Zanimljivu priču priča Boško Strika, upravnik 6. zagrebačke pošte i povjerenik gradskog Etnografskog muzeja, koji je nedavno boravio u Srbiji, obilazeći mjesta Prvog srpskog ustanka. Tako je, kaže, dospio do crkve i starog groblja u Topoli. "Tu sam slučajno otkrio jednu zasutu nadgrobnu ploču. Kad sam očistio zemlju s ploče imao sam što vidjeti; na njoj je, na starom slavjansko-srpskom jeziku bilo ispisano:
'Ovdje počiva raba Božja Poleksija, kći Gospodara Georgija Petrovića, Vrhovnog Vožda srpskoga naroda. Mati im Jelena gospođa. Lepo je sahranila i Stevana dete na desnu stranu 1812. godine, meseca… (nečitljivo)…' Odmah mi je bila jasno da je to grob dvoje Karađorđeve djece, umrle nedugo iza rođenja, o čemu se malo znalo…" ispričao je Strika. Sve to kazao je u Oplencu, na audijenciji kod kralja. Toga dana kralj je Striku zadržao na ručku i pritom mu zahvalio na otkriću.
Iznenadna i strahovita noćna oluja uhvatila je nespremnu posadu jednog talijanskog jedrenjaka, na moru kod Dubrovnika. Golemi valovi poigravali su se s plovilom kao s dječjom igračkom i na kraju ga digli u vis i prevrnuli. Četiri mornara nestala su valovima, kapetan i njegov pomoćnik uspjeli su održati na koritu broda, a u njegovoj utrobi ostao je zarobljen jedan 16-godišnji član posade.
Pred jutro brodolomce na jedrenjaku je ugledala posada jednog broda koji je plovio za Gruž. Vrlo brzo su uspjeli spasiti kapetana i njegova pomoćnika, ali do 16-godišnjeg dječaka nikako nisu mogli doprijeti, jer je more i dalje bilo nemirno. Stoga su odlučili da jedrenjak otegle do gruške luke gdje se u spašavanje uključilo nekoliko stotina ljudi. Dječak je spašen tek kad je jedrenjak podignut u zrak i na njemu izbušen otvor kroz kojeg se brodolomac, nakon 12-satne agonije, uspio provući i tako se spasiti od sigurne smrti.
Nevjerojatna priča stiže iz Gornjeg Milanovca. Tamo su hajdučki jataci pokrenuli zanimljiv posao – ucijenjene hajduke skrivaju kod sebe, ali uz uvjet da im to bjegunci – dobro plate! Takvu je sudbinu doživio i odbjegli robijaš Dragutin Bojović. Glava mu je bila ucijenjena na 50.000 dinara. On se, međutim, osjećao sigurnim jer je – kako je mislio – bio kod jataka koji mu se kleo na bezuvjetnu odanost.
Međutim, ispostavilo se da je jatak čekao da ucjena poraste dvostruko, što se i dogodilo, pa su Bojovićevi dani slobode bili odbrojeni. Kad je bjegunac to spoznao pobjegao je iz jatakove kuće, ali ne zadugo. Jatak ga je, naime, uspio dostići i svezati, a potom ga i predati žandarima, ne zaboravivši pritom reći da mu se novac od ucjene što prije – pošalje na kućnu adresu!
Slobodu misli, kao najljepšu građansku slobodu i najveću demokratsku tekovinu, kao jedino jamstvo svih političkih i socijalnih akcija i nastojanja, novinarski kongres naglasio je svojom rezolucijom o zakonu o štampi i drugim rezolucijama, oštro pritom protestirajući protiv nazadnih odredaba koje su usmjerene protiv slobode javnog mišljenja… samo su neki od naglasaka nedavnog novinarskog kongresa i rezolucija koje su na njemu donesene.
