Najveći problem s novim Zakonom o strancima uopće nije došao eksplicitno do izražaja u prvom saborskom čitanju i popratnoj nazoviraspravi održanima prošli tjedan. Iako jesu navođeni i kritizirani mu pojedini nedostaci, došlo je do svojevrsnoga kolektivnog, gotovo unisonog previđanja njegove specifične dvojnosti, a koja je istom publikumu izmicala i u prethodnim razmatranjima zakonskog teksta. Nije bez vraga, naime, činjenica da novi zakon istovremeno pooštrava tretman izbjeglica zatečenih u Hrvatskoj, i omekšava mogućnost uvoza stranih radnika prema željama poslodavaca. Naredne retke posvetit ćemo zato vezi između dvaju polova zakonodavčeva stava prema državljanima tzv. trećih zemalja, kako bismo pokazali da se puni smisao ogleda tek u kombinaciji tih naizglednih krajnosti, nimalo slučajno.
S jedne strane tu su određene članice EU-a koje od Hrvatske traže zaustavljanje migracija, nauštrb solidarnosti i pravnog poretka. S druge strane stoje ekonomski interesi grupacija kojima je potrebna jeftina radna snaga – objašnjava Antonia Pindulić
Za početak ih i mi razdvojimo, onako kao što su to učinili saborski zastupnici, ali i drugi komentatori zakona. Izbjeglicama ni dosad nije hrvatska legislativa bila posebno naklonjena, premda je bila povoljnija od egzekutive koja se prečesto na samo zakonsko slovo nije previše ni obazirala. Novi tekst donosi niz otežanih im rješenja u tom pogledu, pa možemo s pouzdanjem ustvrditi barem to da će hrvatska policija odsad više postupati po zakonu koji se, dakle, prilagođava njezinu rigidnom postupanju, namjesto obrnute prakse.
Najviše je zbog toga reagirao, već u javnoj raspravi koja je prethodila slanju zakonskog prijedloga u saborsko čitanje, Centar za mirovne studije u Zagrebu, kao jedna od prerijetkih adresa u ovoj zemlji na kojima su izbjeglice nalazile pomoć. CMS je podrobno tako izlistao loša mjesta zakonskih izmjena, a navodimo ih ovdje tek ukratko: nepriznavanje prava na žalbu strancu kojem je uskraćena mogućnost boravka, tajnost podataka po kojima je dotična osoba proglašena sigurnosnom prijetnjom, nepriznavanje prava na saslušanje i prilike za traženje azila u skladu sa Schengenskim zakonikom, apsurdna mogućnost da javni prijevoznik legitimira putnike po svojoj antropološkoj procjeni, otežani uvjeti za produžavanje boravka u RH, sankcioniranje neposjedovanja ličnih dokumenata iz države porijekla, nepraktičnosti vezane uz pravo na spajanje obitelji azilanata, diskriminacija po imovinskom statusu u kontekstu detencije ili obrazovanja za državljanski ispit, te – konačno – pojačana kriminalizacija humanitarnog pomaganja izbjeglicama, odnosno nerazlikovanje takvog postupka od krijumčarenja ljudi s profitnim razlogom.
Od dominantno empatičnih pomagača osobama u teškoj nevolji, kakvim se ovo društvo pokazalo u onome prvom valu izbjegličke krize, međutim, taj refleks guran je sve više izvan zakona, do sadašnjih još strožih izmjena. No dok ovdje zakonodavac tobože ne prepoznaje antikomercijalnu pozadinu pretpostavljenog odnosa prema strancima, vidjet ćemo da u totalu upravo komercijalnost diktira njegov stav.
Druga kategorija stranaca u ovom zakonu jest uvozna radna snaga čija se količina dosad uređivala vladinim godišnjim kvotama po privrednim sektorima, a odsad se uvodi tzv. njemački model uvoza ograničenog samo interesom tržišta rada. To znači da ćemo ubuduće primati faktično samo one ljude koje imamo gdje nesmetano vratiti onda kad nam jednom ne budu trebali, a dotad će ta liberalizacija poslužiti kapitalu za – sindikalno neobranjeno – novo obaranje vrijednosti rada kakvo je, uostalom, dovelo do nužnosti uvoza jeftine radne snage, jer domaća već kontinuirano otječe dalje na zapad. Pa, kad je riječ o navedenom razlikovanju stranaca s poželjnim jeftinim radnicima i neželjenim izbjeglicama, očekivano se nameću klasične figure poput one o spojenim posudama.
Proširivanje kvota za inozemne radnike koje se odvija, paradoksalno, paralelno s uvođenjem restrikcija u prihvatu izbjeglica u Hrvatsku predstavlja mimikriju za deregulaciju tržišta rada i slabljenje zaštitne regulative – kaže Jelena Ostojić
Antoniju Pindulić, pravnicu iz nevladine organizacije CMS, prvu smo zamolili da malo raspetlja cjevčice kojima je državni predlagatelj novog zakona povezao dvije skupine prezrenih ljudskih bića. ‘Pokušaj kategorizacije stranaca u Hrvatskoj prema interesima vladajućih elita rezultat je marionetske pozicije Vlade RH. S jedne strane tu su određene članice EU-a koje od Hrvatske traže zaustavljanje migracija, nauštrb solidarnosti i pravnog poretka. S druge strane stoje ekonomski interesi grupacija kojima je potrebna jeftina radna snaga, a migranti su zbog svog ranjivog položaja glavna meta takvog izrabljivanja’, rekla nam je Pindulić.
Po njezinu mišljenju, zakonske izmjene ispadaju još kontradiktornije ako uzmemo u obzir nastojanja vladajućih da diskreditiraju migrante, proglašavajući ih sve ekonomskim migrantima, dok primarnim ekonomskim migrantima čak olakšavaju zaposlenje, istovremeno marginalizirajući one u potrazi za zaštitom: ‘Izbjeglicama se u praksi odbija pristup sustavu azila, a građanima je zakonski ograničeno da im pruže pomoć, što pak dovodi živote izbjeglica u dodatnu opasnost i narušava temelje humanosti i civiliziranosti našeg društva.’
‘Migracije su normalna pojava’, zaključuje Antonia Pindulić, ‘ali iznimno je opasno kada se njihova regulacija na ovako perfidan način iskorištava u svrhe narušavanja uvjeta rada i snižavanja cijene radne snage. Potrebno je osigurati zadovoljavajuće uvjete rada i života za sve radnike u RH – kako njezine državljane, tako i strance. No, ove zakonske izmjene i otvaranja tržišta za strane državljane dokazuju kako, suprotno onome što Europa i Hrvatska govori, zapravo ima mjesta za one koji u Europu žele doći, uključujući i one kojima je potrebna međunarodna zaštita.’
Vratimo se nakratko još na ono što Hrvatska govori kroz usta zastupnika u državnom parlamentu, gdje se suverenistička i preostala opozicijska desnica posvetila uglavnom demografskoj ugrozi koju ovaj zakon navodno ojačava, gledajući na prava rada prvenstveno kao nacionalno omeđenog. Miroslav Škoro i Željko Sačić, Miro Bulj i Zvonimir Troskot zapomažu – neki ovo, neki ono, a zajedno pod isti šinjel – da je ukidanje kvota za strane radnike štetno za nas ovdašnje, da se izbjeglice svejedno i dalje pretjerano legitimira, i da bi na istočne granice trebalo poslati vojsku. No još je zanimljivija uloga Žarka Katića iz MUP-a koji je predstavio zakonski tekst, usput porekavši da će ukidanje kvota dovesti do obaranja cijene rada. Jer taj isti državni tajnik je ovih dana na Upravnom sudu označen kao glavni višegodišnji prekršitelj izbjegličkog prava na međunarodnu zaštitu, s obzirom na neovlašteno potpisivanje odbijenica za takve zahtjeve osoba zatečenih u neprijavljenom boravku.
Uzgred recimo da ne bismo nipošto u medijima i uopće javnom prostoru smjeli pristajati na nazivanje tih ljudi ‘ilegalnim’ migrantima, već ako imamo u vidu da im je zapriječena mogućnost legalnog ulaska u Hrvatsku, kao i sijaset prava unutar ove zemlje koja su im dosad ipak bila zakonski garantirana. A na Katićevo tumačenje (ne)utjecanja predloženog zakona na tržište rada spremno se nadovezao liberalni centar domaće scene, oličen u SDP-u, Pametnom i sličnima.
Marijana Puljak tako pozdravlja zakonsko otvaranje prostora ‘digitalnim nomadima, mahom IT-stručnjacima i kreativcima’ koji bi sad trebali navaliti u Hrvatsku, pa da ovdje slobodno ‘žive i rade na daljinu’. Makar jednako toliko, slobodni smo i mi konstatirati da Puljak nije bila hotimice cinična, nego je apsolutno prostodušno uzela taj novum slaviti bez obzira na globalnu izbjegličku kataklizmu s milijunima unesrećenih ljudi – prinudnih nomada iz Azije i Afrike čija kreativnost ne privlači njezinu pažnju, i čiji su životi određeni krajnje neizvjesnim daljinama.
Nije posebno ciničan bio ni Davorko Vidović iz SDP-a, s misijom socijaldemokratskog izbjegavanja već i samog propitivanja uzroka stanja u kojem Hrvatske bez stranih radnika, kao što je rekao, više ‘nema’. Poziciju rada i univerzalnu klasnu perspektivu bez koje nema rješenja takvih zadanosti branile su isključivo zastupnice lijevo-zelene koalicije Sandra Benčić i Katarina Peović, a one su također stale u zaštitu izbjeglica od goreg zakonskog tretmana, pa se ta politička snaga pokazala jedinom koja je u Saboru zastupala od progresivnih vrijednosti doslovno sve i išta.
Radnika u Hrvatskoj svakako ne nedostaje, vratimo li se malo očištem na temeljne razloge ovakve situacije s radnim tržištem, nego se vrijednost rada sistematično potiskuje nadolje, a otvaranje kvalitetnih radnih mjesta prepušta slučaju. Dodajmo tome da je robovski položaj stranih radnika u RH činjenica još otprije pandemije koronavirusa, bilo da su posrijedi Nepalci ili Bangladežani ili Ukrajinci, i Bosanci te Hercegovci – oni bez hrvatskog pasoša – ili Srbi, na poslovima u poljoprivredi, građevinarstvu ili turizmu.
‘Masovniji priljev inozemnih radnika odnosno radnika iz tzv. trećih zemalja u Hrvatsku novija je pojava. Godišnje kvote za inozemne radnike kretale su se od nekoliko tisuća do najviše 10 tisuća osoba do 2018. godine kada su se, uslijed snažnih radnih emigracija iz Hrvatske, kvote za inozemne radnike višestruko povećavale’, napomenula je Jelena Ostojić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju. Ona naglašava da je sama logika zapošljavanja stranih radnika u biti privremenog trajanja, što znači i – trenutno vrlo slabo evidentiran – dodatan priljev prekarnih odnosno nesigurnih oblika zapošljavanja, a zbog izrazito labilnog karaktera zaposlenosti stranaca. Dozvola za boravak inozemnih radnika u zemlji ovisi isključivo o poslodavcu i odobrena je samo u svrhu rada na tom konkretnom radnom mjestu, što im dodatno smanjuje manevarski prostor za organiziranje u cilju zaštite radničkih prava. U praksi, riječ je o zanimanjima koje traže niže kvalifikacije, pa to nadalje govori o osjetljivosti njihovog položaja u stranoj zemlji.
‘Stoga proširivanje kvota za inozemne radnike koje se odvija, paradoksalno, paralelno s uvođenjem restrikcija u prihvatu izbjeglica u Hrvatsku – koje bi po logici stvari mogle na puno stabilnijim osnovama, odnosno stalnim ugovorima o radu, popunjavati potrebe za radnom snagom te ravnopravno participirati u životu zajednice – predstavlja mimikriju za deregulaciju tržišta rada, slabljenje zaštitne regulative te pregovaračke moći kako inozemnih, tako i posljedično lokalnih radničkih skupina’, rekla nam je ova aktivistkinja BRID-a.
Ukupno, tim zakonom dobit ćemo klasnu diskriminaciju s dvostrukim dnom, strance segregirane i međusobno i u odnosu na domaći svijet, ili puko diferenciranje tih ljudi na one ucijenjene i one bezuvjetno najurene. Treba reći i da nešto slično, a samo formalno pristojnije, izvodi i jedna Njemačka sa svojim tržištem rada, ali – zahvaljujući nemjerljivo potentnijem kapitalu – nama naturivši manje popularnu ulogu graničnog europandura.
Drago Župarić Iljić, sociolog migracija s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, primjećuje da tako s jedne strane imamo liberalizaciju režima radnih i boravišnih viza sukladno potrebama tržišta rada osiromašenog emigracijom domaće radne snage, što znači priliku za nižekvalificiranu, a često i potplaćenu radnu snagu kojoj se nadamo. ‘S druge strane, kondicionirani Briselom i Berlinom, nastavljamo u slobodnoj interpretaciji restriktivno igrati ulogu graničnog policajca za slomljeni azilni i granični EU-režim’, upozorava Župarić Iljić. Prema njegovu viđenju javne diskusije, to u suštini klasno i statusno pitanje danas tretiramo uz hipokriziju na koju većina prešutno pristaje: ‘Jer, ne želimo tuđu ‘bijedu i siromaštvo’ pa neregularni migranti ne dolaze u obzir, kao ni oni koji imaju opravdane razloge za traženje i dobivanje međunarodne izbjegličke zaštite. Dok bi tvrđa desnica u nas primijenila orbanovski model, a sadašnji prijedlog zakona nalazi preblagim u ovom aspektu, razumniji socijalni partneri ispravno upozoravaju na problematične aspekte zakonskog teksta te nadasve kriminalizaciju migracija i građanske solidarnosti spram izbjeglica, što je fenomen koji se nadvio nad Europom koja isključuje, zatvara i protjeruje.’
‘I onda, u svjetlu toga, tragikomična vijest od neki dan: kroz potpise državnog tajnika, MUP već godinama protuzakonito donosi odluke o azilantima. ‘Sama s’ ruka paši diže’, dok lupa pečat za nasilni pushback na granicama’, zaključuje ovaj sociolog uz čuveni horor-stih Jove Jovanovića Zmaja. I u jednu ruku ostaje nam tako olaka liberalizacija, u drugoj tegobna regulacija, ali kao dva lica istog novčića, a o novcu te profitu ovdje zapravo i jest riječ. Hrvatska, međutim, očito još nije kadra povesti sadržajniju debatu o dva nerazdvojna aspekta odnosa prema strancima, čak ni kad se komercijalni motivi za ophođenje s njima propišu zakonom, a nekomercijalno pomaganje ljudima u nevolji prokaže kao zločin.
Taj nalaz je ujedno indikator dozlaboga nestrateškog i nerazumijevajućeg pristupa i sudjelovanja političke elite i glavnine društva u pitanjima kako interkontinentalnih migracija, tako i pozicije rada u globaliziranom svijetu kojeg sve intenzivnije šibaju krize ekonomske, humanitarne, socijalne, ekološke, zdravstvene. Još nije na redu odgovor kroz radikalno drukčiju ekonomsku strategiju i reindustrijalizaciju zemlje, ali s višom zaštitom radničkih i socijalnih prava, pa ćemo radije nastaviti s jačanjem progona i drastične eksploatacije većine onih koji se zateknu na ovome komadiću zajedničke planete.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
