ("Tamo gdje masline plaču"), historijskoj priči o okupaciji Palestine, ali i decenijama otpora i borbe Palestinaca. Ujedno se bavi traumom i tehnikama prevazilaženja traume. Jedna od producentica i protagonistica filma, Ashira Darwish, boravila je u Sarajevu i primila nagradu koju je posvetila "palestinskim zatvorenicima, palestinskim majkama, sestrama i kćerkama koje su u izraelskim mučionicama. Neka ste svi slobodni!"

Po profesiji je novinarka, istraživačica i terapeutkinja. U filmu vidimo dio trauma sa kojima se borila tokom života u Jerusalemu. Prvi put ju je izraelska vojska privela tokom mirnih protesta, kada je imala 16 godina. Tom prilikom su je i brutalno pretukli. Uslijedilo je još privođenja, zatočenja, mučenja... U jednom trenutku, zbog povreda koje su joj nanijeli, ostala je nepokretna i rečeno joj je da će to biti doživotno. No Ashira to nije prihvatila i, uz medicinske tretmane, sama je tragala za izlječenjem, okrećući se tradicionalnim pristupima i učenjima derviša. Metod koji je na sebi istraživala danas je prepoznat kao efikasan za borbu sa ADHD-om i posttraumatskim stresom i za traumu kod djece i odraslih. Tokom novinarske karijere je radila za BBC, a kao istraživačica za Human Rights Watch i Amnesty International. Danas sarađuje sa poznatim kanadskim liječnikom i autorom dr. Gaborom Mateom, koji je također jedan od protagonista filma.

Film "Tamo gdje masline plaču" sniman je tokom 2022. godine, ali se prikazuje tek sada. Razlog je sigurnost glavnih protagonista, uključujući i Ashiru Darwish koja je prije nekoliko mjeseci napustila Jerusalem skupa sa porodicom, ne osjećajući se sigurnom. Razgovarali smo tokom njenog kratkog boravka u Sarajevu.

Situacija na Zapadnoj obali, uključujući Jerusalem, znatno se pogoršala. Prema onom što znate, šta se trenutno dešava?

Da, situacija u Jerusalemu eskalirala je tokom zadnjih deset mjeseci u smislu da Izrael vrši sve jači pritisak pokušavajući ubaciti sve više i više naseljenika na Zapadnu obalu. Uz to, kontrola nad džamijom Al-Aqsa je postala vrlo teška. Naseljenici sve češće ulaze u kompleks i ometaju molitve, boravak i ulazak Palestincima. Ulaze sa zastavama, sa oružjem... Dozvoljeno im je da uđu i da skrnave taj za vjernike vrlo važan prostor, što do sada nije bio slučaj.

Bilo koji Palestinac koji učini bilo kakav potez, korak, pokuša zaustaviti naseljenike, biva uhapšen ili mora da se nosi sa izraelskim sigurnosnim snagama. Mnogim Palestincima je potpuno zabranjen ulazak u Al-Aqsu, faktički im je onemogućeno da uđu na to sveto tlo i da se kreću gradom, odnosno mogu ući samo ako imaju dozvolu, koju je skoro nemoguće dobiti. Generalno, mnogo restrikcija je nametnuto od 7. oktobra. Praktički je cijelo to područje pod stalnom kontrolom. Prije je palestinska policija imala neke ovlasti, što više nije slučaj i sada samo slušaju što im Izrael kaže da rade. Ako ne, i oni bivaju uhapšeni.

Odrasla sam u Jerusalemu i ne mogu se sjetiti da sam ikada tamo vidjela toliko vojske. I to mi slama srce. Odrasla sam oko Al-Aqse. I prije nego što sam napustila Jerusalem, to je bilo zadnje mjesto koje sam obišla. Kada sam bila dijete, unutar džamije i na kapijama nije bilo vojske. Sada su svuda. I to nije počelo nedavno, nego se broj naoružanih ljudi unutar kompleksa povećava u zadnjih pet godina. Zadnji put kada sam ušla, unutra su sjedili naoružani izraelski vojnici. To je jedno od najljepših mjesta, sa nevjerovatnom energijom, i mora biti otvoreno za sve.

 

Uloga naseljenika

Šta ta povećana prisutnost vojske i oružje znače za svakodnevicu ljudi u Jerusalemu?

U suštini, ljudi u Jerusalemu žive jedan od najokrutnijih režima aparthejda. To znači da ako izgledate kao Palestinac, mogu vas zaustaviti na kontrolnim tačkama, muškarce skidaju do gola da bi ih pretražili, stavljaju ih naspram zida, pretražuju... Pokušavaju se riješiti što više ljudi iz Jerusalema. Doneseni su zakoni koji diskriminiraju lokalno stanovništvo, koje sada živi tu uz dozvolu boravka koju izdaje Izrael i koja može biti oduzeta u bilo kojem trenutku. Čak i ako se želite vjenčati, oni vam izdaju dozvole. Faktički, oni kontrolišu naš ljubavni život. Tako da je situacija u Jerusalemu kao neka spora smrt. Ljudi preživljavaju, ali moraju biti tihi u svom preživljavanju. Oni koji progovore, bivaju uhapšeni, mučeni, odvedeni... Bilo kakav otpor, čak i miran, zaustavljaju nasiljem i agresijom.

Koja je uloga naseljenika koje ste nekoliko puta spomenuli?

Još dok sam radila kao istraživačica za Amnesty International moja teorija je bila da Izrael naoružava naseljenike koji onda za državu rade prljav posao. Izraelska vojska za njih otvara područja koja oni onda zauzimaju. Naseljavanje se vrši prema planu, a naseljenici su ti koji odlaze u zone koje trebaju biti očišćene. Ben-Gvir (ultradesni političar u Izraelu, op. a.) obišao je sva okupirana područja Zapadne obale i naoružao naseljenike. A to naoružavanje finansira Amerika, nekada direktno pojedine evangelističke crkve iz SAD-a šalju oružje ili novac naseljenicima. Niko ne može zaštititi ljude od njihovih napada, izraelska vojska ih podržava i štiti.

Situacija na Zapadnoj obali je pogoršana stavom Palestinskih vlasti koje sarađuju sa Izraelom i na taj način štite naseljenike. Ta vlast je kreirana u saradnji sa režimom i pod tim uslovom opstaje. Mahmud Abbas i svi koji su dio te vlasti su saučesnici u onom što se dešava na Zapadnoj obali. To smo jasno vidjeli nakon posljednjih dešavanja u Jeninu, kada je izraelska vojska ušla da uništi imovinu, ubija i protjera ljude, Palestinske vlasti su samo otišle, povukle se. Kada se vratila, palestinska policija je nastavila hapsiti ljude koje je izraelska vojska označila. Palestinske vlasti sarađuju sa režimom, a pritom strogo kontrolišu Palestince. Neke ljude su u saradnji s Izraelom držali u zatvorima i mučili ih. Zbog te saradnje ima manje otpora na Zapadnoj obali jer ljudi su faktički pod dvije okupacije. Kada se sve počelo dešavati u Gazi, mnogi su izašli na ulice. Slušali smo eksplozije koje dolaze iz tog pravca i bili smo ljuti. Ja sam tada bila trudna, ali sam odlučila izaći na proteste u Ramali misleći da tu žive samo Palestinci i da ne može biti nasilja. Ali, nismo došli ni na pola puta, a već smo mogli osjetiti suzavac koji su koristile Palestinske vlasti.

Dok sam radila kao istraživačica za organizacije za ljudska prava, bila sam pod pritiskom i Palestinskih vlasti, čak sam bila napadnuta, privedena i pretučena u policijskoj stanici te sam jedno vrijeme prekinula sa izvještavanjem jer su me pratili, prijetili mi do tog stepena da sam morala prekinuti raditi za Amnesty International

Ko naoružava i snabdijeva opremom Palestinske vlasti?

Amerikanci. Oni su ih obučili, opremili i upravljaju njima. Uz to, Europska unija ima svoju ulogu u obuci i opremanju te opstanku tog političkog sistema. Fokus Palestinskih vlasti nije da štite Palestince, nego da spriječe palestinski otpor. Faktički, oni su američko-europski štit za Izrael.

Koliko je opasno govoriti ovako kako vi govorite? Rijetko se čuju takvi glasovi.

Zato što nam nije dozvoljeno da govorimo o svemu ovome. Kao Palestinka, dok sam radila kao istraživačica za organizacije za ljudska prava, bila sam pod pritiskom i Palestinskih vlasti, čak sam bila napadnuta, privedena i pretučena u policijskoj stanici te sam jedno vrijeme prekinula sa izvještavanjem jer su me pratili, prijetili mi do tog stepena da sam morala prekinuti raditi za Amnesty International. Ni međunarodni mediji nisu previše voljni da pišu protiv Palestinskih vlasti koje su odgovorne za mnoge stvari, i to se zna.

Sa svim tim što ste opisali, kakav je život u dijelovima Palestine koje kontrolišu Palestinske vlasti? Palestinci uvijek nađu načina da se odupiru pritisku bilo koje vrste.

Da, kažemo da je samo postojanje otpor. I za one koji žive na Zapadnoj obali i u Jerusalemu to je doslovno tako, njihovo preživljavanje i život su otpor. Nema potrebe da protestuju na ulicama, samo da žive i da ostanu na svojoj zemlji. Što se tiče školovanja, sve naše škole su pod napadom izraelskih vlasti. One koje još uvijek rade ne mogu koristiti palestinski školski program. Održavanje palestinskog školskog programa je također bila vrsta otpora. Sada palestinske škole moraju da uče djecu o Državi Izrael, ne smije se govoriti o Nakbi. Istovremeno, morate znate da su Palestinci među najpismenijim narodima na svijetu (samo 3,3 posto Palestinaca ne zna čitati i pisati, op. a.). Za nas je obrazovanje bitno. Baš zato zatvaraju naše škole i univerzitete. Borba protiv (našeg) obrazovanja je važno bojno polje za Izrael. Pokušali su uništiti naše univerzitete nekoliko puta, ali uvijek smo ih uspjeli oživjeti. Pored svega ovoga, Izrael je sada još više ograničio slobodu kretanja Palestincima.

Dio sam grupe koja trenira ljude različitim modalitetima terapije i iscjeljenja. Ta grupa radi u više zemalja, ali i u Palestini, gdje radimo i sa aktivistima, i to Jevrejima i Palestincima. To je ujedno proces dekolonizacije i oslobođenja misli

Da li ljudi odlaze i koliko je teško napustiti Palestinu?

Oni koji žele otići mogu to uraditi preko Jordana, ali to zavisi od toga da li su putevi u gradovima unutar Zapadne obale prohodni. Morate proći i izraelske i palestinske kontrole, a onda i kontrolu jordanskih vlasti. Zato ljudi ne kritikuju Palestinske vlasti jer ako to rade, bit će im onemogućen izlazak i to vas ostavlja praktički u nekoj vrsti zatvora. Palestina je otvoreni zatvor. Ja sam na neki način privilegovana jer imam izraelske dokumente i jednostavno sam izašla preko Tel Aviva. Ali, nikada ustvari nisam htjela da izađem, uprkos svemu. Jer ustvari oni (Izrael, op. a.) i žele da mi svi odemo. Ali sam morala izabrati. Moram da govorim o onom što se dešava Palestincima. Ljudi moraju to da znaju. Moraju da znaju i za saučesništvo Palestinskih vlasti. Moraju razumjeti šta se dešava vezano za izraelsku okupaciju, šta se dešavalo prije rata i eskalacije u genocid. Sada kada smo izašli, možemo pričati o svemu tome. Da sam ostala, rizikovala bih da opet budem pritvorena zbog ovog filma.

Već ste više puta bili pritvoreni?

Da, ali to je ništa u odnosu na ono što se sada dešava ljudima. Taj stepen torture. Uz to, ja sam majka koja doji dijete i barem sam to dijete morala poštedjeti nečeg takvog. Preuzela sam rizik i izašla i sada boravim u Americi.

Faktički ste ponovno u izbjeglištvu. Rođeni ste kao izbjeglica na Kipru, kada ste bili dijete vaša se porodica vratila u Jerusalem, a sada ste sa svojom porodicom napustili dom.

Da, ali ne želim tako da mislim o sebi. Trenutno zamišljam da sam na putu. Ne mogu još uvijek da pojmim da sam izbjeglica. I ne želim s tim da se pomirim. Znam da je pitanje vremena kada ću moći ići nazad u Palestinu. I to je nešto o čemu mislim sve vrijeme. Ovo je sada neka kao tranzicija dok se ne vratim kući.

 

Mediji kao saučesnici

Da se vratimo na film koji se sada prikazuje na festivalima. U njemu spominjete razlog zbog kojeg ste postali novinarka. Pričate o jednom od privođenja kroz koje ste prošli, kada vas je izraelska vojska tukla, dok su oko vas škljocale kamere novinara koji su to posmatrali. Kažete da vas je to natjeralo da postanete novinarka jer niste željeli biti objekat izvještavanja. Ujedno kažete da ste tada shvatili da nećete biti "muha na zidu", kako zapadni mediji često kažu referirajući se na "objektivnost". Možete li nam to pojasniti?

Da, do tog trenutka sam željela biti muzičarka jer je muzika moj pokretač. Ili električarka. I jedno i drugo daleko od onog što sam postala. Dok su me privodili (snimak privođenja je dio filma, op. a.), sve su kamere škljocale oko mene. Ja sam povremeno gubila svijest i sve čega se sjećam je to škljocanje i svjetlucanja kamera. Naprosto, nisam mogla razumjeti zašto niko od tih novinara nije pokušao da me povuče iz ruku vojnika. Bili su tu, uz mene. I tako sam odlučila da budem novinarka, ali ona koja će reagovati. Biti novinar je kao biti u nekoj službi. Moje je da pomognem i da pokažem i govorim šta se dešava. Ali novinarstvo kakvo vidimo (na zapadu, op. a.) često je oruđe kolonijalizma. Odnosno oruđe koje su stvorili. Pritom su nam dali taj mit o objektivnosti.

Novinari nikada ne mogu biti objektivni. Objektivnost je nešto što je bazirano na zapadnoj bijeloj nadmoći i ustvari je samo način na koji uvijek ostajete na strani vlasti, umjesto na strani naroda. Kao novinar, vi ustvari radite za narod, pružate ljudima informacije tako da mogu kontrolisati one na vlasti. Tako bi trebalo biti. Zato je stvoreno novinarstvo. Ali odjednom, svi ti mediji, kao recimo BBC za koji sam radila, moraju biti objektivni, balansirati. Šta je to značilo kada sam radila, recimo, za BBC? Neka grupa ljudi sjedi za nekim lijepim, velikim deskom i piju kafe, dok odlučuju šta je slika koja će ići van.

U trenutku spominjanja Palestine i Izraela barem troje ljudi za tim stolom se razbudi i počne sve propitivati. Odjednom se provjeravaju činjenice, i to više puta, pa se cenzuriše i blokira. I to su ti mediji. To je to balansiranje. Oni koji stvarno kontrolišu medije su medijski moguli i lobiji koje kontrolišu ljudi koji imaju novca, kao što su Izraelci oko AIPAC-a (American Israel Public Affairs Committee – Američko-izraelski komitet za javne poslove, op. a.). I tako se kreira balansiranost, objektivnost, a ustvari su mediji saučesnici u onom što se dešava. U ovom trenutku mislim da bismo trebali suditi medijima, a ne samo izraelskim vlastima. BBC, CNN, svi koji su prenijeli i prenose samo izraelski narativ bez postavljanja pitanja, treba zbog toga da plate. Opravdavati izraelske napade na civile je saučesništvo i svi novinari koji su to radili su odgovorni za smrt sve te djece. Nisu samo vlade.

Istovremeno, ako ste novinar koji govori istinu, onda ste isključeni, spriječeni i ne možete naplatiti svoj rad jer niko neće da vas objavi. I zato vidimo toliko novinara koji koriste društvene medije kao kanal i tako vraćaju moć medijima, dok govore direktno ljudima o onom što im se dešava u Gazi. Ljudi koji izvještavaju iz Gaze nemaju agendu, ne rade za nekoga. Ali, niko ne može negirati život kojim živi Bisan, ili je živio Motaz. Ti ljudi su uzeli kameru i počeli izvještavati o svom životu. I onda gledate genocid kako ga vide i oni.

Ali onda dođu ljudi sa zapada i kažu da je problem što nema zapadnih medija u Gazi.

Da, naravno. Ali to im ne dozvoljava Izrael.

S druge strane, da li nam trebaju kada nas izvještavaju novinari i ljudi iz Gaze?

Ne, naravno da ne. Jedini razlog zašto su potrebni je taj da zapad samo njima vjeruje. Oni vjeruju samo bijelim ljudima da im kažu šta je stvarnost. Nama ne vjeruju. Mi smo dehumanizirani, baš onako kako nas i Izrael dehumanizuje da bi nas ubijao. Zapadni svijet dehumanizuje Palestince. Moj glas nikada nije dovoljan i uvijek je upitan, osim kada imam nekog iz Izraela da kaže isto što ja govorim. I mi smo u filmu koristili glasove ljudi iz Izraela jer da ih nema, rekli bi nam da smo dio palestinske propagande. Ne vjeruju nam. Ne vide nas. Ne prepoznaju nas kao ljude.

(Foto: Dženat Dreković, Hanna Bukvić i Esma Suljević / AJB DOC)

Bili ste novinarka, a onda ste odlučiti da postanete terapeutkinja. Zašto ta promjena i šta vas je dovelo do toga?

Jedno vrijeme sam mislila da ću raditi za organizacije za ljudska prava nakon novinarstva. Radila sam za Amnesty International i Human Rights Watch, ali sam shvatila da sam blokirana na isti način kao i novinarka. Jer i tu možete lako dokazati da se nešto dešava u drugim zemljama, ali kada dođe do Palestine, tu je barem 60 ljudi da provjerava ono što izvijestite. Trebale su im decenije da prihvate riječ "aparthejd". Uz to, dok sam to radila, napadali su me i Izrael i Palestinske vlasti i nisam imala dovoljno zaštite. Na kraju, bila sam povrijeđena dok sam bila na protestima, što me dovelo na put iscjeljenja i terapije, da bih konačno rekla: OK, možda je ovo moj put kojim mogu zaista pomoći ljudima. Mada, i to je bila borba, ovaj put sa zapadnom medicinom. Kada mi je kičma bila povrijeđena, rečeno mi je da nema šanse da ću ikada hodati. To sam testirala i, hvala Bogu, dobro je. Naučila sam da sve što mi se kaže propitujem.

Shvatila sam i da je, kao i kapitalizam, sve napravljeno da bi nas (ljude koji ne žive na zapadu, op. a.) mogli kolonizirati, a mi imamo blago. Kao ljudi pod kolonizacijom, divljaci kako nas zovu, ljudske životinje, mi ustvari znamo istinu, dok zapad ima samo sistem koji kontrolišu elite. Tako sam se u tom svom iscjeljenju vratila autentičnim stvarima, medicini biljaka koja je nekada postojala u starom Jerusalemu. Ujedno sam se obratila indijskim načinima liječenja, tumeriku, zlatnom mlijeku. I ta medicina za mene radi. Okrenula sam se i sufizmu, da bih se sjetila ko sam, da se sjetim da Bog postoji svuda oko mene, da se sjetim da nisam mašina nego dio zemlje. Moje iscjeljenje je povezano sa svim tim, imam holistički pristup i svjesna sam koliku snagu ima um. Nakon što sam iscijelila sebe, počela sam da to znanje prenosim drugima, pritom pokušavajući izliječiti sve rane koje nosim kroz život. I to sve želim da dijelim. Prije svega sa Palestincima, ali i sa svijetom.

Ako vas dobro razumijem, za vas je i liječenje neka vrsta otpora kolonijalizmu i okupaciji. I prenošenje znanja je dio toga.

Da. Dio sam grupe koja trenira ljude različitim modalitetima terapije i iscjeljenja. Ta grupa radi u više zemalja, ali i u Palestini, gdje radimo i sa aktivistima, i to Jevrejima i Palestincima. Sve što radimo je besplatno. Ustvari učimo, recimo aktiviste, kako da ne sagore u onom što rade. Radimo na buđenju, spoznaji o tome ko i kako kontroliše naše živote, ali i kako neko želi da živi. To je ujedno proces dekolonizacije i oslobođenja misli, a kako bismo došli do cilja. Proces nije religiozan, ali jest osnaživanje. Suština je da se prepoznaju moći koje nosimo u sebi kao ljudi i da ih kontrolišemo.

Znam da je ovo teško pitanje, ali ipak ću ga postaviti. Ako možete pokušati misliti o budućnosti, kako ona izgleda? Nekako se sve čini strašnim, svi živimo u traumi koja ne prestaje. Kako pružiti otpor i kako ovo stanje promijeniti?

Mislim da su načini dekolonizacija, "čišćenje" mozga i spoznaja o tome šta nam je sve okupirano, šta nas kontrolište i da li zaista živimo autentične živote. Ali i u razmišljanju o tome šta je naslijeđe koje ostavljamo iza sebe. Na kraju dana, traumu držimo u našem tijelu i prenosimo je na našu djecu, ali isto tako to možemo raditi sa izlječenjem. Mi nasljeđujemo traumu, ali i kodove za otpor i izlječenje. Ako ste živjeli u Sarajevu tokom opsade, vaša djeca koja nisu to proživjela, koja su se kasnije rodila, puno su otpornija nego vi, jača. Tako radi naš DNA. Ono što ja osjećam, što vidim u svijetu od početka dešavanja u Gazi, jest da se ljudi bude. Ovo je oslobađanje, ova dekolonizacija koja se dešava nas budi. Europljani ne mogu više reći da oni žele da uče svijet o demokraciji i zajedničkom životu. Jer prema njihovom učenju, možete živjeti skupa samo ako ste svi bijeli.

Po tome, samo životi Ukrajinaca su vrijedni. Samo ako niste muslimani, za vas postoji pravda. Ali, ako niste bijeli, ako ste muslimani, ako ste bilo kojeg drugog uvjerenja ili vjere od one za koju oni žele da jeste, onda su mahom rasisti i ne žele da vas gledaju kao drugo ljudsko biće. Tako da ja vidim kako se dosta ljudi koji imaju savjest bude i shvataju da moraju još istraživati. Ljepota Jevreja koji prolaze kroz ovaj proces iscjeljenja trauma koje su ostale u njima od Holokausta jest da se liječe od višegodišnje okupacije svoje religije od cionista, bude se i shvataju da to nije njihova religija. Jer ona ne zagovara silovanje zatočenika. Jer ta religija ne dozvoljava krađu zemlje, pljačkanje, okupaciju... Oni oslobađaju svoju religiju, ljepotu te religije, i shvataju da je njihova religija ljubav. Također vidimo kršćane koji se bude i shvataju da je njihova religija svijest, božanstvo i ljubav. Religije su tu kao neki konopac koji nas spaja. I ako se ljudi vrate ljepoti religije, oslobodit će se od sveštenstva i institucija koje ih vode i okupiraju.

Vidimo da je sloboda u onom što je oko nas. Vidimo puno ljudi koji postavljaju pitanja, žele da se oslobode. Ljudi se bude i to buđenje ćemo ostaviti našoj djeci. Možda se mi nećemo biti u stanju potpuno riješiti traume, ali govorimo i o tome. Mi u Palestini do sada nismo govorili o traumi, o svemu što nam se dešavalo, a sada govorimo. Ljudi se bude, vidimo da se nešto dešava. Ovo su zadnji dani patrijarhata i kolonijalizma. Njihovo vrijeme je prošlo. Ljudi žele da žive skupa. Da žive u miru, u harmoniji. Da im niko ne govori šta su, osim da to odrede sami. I ne želimo granice. Ljudi žele da putuju, da vide jedni druge, da budu skupa. Vidimo da se tresu i kolonijalisti i ekstremna desnica. I, ako Bog da, vidjet ćemo im kraj.