Nedavno istraživanje agencije Ipsos pokazalo je značajan porast predrasuda, ksenofobije i negativnog odnosa prema doseljavanju stranaca u Hrvatsku, naročito prema nekim skupinama izbjeglica i migranata. Gotovo polovina ispitanika (42 posto) boji se da će se s porastom useljavanja stranaca njihov život promijeniti nagore, dvije petine ih smatra da Hrvatska treba u potpunosti zatvoriti granice za izbjeglice, dok tek nešto više od trećine ispitanika (34 posto) podržava strance koji traže azil.

UNHCR i Isusovačka služba za izbjeglice (JRS) spadaju u organizacije koje itekako pomažu onima koji traže priliku za miran i dostojanstven život u Evropi, a samim time i u Hrvatskoj. Pomažu im u pravnim pitanjima, traženju posla i prekvalifikaciji te u učenju jezika. Na Međunarodni dan migranata, 18. decembra održali su božićno druženje na kojem su izbjeglice iz različitih dijelova svijeta podijelili svoje običaje i tradicije, pripremili jela iz svojih krajeva, a svi oni koji su uspješno završili tečaj hrvatskog jezika tom su prilikom dobili diplomu i certifikat. Bila je to prilika da porazgovaramo s dijelom ljudi koji su proživjeli kalvariju bježeći od rata i progona.

Toni Tomeh došao je iz Sirije prije devet godina, dobio je hrvatsko državljanstvo, a šest godina radi u JRS-u kao predvoditelj za arapski, kulturni medijator i koordinator volontera.

- Za vrijeme rata u Siriji izbjegao je velik broj ljudi jer su se svi okrenuli protiv manjina, a ja kao grkokatolik pripadam vjerskoj manjini i to je bio razlog mog odlaska. Zapravo, čudno mi je da ljudi ne znaju da u Siriji ima kršćana, i to dobar broj. Neki su grkokatolici, neki pravoslavni, Armenci, Aramejci, Asirci... Normalno sam živio u Homsu nakon studija agronomije. Kako je vojska kod nas obavezna, služio sam godinu i devet mjeseci prije rata, a kad je počeo, svi smo se nadali da će kratko trajati. Pobjegao sam u Libanon. Nisam se bojao, ali ako je to građanski rat, ne znamo s kim se borimo. Bilo je tu i islamista koji su bili vrlo okrutni, a došlo je i mnogo stranaca koji su bili naoružani i namjerno ubijali radi kaosa. Brojne su zemlje koristile priliku i naoružavale sebi sklone skupine da ostvare svoje ciljeve - priča nam Tomeh, čiji je put prema Evropi bio težak.

Dobio je hrvatsko državljanstvo – Toni Tomeh (Foto: Nenad Jovanović)

- Iako sam bio sam, bilo mi je teško iz Libanona doći do Evrope. Avionom sam došao do Turske, pa smo koristeći krijumčarsku rutu išli čamcem do jednog grčkog otoka, odakle smo nastavili brodom do Atene, zatim autobusom do granice s Makedonijom, pa kroz Srbiju šumama do Mađarske koja nije puštala izbjeglice, tako da smo se probijali do granice s Hrvatskom. Sve se to zbivalo u vrijeme kad je Hrvatska otvorila vrata i počela primati izbjeglice, a tada sam nakon plovidbe morem, prelaska planina, spavanja po šumama, vožnje vlakom i autobusom i pješačenja konačno stigao u Austriju. Politika Evrope prema izbjeglicama tada je bila primjerena jer su nas primali, sve su granice bile otvorene, a put nije bio opasan. Sada je sve obratno. Kako su me u Austriji odbili, u Hrvatsku sam došao 2016. i predao zahtjev za azil, koji je brzo riješen jer Hrvatska nije primila velik broj ljudi. Imao sam dvije godine besplatan smještaj i počeo sam tražiti posao, ali je moj put s učenjem hrvatskog jezika bio vrlo težak jer Hrvatska nije bila spremna za migrante. Kasnije sam završio razine A1, A2 i B1. Migrantima je uvijek teško, bez obzira na to znamo li jezik ili ne. Teško je i onima koji govore hrvatski, a kako je tek onima koji ga ne govore. No, dobio sam hrvatsko državljanstvo, moja žena je Hrvatica i sada živim ovdje - kaže Tomeh. Sada intenzivno prati vijesti iz Sirije, ali dodaje da se u nju ne misli vraćati.

Sagar Mansur iz Pakistana do svog je utočišta prešao dug put.

- Kao katolik, otišao sam prije osam godina zbog vjerskih problema. Moj put nije bio vremenski dug, iako sam prešao Iran, Tursku, Grčku, Makedoniju, Srbiju, BiH i Hrvatsku. Šesti put sam u Hrvatskoj. Kad sam ranije uz pomoć krijumčara prelazio Liku, Ogulin i Slunj, policija me vraćala u Bihać. Podnio sam zahtjev za azil preko JRS-a. Kao i moj prijatelj, živio sam godinu dana u Porinu u kojem su smješteni tražitelji, ali još nisam dobio azil. Primila me Družba misionara Krvi Kristove i sada živim kod njih u Dugom Selu - govori Mansur.

Ljudmila (Mila) Mudrik je na početku ruske invazije s porodicom, mužem i kćerima došla u Hrvatsku iz Lavova.

- Moja najstarija kći studira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i tu je bila prije rata, a u Lavovu je ostao samo naš sin. Na početku rata nismo znali što će biti, pa smo odlučili otići iz zemlje. S nama je bila i naša rođakinja jer smo imali slobodno mjesto u autu. Na granicama je bila velika gužva, što je povećavalo naš ionako velik stres, a isto se dešavalo svima koji su bježali. Ipak, kako smo ranije često putovali po Hrvatskoj i Evropi i kako muž i ja znamo engleski, a ja i nešto malo hrvatskog, mogli smo se prilagoditi uvjetima. Kasnije sam bolje naučila hrvatski, dok ga sve moje kćeri, Katarina, Uliana i Alisija, izvrsno govore. U školskom sistemu ga je lakše učiti, pa su se one odlično snašle - priča nam Mila Mudrik.

Ljudmila Mudrik s kćerima (Foto: Nenad Jovanović)

Porodica Mudrik je u Lavovu osnovala glazbeno društvo, odnosno muzej "Harp Hall Museum" s više od stotinu instrumenata, među kojima je i deset harfi.

- Muzej je bio interaktivan, svi posjetitelji su mogli probati svirati bilo koji instrument. Većinu njih donijeli smo sa sobom u Hrvatsku, nekoliko smo ih u međuvremenu kupili, a ljudi koji su dolazili iz Ukrajine u Hrvatsku donijeli su nam još dio. U Lavovu su ostale tri pedalne harfe jer imaju veliku umjetničku vrijednost - kazala nam je.

Zanima nas imaju li posao.

- Moj muž je već ranije radio online, a ja sam volontirala dajući besplatne koncerte i radionice, kao i predajući osnove hrvatskog našim ljudima. Ja sam ga nešto znala, a drugi koji su došli nisu znali ništa, zato su programi učenja jezika vrlo korisni - govori Mila.

Cijela je porodica muzikalna. Svi sviraju harfu, a kćeri – najmlađa koja pohađa osnovnu školu, srednja koja je u Glazbenom učilištu Elly Bašić i najstarija koja je na Muzičkoj akademiji – sviraju violinu i druge instrumente, pa u školama i Centru mladih Ribnjak održavaju različite radionice. Mudrikovi imaju status izbjeglica pod privremenom zaštitom, a primaju naknadu za trošak unajmljivanja stana, imaju zdravstveno osiguranje i besplatan javni prijevoz. Pitali smo Milu što planiraju po završetku rata.

- Definitivno se mislimo vratiti u Ukrajinu i nastaviti obogaćivati muzej - kaže nam.

Polina Žuravljova: Zvali su me ukrajinskom Međimurkom (Foto: Nenad Jovanović)

Polinu Žuravljovu rat je iz Kijeva i Nižina, u kojem je rođena, najprije doveo u Međimurje, da bi se potom preselila u Zagreb.

- Bili smo kod hrvatske obitelji koja nas je odlično primila. Znali su kako se odnositi prema izbjeglicama jer su to i sami proživjeli - govori. No odlazak iz Ukrajine nije bio lak.

- Kad je počeo rat, bili smo u Nižinu kod bake, a kako je Černihivska oblast u kojoj je Nižin bila okupirana, trebali smo se probiti u Kijev. Put obično traje dva sata, ali kako nismo znali gdje su mine i zato što su u blizini bili Rusi, put je trajao devet sati. Došli smo u Čakovec i živjeli u Pribislavcu. Međimurje je lijep kraj, priraslo mi je srcu jer me podsjeća na Ukrajinu. Svidio mi se i Pribislavec, podsjećao me na moj mali Nižin - priča Polina Žuravljova i dodaje da je u Međimurju našla posao i počela volontirati u Crvenom križu radeći s Ukrajincima.

- U dvije godine koliko sam ondje živjela, konobarila sam i naučila dobro međimurski dijalekt, pa su mi govorili da sam ukrajinska Međimurka. U međuvremenu sam se preselila u Zagreb s dečkom. Navikla sam na velike gradove jer sam ranije živjela u Kijevu, pa mi nije bio problem snaći se. Naučila sam i književni jezik jer sam išla na tečaj hrvatskog - kaže.

Budući da online studira novinarstvo na fakultetu u Kijevu i da trenutačno polaže ispite, nema vremena za posao. Pitamo je kako su je ljudi ovdje primili.

- Dobro, jer sam uvijek nasmijana. Hrvati su jako otvoreni prema nama i to osjećamo svaki dan. Razumiju što govorim jer su i oni doživjeli rat. Ako bude potpisan mir, vraćam se, oko toga nema sumnje. Zapravo, odlazim u Ukrajinu svakih pola godine jer počinjem ludjeti zato što mi nedostaje obitelj i onda ostanem mjesec dana - zaključuje.

Imala sam prijatelja iz Srbije koji je išao sa mnom u razred. Ja sam njega učila arapsko pismo, a on mene ćirilicu – kaže nam Nagham Ufam. Prije rata i izbjeglištva živjela je u Damasku, a u Hrvatsku je došla krajem 2016.

Oksana Danilenko živjela je prije rata u gradiću blizu Harkiva na istoku Ukrajine.

- Kad je počeo rat, morala sam se preseliti sa svoja dva sina, koji sada imaju 14 i 16 godina. Nismo znali kamo idemo, a slučaj je odlučio da dođemo u Hrvatsku. Prvo smo putovali od mog grada do Dnjipra i čekali vlakove za evakuaciju. Redovi su bili dugački, a bilo je i do minus deset. Na početku smo htjeli ići u Poljsku, ali je za taj vlak bio velik red. Čuli smo da ima vlak do granice s Mađarskom. Tamo smo bili dva dana u školskoj sportskoj dvorani. Prijateljica s kojom smo putovali imala je prijateljicu u Hrvatskoj i tako smo odlučili doći ovamo. Odmah smo došli u Zagreb, a volonteri su nas smjestili u zasebne stanove - priča.

- Krajem marta 2022. dobili smo status privremene zaštite, besplatan prijevoz i zdravstveno, ali ne i dopunsko. Sinovi su odmah krenuli u školu, mali je tada išao u peti, a stariji u sedmi razred. Sada je mali u osmom, a stariji u drugom srednje. Hrvatski im lako ide, imaju društvo i prihvatili su ih, zato im je lakše. Trudim se svladati jezik. Psihologinja sam, nisam zaposlena za stalno, već imam ugovor o djelu u Društvu za psihološku pomoć. Dobivam naknadu za to i od toga živim. Ljudi su empatični jer su imali sličnu situaciju. Zapravo sam imala sreću upoznati samo dobre ljude u Hrvatskoj - kaže Oksana Danilenko.

Irina je živjela u Moskvi.

- Nisam željela da moj sin ide u rat, a ni on to nije želio. Prvog dana rata rekla sam mu: Ovo je tvoj kofer, moramo otići. Kupili smo avionsku kartu i odletjeli u Srbiju. Znala sam da će tražiti mog sina i stvarno su u naš stan došle dvije osobe - priča nam.

Nakon pola godine došli su u Zagreb, gdje su ih, kako kaže, odlično primili.

- Imamo prijavljen boravak, a sin, koji je visokokvalificirani specijalist i radi, ima plavu kartu. Sada moja majka, sin i ja živimo u stanu koji unajmljujemo, a ja osam mjeseci učim hrvatski jezik u JRS-u, pa mogu čitati knjige. Učlanila sam se u biblioteku, posuđujem knjige i čitam kod kuće na hrvatskom. Po zanimanju sam učiteljica engleskog i njemačkog pa kad naučim hrvatski, želim naći posao - govori Irina.

Studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – Nagham Ufam (Foto: Nenad Jovanović)

Nagham Ufam rodom je iz pokrajine Dara, a prije rata i izbjeglištva živjela je u Damasku. U Daru bi odlazila samo da obiđe baku i djeda. U Hrvatsku je došla u novembru 2016.

- Uspjela sam do Austrije stići relativno brzo, za nekih pet dana, ali sam upoznala ljude koji su bili na putu i po mjesec dana. Kad su me deportirali iz Austrije u Hrvatsku, bila sam u svojevrsnom štrajku – nisam htjela učiti novi jezik jer nisam znala hoću li ostati u Hrvatskoj. U Kutini sam bila u svojevrsnom prihvatilištu za migrante, a sada živim u Dubravi u Zagrebu i na prvoj sam godini lingvistike na Filozofskom fakultetu. Nisam sama, sa mnom su mama i dvije sestre, dok su tata i jedna sestra ostali u Siriji, a pokušavamo da preko programa spajanja obitelji i oni dođu - kaže Nagham Ufam.

Pitamo je kako se ljudi odnose prema pridošlicama iz Sirije i drugih arapskih zemalja.

- Jako sam ekstrovertna i volim pričati s ljudima, pa nikad nisam imala problema, ali sam vidjela kakve probleme imaju moji prijatelji i znanci koji su muslimani. Ni kao pravoslavna vjernica nisam imala problema - ističe i dodaje da zna ići u crkvu na Cvjetnom trgu, a kad je došla u Hrvatsku, znala je i nešto ćirilice.

- Imala sam prijatelja iz Srbije koji je išao sa mnom u razred. Ja sam njega učila arapsko pismo, a on mene ćirilicu. Sada sam sve zaboravila jer je to bilo prije dvije godine. Ne bih se željela vratiti u Siriju. Nemam pojma o standardnom jeziku, mislim da bi me stavili u četvrti razred osnovne. Voljela bih posjetiti ljude i gradove, ali ne i živjeti ondje - kaže nam za kraj.