Anđelko Marušić Ferata rođen je 11. januara 1911. u Omišu. Trideset i tri dana kasnije, 13. februara 1911., službeno je osnovan Hajduk, klub koji će mu i kojemu će on obilježiti život. Nogomet je Ferata počeo igrati kao dječak u Omišu, a 1929. debitirao je za Hajduk za koji je u karijeri odigrao 394 utakmice. Na Hajdukove je treninge u početku uglavnom išao pješke iz Omiša u Split i nazad.
Iako je nogometu ostao posvećen čitav život, Ferata u memoarima "Zapisi predratnog reprezentativca" objavljenima 1982. (Zadružna štampa) opisuje kako je svoje najvažnije "utakmice" odigrao tijekom Drugog svjetskog rata. Prvo je tako "nastupao" za Prvi mosorski odred. Izvršavajući zadatke po dalmatinskom kršu, dobro mu je došla sportska kondicija. "Lakoća kojom sam savladavao i najteže uspone, brzina i čilost u pokretima nije čudila samo moje rukovodioce, iskusne borce, nego i seljake iz Dalmatinske zagore. Nitko se u tom sa mnom nije mogao takmičiti – rezultat dugog sistematskog treninga. Cokule u kojima sam došao pokazale su se potpuno nepraktične na dalmatinskom kršu. U mosorskoj ljuti se skližu, lupaju i nisu udobne nozi, pogotovo što sam većinu zadataka izvršavao noću, prolazeći kroz neprijateljska područja", piše u knjizi.
"Bez opanka nema opstanka" kaže narod, a Ferata opisuje kako je na svoje opanke umjesto kože stavljao pomno izrezani komad automobilske gume. Tako opremljen bio je spreman svakoga dana prevaliti kilometre po kršu. Nalazio se na dužnosti intendanta srednjodalmatinskih odreda i u vrlo teškim situacijama ofenzive morao je kroz izuzetno kontrolirano područje prebacivati hranu za borce. Radio je s još par drugova i drugarica, a puno su im pomagale i mazge. Hranu su skrivali u presušenim bunarima koje su zatrpavali gomilom kamenja. Jedini je Ferata imao nacrte tih bunkera za koje navodi da ih je bez specijalnih oznaka bilo praktički nemoguće pronaći u moru kamenja.
Glavna mu životna "utakmica" dogodila se jednog podneva u pustoj kamenjari kod sela Lećevica. Sa skupinom od sedam boraca i mazgama odmarao je u gaju. Odjednom su čuli pse. Shvatili su brzo da pripadnici njemačke divizije Princ Eugen čiste teren. "Otvoriti vatru nismo smjeli, jer je neprijatelj nadmoćan. Trebalo se neopazice lagano evakuirati, jedan po jedan, na razne strane. Sastanak, tko ostane čitav, u štabu. Psi su nas nanjušili i Nijemci su se približavali. Mazge su se uznemirile i otkrile položaj. Zaštekali su ‘šarci’. Odgovorili smo vatrom iz strojnica. Štiteći se vatrom polagano, jedan po jedan, prebacivali smo se preko onih malih zidića koji omeđuju poljica. Ostao sam zadnji. Preko mene zujali su meci lomeći lišće. Prava kiša", opisuje Ferata.
Bio je ranjen i nije znao kako i kuda dalje. Stisnuo je uz sebe torbicu u kojoj su bili nacrti tajnih bunkera hrane za 1500 boraca i borkinja, puzao u cik-cak liniji, bacao se s jednom nogom, dok je druga nemoćno visjela. Kroz nju su, kasnije je ustanovio, prošla četiri metka i potpuno mu paralizirali mišiće.
"Našao sam neko sklonište gdje me više mrtva nego živa našla drugarica Zorka Milovac iz sela Pozorac. Odmah je požurila u selo i uskoro je s još jednom drugaricom došla s ćairama, običnim, primitivnim nosilima. Uz najveću opasnost prenijeli su me do sela. Sakrila me u štali u rupi za gnoj i zatrpala velikom hrpom lozovine", prisjeća se u knjizi.
Ostao je sklonjen i preživio. Preživio između ostalog da ispriča priču. Čitati Feratu uvijek je lijepo, uvijek nepopustljivo antifašistički hajdučki, pa nek nam ga je i u ovom januaru, u još jednoj novoj-staroj godini.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
