U posljednjih mjesec dana, posebno tijekom travnja, u negativnim rješenjima za izbjeglice, kojima im Hrvatska odbija pružiti međunarodnu zaštitu, pojavilo se prvi put na papiru i mišljenje Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA). Pod oznakom ‘ograničeno’, inače neobavezujuće mišljenje te agencije o ‘sigurnosnoj zapreci’ za pojedine tražitelje azila MUP je odlučio uvažiti i donijeti negativnu odluku za najmanje trideset zahtjeva. Pojedincima je tako i nakon nekoliko godina boravka u Hrvatskoj odbijeno stjecanje državljanstva, statusa privremenog ili stalnog boravka. Iako nitko ne dvoji o tome da sigurnosne službe trebaju raditi svoj posao, sve veći broj odbijenica postao je sumnjiv onoga trenutka kada su negativna rješenja dobili nepokretna majka i troje njezine malodobne djece ili pak ljudi koji su godinama radili kao prevoditelji u državnim službama, neki od njih čak i za policiju, što znači da su vjerojatno već prošli neki oblik sigurnosne provjere. Sada su, neočekivanim negativnim rješenjima, proglašeni i potencijalnom prijetnjom, što je u tim rješenjima izraženo rečenicom: ‘Na temelju klasificiranih podataka označenih stupnjem tajnosti ‘ograničeno’, utvrđuje (se) da postoje zapreke za pozitivnim rješavanjem zahtjeva (…)’.
Svatko tko to želi može provjeriti sve moje e-mailove, pozive, kompjuter. Nemam što skrivati - kaže nam Samir, kojem nije jasno kako može biti proglašen sigurnosnom prijetnjom ako već devet mjeseci s kolegama dijeli studentsku svakodnevicu
Neki od tih ljudi obratili su se za pomoć organizacijama Are You Syrious? (AYS) i Centru za mirovne studije (CMS), u kojima su napravili detaljnu analizu pristiglih rješenja MUP-a pa potom prošlog tjedna odlučili sazvati izvanrednu konferenciju za medije, na kojoj su upozorili na niz nezakonitih i arbitrarnih radnji MUP-a i SOA-e, zatraživši pritom da se ispitaju sve eventualne povrede ljudskih prava. Istom su prilikom pozvali predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića da pokrenu nadzor nad radom MUP-a i SOA-e i u roku od petnaest dana o tome izvijeste javnost.
‘Ne dovodeći u pitanje potrebu države da provodi sigurnosne provjere pojedinih stranaca zbog zaštite nacionalne sigurnosti, ovim izvještajem problematiziramo arbitrarno i preširoko tumačenje ‘sigurnosne zapreke’, manjak neovisnog nadzora nad propitivanjem te kvalifikacije, kao i otežan pravni položaj osoba kojima je odbijen zahtjev za međunarodnom zaštitom ili statusom u RH. Takva postupanja nedvojbeno dovode do povrede ljudskih prava izbjeglica i stranaca u RH te je potrebno čim prije obustaviti tu praksu’, navode uz ostalo predstavnici udruga.
Pojedincima koji su već imali reguliran status u Hrvatskoj putem stalnog/privremenog boravka ili supsidijarne zaštite odbijen je zahtjev za reguliranjem daljnjeg ostanka: riječ je o ljudima koji već dulje žive i rade ovdje, gdje su zasnovali i obitelji. I zbog takvih osoba te dvije organizacije smatraju da se odluke o zahtjevima moraju temeljiti na konkretnim i argumentiranim činjenicama jer je, kako kažu, ‘neargumentirano proglašavanje osoba sigurnosnom prijetnjom krajnje nehuman čin te dovodi tu osobu u veliku opasnost’.
Pripremajući ovaj tekst, kontaktirali smo nekolicinu osoba čiji je zahtjev rezultirao odbijenicama. Neki od njih, vidno uznemireni, odbili su razgovarati s nama, uvjereni da su pod nadzorom i da bi im bilo kakav javni istup ugrozio svaku šansu da dobiju zaštitu ili status, no bilo je i onih koji su pristali iznijeti svoju priču. Tko su dakle ljudi koji ‘ugrožavaju’ sigurnost Hrvatske?
Na zagrebačkom Trgu bana Jelačića nalazimo se sa 64-godišnjim Artinom, koji je sa svojim četrnaestogodišnjim sinom u Hrvatsku deportiran iz Austrije. Čovjek ponosnog držanja i pristojnih manira ni sam ne razumije kako je bilo kome mogao postati prijetnjom: godinama je s obitelji živio u Alepu i imao tekstilnu tvornicu, čije nam opožarene ostatke pokazuje na snimci načinjenoj mobitelom. Pripada armenskoj zajednici i kaže kako ne zna nijednog izbjeglicu kršćanske vjere koji je počinio teroristički napad. Jedina mu je želja da se ponovno spoji sa svojom suprugom koja je zbog lošeg zdravstvenog stanja bila prisiljena ostati u ratnoj zoni i tako izbjeći mukotrpan, visokorizičan i neizvjestan put do Europe. U Zagrebu ne bi uspio preživjeti da nije bilo pomoći salezijanskog crkvenog reda.
Ne dovodeći u pitanje potrebu sigurnosnih provjera, mišljenja soa-e moraju biti u takvom obliku da omogućuju tražitelju međunarodne zaštite da se o njima očituje - ističe odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić
- Ni u jednom trenutku moja porodica i ja nismo imali kontakt s ISIL-om, niti smo bili na njegovom teritoriju. Živjeli smo pod stalnom opasnošću, bez struje i vode, i kao pripadnici kršćanske zajednice pomagali svima, i jezidima i muslimanima i Kurdima. Među nama nije bilo terorista. Mi Armenci smo pravoslavne vjere i nikome nismo prijetnja. Nakon genocida nad našim narodom, moji su preci došli u Siriju i ondje mirno živjeli i radili. Mislim da je svega dvije tisuće Armenaca danas u Europi i ne znam kako bilo kome mogu predstavljati opasnost. Moj stariji sin, 22-godišnjak, nije želio služiti vojni rok i zato je pobjegao u Armeniju. Mlađi, koji je ovdje sa mnom, ide u jednu zagrebačku školu, no dobio je negativno rješenje svog statusa. Dobro se uklopio u novu sredinu, ali mu treba majka; ne mogu je zamijeniti, koliko god se trudio. Ako me netko ne želi u Hrvatskoj, neka mi se to otvoreno kaže, da ne ispada kako smo nekakav problem - govori taj ponosni čovjek, napominjući da mu ne treba nikakva pomoć, samo prilika da radi i zaradi.
Slučaj Samira, 48-godišnjeg studenta Filozofskog fakulteta, ponešto je kompliciraniji stoga što je prije 20 godina bio u sirijskoj mornarici, kao i mnogi koji su služili standardni vojni dvoipolgodišnji rok. Ipak, ni njemu nije jasno kako je moguće da bude proglašen sigurnosnom prijetnjom ako već devet mjeseci sa svojim kolegama dijeli studentsku svakodnevicu…
- Svatko tko to želi može provjeriti sve moje e-mailove, pozive, kompjuter. Nemam što skrivati - objašnjava nam, dodajući kako se mnogi osjećaju iznevjereno zato što sada u Europi proživljavaju slične stvari zbog kojih su bili prisiljeni pobjeći iz svojih zemalja.
Što će se dalje zbivati? Tjedan dana nakon izvanredne medijske konferencije u AYS-u još očekuju reakcije nadležnih institucija, i pored toga što nije poznato tko će zamijeniti Vlahu Orepića na čelnoj poziciji jednog od najbitnijih ministarstava za izbjeglička i sigurnosna pitanja.
- Očekujemo reagiranje pravobraniteljice, Odbora za nadzor rada tajnih službi, Sabora i MUP-a. Otprije imamo sjajnu suradnju s pravobraniteljicom, koja je provjeravala i navode o ilegalnim vraćanjima tražitelja azila s granice i istraživala svjedočanstva tih ljudi. Osim toga, ističem da je ovo dio šire metode EU-a kojom se izbjeglice želi odvratiti i obeshrabriti, što je rijetka stvar oko koje se većina članica slaže - kaže Magda Sindičić, koordinatorica te udruge.
SOA djelatnicima MUP-a ne dostavlja obrazloženje svoje procjene o postojanju ‘sigurnosne zapreke’, a stranke i njihovi odvjetnici koji ne posjeduju sigurnosne certifikate nemaju nikakav uvid u klasificirane spise, time i temelj za osporavanje mišljenja Agencije. Stoga djelatnici MUP-a odbijaju žalbe stranaka i upućuju ih da u roku trideset dana podnesu tužbe upravnim sudovima. Potkrepljujući svoje ocjene o nezakonitosti i arbitrarnosti u postupcima nadležnih službi, navedene udruge smatraju da je riječ o preširokom tumačenju odredbi Zakona o strancima i Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu. Činjenica da se svaki zahtjev za međunarodnom zaštitom šalje na sigurnosnu provjeru govori u prilog tezi da MUP svakog izbjeglicu smatra potencijalnom sigurnosnom prijetnjom. Prema tvrdnjama udruga, i MUP i SOA bi za svakog pojedinog stranca morali imati osnovanu sumnju da je ‘važan za sigurnost države’ i tek na temelju nje inicirati sigurnosnu provjeru.
- Primjenom propisa SOA može provoditi sigurnosnu provjeru samo pod određenim pretpostavkama, nakon čega dostavlja mišljenje o postojanju ili nepostojanju sigurnosne zapreke za tražitelje azila. Sigurnosne zapreke su definirane zakonom. Problem je u tome što tražitelj međunarodne zaštite, azila uopće, ne zna razlog negativnog mišljenja i koja to sigurnosna zapreka postoji, jer MUP uz negativno mišljenje SOA-e navodi cijeli zakonski članak o mogućim zaprekama koji nije individualiziran, pa stoga tako prepisan i ne može biti u konkretnoj vezi s pojedinim tražiteljem azila. Na temelju mišljenja SOA-e, MUP i unatoč postojanju zakonskih pretpostavki za odobrenje azila odbija zahtjev tražitelja. Svaki put kada se tijela državne vlasti ne pridržavaju načela zakonitosti može se govoriti o mogućim zloupotrebama. Upravo je zato i ocijenjeno da upravni akti moraju imati obrazloženje, jer ono učvršćuje načelo zakonitosti i djeluje protiv eventualne samovolje ili proizvoljnosti - objašnjava nam odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić.
Obje udruge koje su upozorile javnost na ovaj problem smatraju da se takvim postupanjem krši Zakon o strancima i Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, jer je MUP dužan navesti konkretne razloge i odredbe na temelju kojih donosi odluku o negativnom rješenju, ne koristeći pritom čak ni obvezujuću formulaciju o ‘zakonskoj zapreci’ nego samo izraz ‘zapreka’, koji se može vrlo široko tumačiti. U pitanje dovode i oznaku ‘ograničeno’, koja nije vezana uz pitanja nacionalne sigurnosti i vitalnih interesa države, jer bi u tom slučaju takvi podaci bili kvalificirani s oznakama ‘vrlo tajno’, ‘tajno’ i ‘povjerljivo’. Tu je, na koncu, i nemogućnost uvida u razloge odbijanja zahtjeva, što podnositelje stavlja u nepovoljan položaj, a to je povreda zakona koju je Ustavni sud utvrdio još davne 1996. godine.
- Ustavni sud je prije dvadeset godina ocijenio da se neobrazloženim upravnim aktima vrijeđa zakon te uputio upravna tijela da se u donošenju novih rješenja pridržavaju pravnih shvaćanja Upravnog suda i njegovih primjedbi. Visoki upravni sud je u sličnim predmetima ponavljao ocjene Ustavnog suda i upućivao upravna tijela da obrazlože svoje odluke. Međutim, svjedoci smo da se u predmetima tražitelja azila ne poštuju pravno shvaćanje Visokog upravnog suda i ocjene Ustavnog suda, što upućuje na zaključak da se ustrajno krši načelo zakonitosti. Uz pitanje suvereniteta zemlje, granica i jezika, načelo zakonitosti je uvedeno u temeljne odredbe Ustava, a vladavina prava je definirana kao najviša vrednota ustavnog poretka zemlje. Ne dovodeći u pitanje potrebu sigurnosnih provjera, mišljenja SOA-e moraju biti u takvom obliku da omogućuju tražitelju međunarodne zaštite da se o njima očituje - dodaje Bezbradica Jelavić.
Ispada da se načelo pravičnosti u potpunosti zanemaruje i da se apsolutna zaštita pruža samo ‘zaštićenim podacima’, i to suprotno međunarodnom pravu, smjernicama UNHCR-a i EU-a te praksi europskih i domaćih visokih sudova. Valja podsjetiti i na to da je u Hrvatskoj procedura odbijanja međunarodne zaštite dugotrajna i neizvjesna: prema statistici AID-a (Asylum Information Database), koji koristi podatke MUP-a, prošle su godine 2.234 osobe aplicirale za azil, 463 je bilo u postupku, azil je dobilo njih 81, supsidijarnu zaštitu 16, a odbijene su 133 osobe. Nedavni izvještaji domaćih i međunarodnih organizacija o policijskom nasilju na granici sa Srbijom govore u prilogu tezi da se radi o represivnoj politici prema izbjeglicama, kojoj je cilj smanjiti broj zahtjeva za međunarodnom zaštitom, kao i dostupnost legalnih mehanizma boravka izbjeglica i stranaca u Hrvatskoj.
U udrugama AYS i CMS smatraju da su detaljnim izvještajem i pravničkim tumačenjima uspjeli dokazati niz nezakonitih, nelogičnih i arbitrarnih postupanja državnih tijela, ponajprije SOA-e i MUP-a, te traže da se takva praksa odmah zaustavi. Premda izvještaj o tome donosimo usred aktualne krize vlasti, koja je sve druge važne teme gurnula u drugi plan, jasno je da je bilo kakvo arbitrarno postupanje MUP-a ili SOA-e od prvorazredne važnosti i za izbjeglice i za sve građane i građanke ove zemlje. To se nikako ne smije smetnuti s uma.
