Glasan žamor nepoznatog nam jezika dominirao je prostorom tramvaja, veselo se širio isprekidan glasnim smijanjem. Dolazio je od grupe četvorice-petorice simpatičnih ljudi s prepoznatljivo drugačijim rasnim obilježjima u odnosu na dominantnu domaću populaciju.

No izlazak iz tramvaja umalo se pokazao fatalnim. Centimetri su me dijelili od dostavljača, izgledom srodnog veseloj ekipi iz tramvaja, koji je na biciklu projurio kolnikom.

Nije prošlo ni pola sata, a zgodan prizor odagnao je svaki stres. Ulicom je prolazio mladi par gurajući dječja kolica s bebom. Bila je očito plod veze između dvadeset i nešto godina starog Nepalca, Filipinca ili Šri Lančanina, potpuno svejedno za ovaj kontekst, i otprilike isto toliko stare domaće djevojke.

Zagreb, kao skoro svi ostali gradovi i nešto veća mjesta u Hrvatskoj, u nevjerojatno kratkom periodu vremena demografski se počeo značajno mijenjati. To je već opće mjesto kojemu svi neposredno i svakodnevno svjedočimo. Deseci i deseci tisuća novih stranih radnika iz dalekih azijskih zemalja koji dolaze – a taj se proces neće, ne može, niti treba završiti – nepovratno mijenjaju društvenu sliku i profil Hrvatske, kao i ostalih zemalja u koje pristižu.

U javnosti i medijima kruži podatak da je već oko 11 posto od ukupnog broja trenutno zaposlenih u Hrvatskoj – inozemna radna snaga. To je sve super i možemo samo pozdraviti jer ova država i društvo nasušno trebaju interkulturna i međurasna ispreplitanja kako bi se u perspektivi uskomešala uvijek nezdrava monolitnost i uniformnost. Bilo koja, u ovom slučaju rasno bijela i katolička.

Malo nam je manje sve to dopadljivo kada znamo u kakvim uvjetima ti novopridošli stanovnici Hrvatske rade i žive, na kakve ih se sve načine eksploatira. No želimo vjerovati da je to moguće mijenjati, postupnim uključivanjem tih ljudi u zajednicu, učenjem jezika, građanskom politizacijom, mogućim sindikalizmom i općenito jačanjem njihovog statusa u društvu.

Paušalno pozitivan dojam kvari nam i saznanje o dubokim nepravdama, selektivnom političkom pristupu radnim migracijama. Uza sve teškoće s kojima se ti ljudi susreću – pored već spomenutog, tu su financijsko dužničko ropstvo u kojem ih drže posredničke agencije za zapošljavanja, te nerijetko brutalna iskorištavanja domaćih poslodavaca – oni ipak barem imaju priliku legalno ući u Evropu. Za razliku od hiljada nesretnika iz nekih drugih zemalja koji su zapeli na evropskim granicama, ne pripušta ih se unutra i na sve moguće načine ih se šikanira i nastoji zaustaviti. A samo žele ono što je prvospomenutima omogućeno.

Jer teško je ne primijetiti znakovitu distinkciju. Dok su strani radnici iz kršćanskih, hinduističkih i budističkih azijskih zemalja dobrodošli u dijelove Evrope, odbacuje se ljude iz dalekih država s pretežito muslimanskom populacijom.