U 95. godini života umro je Antun Tonći Baranović, pedagog i sportski radnik, ali prije svega antifašist iskrenih uvjerenja. Ili kako je sam svojevremeno govorio: "Bio sam partizan, pa balunjer, pa profešur…".
Kao nećaku legendarnog nogometaša Hajduka, prerano preminulog Ivana Radovnikovića – Težora, dječački san bio mu je da igra za taj klub, čiji je prvotimac i postao nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1940. upisuje Mušku realnu gimnaziju, u kojoj dočekuje rat. Zbog talijanske represije 1942. odlazi u partizane da bi se po konačnom oslobođenju Splita vratio u taj grad i nastavio školovanje.
Nogometnu karijeru počeo je u Radničkom nogometnom klubu Split. Poslije je zaigrao i za Hajdukovu momčad koja je 1948., pod trenerom Lukom Kaliternom, postala prvi nogometni juniorski prvak Narodne Republike Hrvatske. Odigrao je 22 utakmice i postigao jedan pogodak. Pet godina kasnije, slijedeći Kaliternu, vraća se u klub Split i za njih igra do 1957. kad je zbog faula nogometne legende Vujadina Boškova, na utakmici Split-Vojvodina, teško povrijedio koljeno. Zbog toga igračku karijeru mijenja trenerskom. Završio je Visoku školu za fizičku kulturu, ali trenerski posao zbog ponovne povrede koljena završava 1965. godine.
Paralelno s nogometom, Baranović se školovao na Višoj školi - odsjek matematika, pa je 1957. položio stručni ispit za zvanje nastavnika. Diplomirao je 1975. godine na Fakultetu industrijske pedagogije i stekao zvanje profesora industrijske pedagogije. Tako je pored igračke i trenerske karijere, Tonći Baranović ostavio značajan trag u pedagoškom radu u kojem je proveo preko trideset i pet godina, radeći kao profesor matematike i fizike u osnovnim školama u Solinu i Splitu, te više srednjih škola, Centru za odgoj i obrazovanje te prosvjetno pedagoškoj službi Zajednice općina Split, a onda i Ministarstvu prosvjete RH, da bi 1991. otišao u penziju.
Jedna od stvari koja je dosta utjecala na njega bilo je i dugogodišnje prijateljstvo sa Zdenkom Duplančićem. Kako je Duplančić, kao borac Prve proleterske brigade, svoju poslijeratnu karijeru nastavio u Beogradu, tako je i Baranović, zadržavši kao i drugi u njegovom okruženju projugoslovenski stav, često putovao u Beograd gdje je u društvu prijatelja proslavio i svoj, kako se ispostavilo, zadnji rođendan.
Baranović je nosilac brojnih priznanja i nagrada. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović odlikovala ga je ordenom Reda Stjepana Radića. Nagradu Županije splitsko-dalmatinske za životno djelo dobio je 2022., a godinu dana kasnije i nagradu Grada Splita.
Sahranjen je 30. avgusta na splitskom groblju Lovrinac, a uz porodicu, rodbinu i prijatelje od njega su se oprostili i članovi HNK Hajduk i Društva prijatelja NK Split.
