Kad je saopćio da je suglasan s odlukom predsjednika Zorana Milanovića o razrješenju ravnatelja Vojne sigurnosno-obavještajne agencije general-bojnika Ivice Kindera, premijer Andrej Plenković posebno je naglasio da će razrješenje stupiti na snagu tek kad predsjednik Republike i predsjednik Vlade supotpišu imenovanje novog ravnatelja. Taj Plenkovićev manevar trebao je poslužiti tome da VSOA ne bude bez čelnog čovjeka koliko god trajalo pregovaranje i dogovaranje s Milanovićem, a moglo bi itekako potrajati s obzirom na to da je predlaganje novog ravnatelja u nadležnosti ministra obrane Marija Banožića. Zakon je, dakle, takav da kandidata za ravnatelja vojne tajne službe predsjedniku i premijeru predlaže ministar kojeg je postavio premijer i kojeg premijer sutra može smijeniti, ako tako poželi. U svakom slučaju, nema sumnje da će Plenković i Banožić tragati za kandidatima čija će glavna karakteristika biti ta da su iz nekog razloga neprihvatljivi Milanoviću, jer između dviju strana već mjesecima traje sukob koji je u jednoj mjeri paralizirao obrambeni sistem. Dodatni problem za premijera i njegovog odanog ministra jest u tome što Milanović zahtijeva da izbor novog šefa VSOA-e bude uklopljen u dogovor o nešto većem broju imenovanja unutar Hrvatske vojske, pri čemu misli, u najmanju ruku, na povratak brigadira Elvisa Burčula u sustav oružanih snaga, na imenovanje zapovjednika Počasno-zaštitne bojne, na imenovanja u Glavnom stožeru, na Vojnom učilištu...
General Kinder, međutim, prošlog je petka poslao pismo predsjedniku i premijeru i zatražio da ga se što prije razriješi dužnosti, odnosno da ga se ne pretvara u taoca nemogućnosti dvojice vodećih ljudi u državi da u kratkom roku postignu suglasnost o njegovom nasljedniku. Jasno je i zašto je poslao pismo: tako osjetljivu službu ne može voditi čovjek koji nema čvrst mandat i povjerenje obojice nadređenih dužnosnika, a nešto duže rastajanje aktualnog ravnatelja s radnim mjestom dodatno bi unazadilo ionako prilično dezorijentiranu i devastiranu agenciju koja se u proteklih više od dvadeset godina nije uspjela osloboditi kadrovskog, mentalnog i koncepcijskog naslijeđa Tuđmanovih devedesetih, agenciju koja je svih ovih godina bila poprište nepotizma, političke protekcije, kriminala i financijskih malverzacija. Kinder je, uostalom, i smijenjen zbog toga. No Plenkovića i Banožića nije osobito uznemirilo Kinderovo pismo i izvjesno je da nisu spremni na kompromise s Milanovićem da bi što prije udovoljili generalovoj i osobno i poslovno opravdanoj želji. Svjesni su da Kinder ne može i neće naprosto pokupiti svoje stvari i nepovratno napustiti VSOA-u, pa će Vlada iskorištavati taj moment da preko njegovih leđa i na račun funkcionalnosti vojne službe opstruiraju postizanje dogovora s predsjednikom Republike. Ostaje jedino mogućnost da vrhovni zapovjednik Milanović umirovi generala Kindera i da se tako dođe do situacije da VSOA nema ravnatelja.
"Banožić kaže da će predložiti ime novog ravnatelja VSOA-e i možda će biti riječ o dobrom prijedlogu, ali ne možemo dalje dok ne riješimo zaostatke. Pitanje ravnatelja VSOA-e možemo rješavati samo u paketu s rješavanjem ostalih kadrovskih pitanja koja Banožić uporno nije želio riješiti u prošlih godinu dana", izjavio je Milanović u utorak i time odgovorio Plenkoviću i Banožiću koji su dan ranije poručili da ne dolazi u obzir nikakav "paket" i da se može razgovarati isključivo o budućem ravnatelju VSOA-e. Banožić se, usto, požalio da prije nekog vremena nije prihvaćena njegova inicijativa da bude uvedena funkcija zamjenika ravnatelja VSOA-e, a da ga se poslušalo, sad eto ne bi bilo nevolja, jer bi zamjenik nastavio normalno voditi agenciju i ne bi bilo pritiska u vezi s izborom novog ravnatelja, odnosno ne bi bilo potrebe za konzultacijama i konfrontacijama između Vlade i Ureda predsjednika. Banožić ne razumije da zamjenika ravnatelja nema zbog toga što ravnatelje sigurnosno-obavještajnih službi supotpisom imenuju premijer i predsjednik, pa bi i onda zamjenika trebalo postavljati po tom modelu: ako zamjenik ravnatelja može upravljati službom kao i ravnatelj, onda mora imati potporu i premijera i predsjednika. Ministar obrane vodi se valjda svijetlim primjerom Ministarstva vanjskih poslova koje se dosjetilo kako zaobići Milanovića u imenovanju diplomata koji upravljaju onim veleposlanstvima u kojima nema veleposlanika: šalju onamo ljude na položaj otpravnika poslova, za što nije potreban Milanovićev potpis. Čemu onda uopće veleposlanici?
Ne treba očekivati da će Banožić i Plenković popustiti i pristati na kompromis, mada su svi njihovi dosadašnji potezi usmjereni na prkošenje Pantovčaku u obrambenoj sferi bili ishitreni, nedomišljeni i diletantski: od bezrazložnog umirovljenja Elvisa Burčula do uskraćivanja dnevnica pripadnicima Počasno-zaštitne bojne, od najava o umirovljenju načelnika Glavnog stožera HV-a admirala Roberta Hranja godinu i pol prije isteka mandata do ponižavanja general-pukovnika Drage Matanovića, glavnog inspektora obrane, koji nije ispunio ministrovo očekivanje i nije pronašao nezakonitosti u radu Glavnog stožera. Takvim će se pokazati i protuzakonito slanje HDZ-ovog saborskog zastupnika Ante Bačića u Ratnu školu "Ban Josip Jelačić", najvišu instancu u sustavu hrvatskog vojnog obrazovanja. Ratnu školu, naime, ne može se pohađati u slobodno vrijeme, to jest istovremeno sa zauzimanjem drugog dužnosničkog položaja, na primjer, onog zastupničkog u Saboru. Plenković-Banožićev amaterski vođeni rat s Milanovićem postao je svrha sam sebi, jer drukčije ne može ni biti sve dok u Ustavu nedvosmisleno piše da je predsjednik Republike ujedno i vrhovni zapovjednik te da odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, ali premijera nije briga za posljedice; on je poodavno javno formulirao svoju političku doktrinu: "Mogu što hoću."
