Na prostore ovog dijela Evrope svakodnevno dolazi ili tu obitava velik broj izbjeglica i imigranata, a u novije vrijeme i stranih radnika, iz raznih dijelova svijeta. Mnogi od njih, posebno izbjeglice i imigranti, trebaju svaku moguću pomoć, pogotovo kad se suočavaju sa selektivnom politikom vlasti kao u Hrvatskoj, zavisno odakle dolaze. Njima na različite načine pomažu brojna nevladina udruženja i organizacije, između ostalog i Isusovačka služba za izbjeglice – Jesuit Refugee Service (JRS), koja je jesenas obilježila 30 godina rada na ovim prostorima, prvo u Hrvatskoj, a onda i u BiH, Srbiji, na Kosovu i u Makedoniji, s tim što je potonja u nadležnosti ureda JRS-a u Briselu. U svojim aktivnostima ostvaruju odličnu suradnju s drugim nevladinim organizacijama, između ostalog i sa SPC-om.

- U 2023. prisjećali smo se prvih godina našeg rada, kad je pater Stjepan Kušan 1993. osnovao službu u Hrvatskoj, u vrijeme ratova na ovim prostorima - kaže nam ravnatelj JRS-a za jugoistočnu Evropu, pater Stanko Perica.

Korisnici JRS-a danas su stranci u potrebi koji su prisilno raseljeni i koji su došli na naše područje: tu je oko 20.000 ukrajinskih izbjeglica, a ovim područjem prolazi i velik broj migranata, procjene se kreću i do 600.000 ljudi, što je najveća brojka u posljednjih nekoliko godina. Osim njih, najveći su korisnici sve više strani radnici koji dolaze radi posla: krajem 2023. bilo ih je gotovo 200.000, a i oni su u situaciji da im je potrebna pomoć, najčešće pravna, ali katkad i psihosocijalna i druga.

Humanitarni su koridori sigurni i zakoniti putevi dolaska osoba koje traže zaštitu. Dok vjerske zajednice i UNHCR čine koliko mogu, MUP pravi prepreke oko omogućavanja sigurnih puteva

- Što se tiče ostalih zemalja regije, angažirani smo u BiH i prisutni u svim migrantskim kampovima koji su posljednjih mjeseci poprilično puni. Otvorili smo i sigurnu kuću u za maloljetnike u Sarajevu koja djeluje nekoliko mjeseci i kroz koju je prošlo više desetina mladih migranata. U Srbiji imamo kuću sličnog koncepta koja djeluje šest godina, jedna od njenih uloga je omogućavanje korisnicima da se obrazuju. Na Kosovu smo prisutni u kampovima, gdje pružamo medicinsku, psihološku i pravnu pomoć u integraciji i reintegraciji. Dakle, djelujemo u svim zemljama regije u skladu s potrebama i kontekstom. I surađujemo sa svima koji su za to voljni - naglašava Perica.

O radu JRS-a govori i voditeljica njihovog ureda za Hrvatsku Ana Marčinko.

- U 2023. pomagali smo da prijelaz iz stranca u susjeda bude što bezbolniji. Imamo velik broj zaposlenih i 60-ak volontera koji su uvijek dostupni korisnicima. Osim organiziranja učenja jezika i psihosocijalne podrške, omogućavamo i prekvalifikaciju, brigu o djeci, nostrifikaciju diploma. Konstantno se organiziraju tečajevi hrvatskog jezika za Ukrajince i ljude s Bliskog istoka. Organizirano je 30 webinara, a na prekvalifikaciji za kozmetičarke sudjelovalo je deset žena; ukupno 450 sati nastave održavano je pet puta tjedno. Štoviše, imamo primjera da su neki od korisnika postali naši volonteri koji drže tečajeve i psihosocijalne treninge - ističe Marčinko.

O iskustvima JRS-a u Srbiji priča nam Miodrag Živković, country manager ili nacionalni direktor.

- Imamo deset zaposlenih i deset spoljnih saradnika, među njima i čoveka koji govori šest-sedam azijskih jezika. Centar nam je u Beogradu, gde se odvijaju glavne aktivnosti. Deo aktivnosti nam je i pomaganje izbeglica iz Ukrajine koji su u izbegličkom centru u Vranju. JRS je fokusiran na pomoć maloletnicima bez pratnje koju pruža u svojoj integracionoj kući "Pedro Arrupe" u Beogradu, nazvanoj po isusovcu koji je 1980. inicirao osnivanje JRS-a u svetu. Druga vrsta pomoći je tranzicioni smeštaj, odnosno socijalno stanovanje za tražioce azila, takođe uz fokus na mlade. Imamo četvoricu mladića koji studiraju na Beogradskom univerzitetu, a koji su došli kao maloletnici bez pratnje u Srbiju i uz našu pomoć uspeli da završe školu i upišu fakultete. Jedan je na umetničkom fakultetu. Pre nego što je došao kod nas, živeo je kao dete ulice, kod nas je uspeo da završi srednju školu, gde je prepoznat njegov talenat za slikanje. Od dečka od 13-14 godina koji nije znao da drži olovku dobili smo momka koji je na drugoj godini primenjene umetnosti i talentovani slikar - govori Živković.

Ana Marčinko (Foto: Nenad Jovanović)

Na pitanje o odnosu prema strancima, kaže da je Srbija pomalo ksenofobična, ali na nivou regiona ili drugih evropskih zemalja u okruženju.

- Trudimo se da to prevaziđemo na razne načine, predstavljajući probleme tih mladih ljudi kao uobičajene, a ne da od njih pravimo nešto posebno. Želimo da lokalno stanovništvo u njima može da prepozna sebe i svoju decu. Jako je dobro što uopšte nema incidenata sa strancima, osim obračuna unutar krim-miljea, odnosno švercera ljudi sa smrtnim rezultatima, što uznemirava javnost i otežava rad JRS-a - kaže Živković i naglašava vrlo dobre odnose s tamošnjim MUP-om.

- Policija je hijerarhijski ustrojena organizacija koja poštuje i implementira sve što se donese na nivou države. Imamo dobru suradnju s odelenjem za strance koje pruža podršku tražiocima azila. Dobra stvar u Srbiji u odnosu na druge zemlje jeste kad se podnese zvanični zahtev za azil i dok se čeka rešenje, za što mogu da prođu meseci ili godine, podnosilac ima 95 posto prava kao da je dobio azil – može da se školuje, ima besplatne usluge države. Uostalom, naša kuća je otvorena u saradnji s ministarstvom za socijalna pitanja koje nam po protokolu preporuča decu koja su priznata kao ugrožena i posebno osetljiva. Ako granična policija naiđe na grupu maloletnika, obaveštava centar za socijalni rad, a on nas kako bi se videlo koju od te dece možemo da smestimo - objašnjava Živković.

Po riječima Vedrana Mihića, nacionalnog direktora JRS-a za BiH, njihovi aktivisti i volonteri djeluju u uredima u Sarajevu i Bihaću, gdje su prije svega usmjereni na poboljšanje položaja izbjeglica koji u kampovima na granici čekaju mogućnost daljnjeg puta prema Evropi. Nastoji se pomoći i onima koje hrvatska policija nasilno vraća u BiH, često uz razne brutalnosti. Kastriot Dodaj, liječnik u kampovima za izbjeglice na Kosovu, za JRS radi 22 godine. Izbjeglice dolaze svaki dan, nije ih velik broj, i pod ingerencijom su MUP-a Kosova.

Kastriot Dodaj i Milica Đekić (Foto: Nenad Jovanović)

Rođena Skopljanka Milica Đekić aktivna je u JRS-u od proljeća 1999., kad je bila velika izbjeglička kriza stanovnika Kosova. Migranti se u Sjevernoj Makedoniji uglavnom ne zadržavaju, ali njihov protok nije prestao sa zatvaranjem granica 2017. i 2018. Sad je na južnoj granici s Grčkom Frontex, pa se to pitanje počelo više regulirati i kontrolirati. Ipak, još je više od 20.000 migranata godišnje koji ilegalno prođu kroz zemlju, kaže Đekić.

Među velikim brojem partnera JRS-a nalazi se i Riječka nadbiskupija.

- Crkva ne može biti vjerna svojoj zadaći ako zanemari migrante - naglasio je riječki nadbiskup Mate Uzinić na nedavnom okruglom stolu "Uloga vjerskih organizacija u osnaživanju osoba pod međunarodnom i privremenom zaštitom u procesu integracije" održanom u Zagrebu kao dio zajedničkog projekta JRS-a i UNHCR-a.

- Težište naših aktivnosti u nadbiskupiji stavljeno je na tri kategorije: pomoć Ukrajincima, tranzitni punktovi za migrante i humanitarni koridori. Na raspolaganje smo dali šest župnih kuća u kojima je 30-ak osoba i to majke s djecom, a neke naše obitelji su bile voljne primiti obitelji migranata. Organizirali smo Razvojni integracijski centar Sv. Vid, držimo predavanja o mogućnostima zapošljavanja, 150 djece dobilo je poklone za Sv. Nikolu, organiziramo izlete za djecu... Omogućava se plaćanje lijekova i režija, podijeljeno je preko 5.000 paketa hrane, pomaže se kod bolničkog liječenja, donira se odjeća i obuća - podsjetio je nadbiskup.

S obzirom na to da kroz Rijeku prolaze izbjeglice na putu prema Istri, organiziran je tranzitni punkt. Građani su se organizirali, a priključili su se JRS, nadbiskupski Caritas, Zaklada Solidarna i drugi. Tu je 40 stalnih ili povremenih volontera, kao i jedan zaposleni jer ljeti dnevno prođe i do sto osoba, dok zimi taj broj pada na 30-ak i manje, ističe Uzinić.

Podsjetio je da su humanitarni koridori sigurni i zakoniti putevi dolaska osoba koje traže zaštitu. Dok vjerske zajednice i UNHCR čine koliko mogu, MUP pravi prepreke oko omogućavanja sigurnih puteva, a sama Hrvatska ne čini dovoljno. Ako nećemo ništa učiniti, morat ćemo gasiti požare, zaključio je nadbiskup.