U prilično gustom medijskom mraku u Srbiji se već godinama odvija borba za slobodu i život čovjeka koji je postao meta domaćih i stranih institucija. Edževit Piroglu je u junu 2021. sletio na beogradski aerodrom. Stigao je letom iz Dubaija koristeći se pasošem svoje matične države Turske. Pri graničnoj kontroli je zadržan, a malo zatim i uhapšen, kako se kasnije pokazalo u skladu s Interpolovom tjeralicom koju su za njim raspisale turske vlasti. Otada do danas Piroglu je iza rešetaka zatvora u Srbiji. On nije svjetski poznat i opasan kriminalac. Pod tim okolnostima, njegov slučaj bi vjerojatno dobio veću medijsku pažnju.
Piroglu je građanin Turske, a po etničkoj pripadnosti je kurdski alavit. Uz to je politički aktivan ljevičar koji se borio u oružanim ustancima protiv Islamske države i već ta bazična etno-politička pripadnost čini ga opravdanom metom u očima turskog represivnog aparata, pa je iz Turske u Beograd uskoro stigao službeni zahtjev za izručenje. Kako bi bilo jasno što to znači, potrebno je spomenuti neke odlike turskog zatvorsko-industrijskog kompleksa.
Prema podacima World Prison Briefa, istraživačkog centra iz Londona, zatvorska populacija u Turskoj broji 336 tisuća ljudi. Turska je među prvih šest zemalja svijeta s najvećim brojem zatvorenika, a prema broju zatvorenika na sto tisuća stanovnika od zemalja s najvećim brojem ljudi lišenih slobode ispred Turske je samo SAD. Tamošnja zatvorska populacija prelazi milijun i sedamsto tisuća, odnosno SAD ima 531 zatvorenika na sto tisuća stanovnika, dok je u Turskoj je taj broj 392.
S obzirom na dugu tradiciju radničkog pokreta, pokreta za nacionalno samoopredjeljenje i represiju nad istima, Turska je u samom svjetskom vrhu po broju političkih zatvorenika koji su zatvoreni kao ljevičari. Dobar dio njih čine komunisti, Kurdi okupljeni oko Radničke partije Kurdistana (PKK), ali i mnogi Turci. Članovi PKK-a, kao i brojni drugi ljevičari različitih provenijencija, organizacijski svrstani ili nesvrstani, aktivni su u YPG-u (Narodnim obrambenim jedinicama), vojnom krilu narodnog fronta koji na području sjeverne Sirije vodi dugogodišnju borbu protiv ISIS-a, a zbog zalaganja za federalizaciju i kurdsku autonomiju u sukobu je i s turskom državom.
U očima Europske unije i Turske, sve one koji u ovakvim borbama sudjeluju opravdano je osumnjičiti za članstvo u "terorističkim organizacijama". Na službenim EU popisima terorista nalazi se i PKK, dok su turski popisi sveobuhvatniji pa je na njima moguće naći više komunističkih, anarhističkih, pa čak i socijaldemokratskih ili lijevo-liberalnih stranaka i organizacija. Već je i sama činjenica da se članovi najprogresivnijih grupa u nekom društvu koji su pomogli zaustaviti jačanje ISIS-a i osloboditi više gradova i tisuće taoca iz ruku islamističkih mračnjaka smatraju teroristima i kao takvi progone uznemirujuća, ali stvarnost je još gora i prepuna primjera koji dokazuju da terorist pred sudom može postati svatko.
Spomenute revolucionarne organizacije su nakon desetljeća represije postale izrazito konspirativne, ali završiti u zatvoru može se i bez dokaza da im pripadate. Dovoljno je da javno podržite legalni kurdski NGO, dijelite letke protiv Erdoganovih vojnih operacija u Siriji ili nosite transparent s "pogrešnom" porukom. Za one koji su označeni kao revolucionari, odnosno teroristi, u turskim zatvorima rezerviran je najgori tretman. Samo od posljedica štrajkova glađu pokrenutih u protestu protiv torture i namještenih procesa godišnje nerijetko umire preko sto ljudi.
U tom kontekstu treba promatrati i situaciju Edževita Piroglua. Nakon hapšenja i zahtjeva Turske za izručenje grupa beogradskih aktivista angažirala se na organiziranju njegove pravne obrane. Iz turske optužnice vidjelo se kako dokazi protiv njega ne postoje, a uključivala je i niz proturječnosti pa se tako primjerice teretio za članstvo u više organizacija koje su godinama u međusobnom sukobu.
Edževit Piroglu nakon prvog štrajka glađu koji je trajao 132 dana (Foto: Privatna arhiva)
Suočen s mogućim izručenjem u matičnu zemlju u kojoj ga čekaju zatvor, tortura i vjerojatna smrt, Piroglu je smješten u ekstradicioni pritvor u Srbiji. Usprkos apelima Europskog suda za ljudska prava i Komiteta UN-a protiv torture, mrcvarilo ga se prebacivanjem iz jednog pritvora u drugi i dugotrajnim procesom unatoč očigledno neistinitoj i namještenoj optužnici. Nakon godinu dana zatočeništva, 2. juna 2022. godine stupio je u štrajk glađu. U njemu je proveo 132 dana. Izgubio je oko 60 kilograma, dijagnosticiran mu je bronhitis i bio je na rubu smrti. Uspio je preživjeti, a istovremeno i sprovesti najdulji zabilježeni štrajk glađu u povijesti balkanskih zatvora – 132 dana nije okusio hranu, pijući isključivo vodu i povremeno multivitamin kako osnovne moždane funkcije ne bi pretrpjele preveliku štetu. Upornost ovog čovjeka i štrajk glađu dulji od četiri mjeseca zanimljivo je usporediti sa štrajkovima glađu nekih figura u srpskom političkom životu, poput Tome Nikolića i Marinike Tepić koji su nakon nekoliko dana prilikom kojih su primali infuziju u sebi sklonim medijima predstavljani kao mučenici.
U maju 2023. činilo se kako će Edževit Piroglu pobijediti. Sud u Srbiji službeno je nakon gotovo dvije godine odbacio turski zahtjev za izručenje. Istovremeno, u montiranom procesu, Piroglu je osuđen na godinu dana zatvora zbog posjedovanja falsificiranog dokumenta. On i ljudi angažirani u njegovoj obrani ovo su prihvatili kao dobar ishod, svakako neusporedivo pozitivniji od izručenja Turskoj. Dio vremena provedenog u pritvoru uračunat je u kaznu i očekivalo se da Piroglu bude pušten na slobodu početkom ove godine. Međutim, 12. januara njegova agonija dobila je nastavak. Odmah po izlasku iz zatvora u Sremskoj Mitrovici ponovno je uhapšen, a MUP Srbije tada donosi dva bizarno kontradiktorna rješenja koja smo dobili na uvid od njegovog odvjetnika Milana Vukovića u Beogradu.
Prema prvome, Pirogluu je naređeno da odmah napusti Srbiju, što je svakako i sam planirao, a uz to mu je i zabranjen povratak u idućih godinu dana. Istovremeno, donijeto je i drugo rješenje u kojem mu se određuje pritvor u Prihvatilištu za strance u Padinskoj Skeli. Za neupućene, radi se o zatvorskom kampu za migrante nedaleko od Beograda u kojem se Edževit trenutno nalazi. Republika Srbija tako je kreirala distopijsku i nerazrješivu birokratsku zavrzlamu u kojoj čovjeku koji je izdržao svoju kaznu naređuje da napusti njen teritorij, a istovremeno ga ponovno, ovaj put pravno potpuno neosnovano, baca u ćeliju.
U Padinskoj Skeli Piroglu je 12. februara, koji mjesec uoči treće obljetnice svog balkanskog uzništva, započeo novi štrajk glađu. U njemu se nalazi i danas i u vrijeme pisanja ovog članka 31 dan nije jeo. Uz to, usprkos zahtjevima odvjetnika nije primio ni liječničku skrb, koja je uskraćena i ostalim zatvorenicima tzv. Prihvatilišta za strance.
Ovaj dugogodišnji politički zatvorenik ponovno je na samrti. Ljudi angažirani u njegovoj obrani u potpunoj su neizvjesnosti, jer od 12. januara za njegovo zatočeništvo ne postoji nikakva pravna osnova, njegov boravak u zatvoru u sukobu je sa srpskim Zakonom o međunarodnoj pravnoj pomoći i Europskom konvencijom o ljudskim pravima.
Jednostavno, Edževit Piroglu je talac i zatvorenik srpske države koja je samostalno ili moguće na zahtjev Turske odlučila prolongirati njegovu torturu korištenjem čiste sile, bez ikakvog legalnog argumenta za njegov daljnji pritvor. Kroz svoju borbu Piroglu je stekao mnoge drugove i saveznike koji traže njegovu slobodu. Samo u posljednjih nekoliko dana održani su protesti za njegovo puštanje pred srpskim ambasadama u Njemačkoj i Australiji, a zastupnici Bundestaga iz organizacije Sahre Wagenknecht uputili su pisma srpskim ministarstvima. Edževitov život u međuvremenu visi o koncu.
Podaci nepogrešivo pokazuju kako je političkih zatvorenika na globalnom nivou sve više i ne treba očekivati da će u tom trendu balkanske zemlje zaostajati. Dok se svijetom šire krize i ratovi, možemo biti sigurni da će biti sve više i onih koji se protiv toga bore i koji ustaju protiv elita koji ih potiču. Patnja i borba Edževita Piroglua u najtežim uvjetima pritom dokazuju da nikakva prava garantirana zakonom ne mogu spasiti čovjeka kojeg je neki režim odlučio mučiti i uništiti. Bio taj režim srpski, turski ili neki treći, njegov primjer pokazuje da režimi ne praštaju onima koji ustaju protiv njih, a naročito ne ljudima koji su stali na pravu stranu povijesti.
