Vladine izmjene Zakona o obrani, Zakona o službi u oružanim snagama i Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba, izmjene koje se posljednjih dana – na temelju novinarskih izvora iz Banskih dvora i Ministarstva obrane – reklamiraju kao potencijalna viša razina dugotrajnog sukoba predsjednika Republike Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića, mogle bi, ako dođe do onoga što se najavljuje, rezultirati političkom i institucionalnom krizom s kakvom se Hrvatska dosad, u tom obliku, nije suočavala. Predsjednik Milanović, prema informacijama Novosti, odbit će staviti potpis na promijenjene zakone ako bila koja od Vladinih, odnosno HDZ-ovih intervencija ne bude usuglašena s Uredom predsjednika, neovisno o tome što će najmanje 76 saborskih zastupnika dignuti ruku za neusuglašene izmjene Zakona o obrani. Ustav Republike Hrvatske u članku 89. kaže ovako: "Predsjednik Republike proglasit će zakone u roku od osam dana od kada su izglasani u Hrvatskom saboru. Ako predsjednik Republike smatra da proglašeni zakon nije u skladu s Ustavom, može pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti zakona pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske." Predsjednik države, prema ovom članku, ocjenu ustavnosti zakona može zatražiti tek nakon što u roku od osam dana proglasi zakon bez obzira na to što misli o tom zakonu, ali što ako se dogodi da Zoran Milanović ne potpiše, to jest ne proglasi, na primjer, novi Zakon o obrani i pritom ga ne pošalje na ocjenu Ustavnom sudu, a razumno je pretpostaviti da ga neće poslati, jer je poznato kakav je Milanovićev stav o stručnosti i objektivnosti većine ustavnih sudaca?
Prema informacijama Novosti, predsjednik Milanović odbit će staviti potpis na promijenjene zakone ako bila koja od Vladinih, odnosno HDZ-ovih intervencija ne bude usuglašena s Uredom predsjednika
U tom slučaju, bili bismo na početnoj točki ozbiljne političke i ustavne krize. Nema sumnje da bi se smjesta otvorilo pitanje Milanovićeve povrede Ustava, što je onda razlog za pokretanje postupka opoziva predsjednika države. Za pokretanje postupka "za utvrđivanje posebne odgovornosti predsjednika Republike" potrebna je dvotrećinska većina ili 101 zastupnik u parlamentu te dvotrećinska većina u Ustavnom sudu. Da li bi HDZ mogao osigurati i jedan i drugi uvjet za smjenu Milanovića? Kakva bi bila sudbina zakona koji nije proglašen potpisom predsjednika Republike? Vlada bi o tome vjerojatno zatražila mišljenje Ustavnog suda, a mišljenje bi vjerojatno bilo takvo da zakon stupa na snagu neovisno o potpisu predsjednika Republike, ali čemu onda uopće ustavna odredba prema kojoj predsjednik proglašava zakone. Zar nije politički sumanuto očekivanje da predsjednik Republike, tko god on bio, po automatizmu potpiše zakon kojim se njemu, predsjedniku, jednostrano ukida dio ovlasti u jednom od tri područja državne vlasti u kojima ima istaknute ustavne nadležnosti i odgovornosti? Zar to nije nelogično čak i u situaciji u kojoj se ne radi nužno o protuustavnom zakonu, odnosno o neustavnom kresanju ovlasti predsjednika, s tim da je hrvatski Ustavni sud više-manje ostao bez kredibiliteta i sasvim zamaglio granicu između ustavnog i neustavnog kad je riječ o odlukama koje su naročito važne aktualnoj vlasti? Zašto bi itko, pa i predsjednik države, mirno potpisao zakone koji su donijeti s isključivom namjerom da naškode njegovim interesima ili da mu naprosto napakoste, pa čak, rekosmo, kad bi te intervencije i bile u skladu s Ustavom? Što se tiče mogućnosti da predsjednik Republike pošalje proglašene zakone na ocjenu ustavnosti, to ni u jednom segmentu nije nikakva predsjednikova privilegija u odnosu na druge građane, a predstavljala bi pristanak na to da kompromitirani Ustavni sud legalizira otimanje ovlasti vrhovnom zapovjedniku zbog dnevnopolitičkih konfrontacija konkretnih ličnosti premijera i predsjednika.
Jasno je da je Plenković-Banožićeva intencija u tome da se maksimalno suzbije utjecaj Zorana Milanovića u oružanim snagama, ili preciznije, da se vojsku stavi pod isključivu kontrolu Vlade i HDZ-a
No da vidimo kakav bi bio karakter promjena u rečenim zakonima, koje se pripremaju u kabinetima premijera Andreja Plenkovića i ministra obrane Marija Banožića. Prema napisima u provladinim glasilima, napisima koji nisu demantirani u javnim istupima Plenkovića i Banožića, kani se eksplicitno propisati da je u mirnodopskim okolnostima – praktično, dakle, uvijek – ministar obrane onaj koji daje zapovijedi načelniku Glavnog stožera HV-a i kojem načelnik izravno odgovara, a uskratila bi se mogućnost predsjedniku, odnosno vrhovnom zapovjedniku oružanih snaga, da umirovljuje najviše časnike Hrvatske vojske. Istovremeno, ostala bi formulacija da predsjednik, na prijedlog Vlade, imenuje načelnika Glavnog stožera HV-a, kao i odredba da predsjednik može i izravno, mimo Vlade i Ministarstva obrane, razriješiti načelnika Glavnog stožera. Zar je logično da načelnik Glavnog stožera bude odgovoran isključivo ministru obrane, a da mu ništa ne može izravno zapovjediti onaj koji ga jedini može smijeniti bez konzultacija i suglasnosti s bilo kime, naime, predsjednik države?
Jasno je da je Plenković-Banožićeva intencija u tome da se maksimalno suzbije utjecaj Zorana Milanovića u oružanim snagama, ili preciznije, da se vojsku stavi pod isključivu kontrolu Vlade i HDZ-a. "To što se pokušava i najavljuje, naravno, vrlo je štetno i pogrešno, što ne znači da je politički nedopušteno ili kriminalno. Ali da bi se to provelo, potrebna je dvotrećinska većina u Saboru: ili da bi se inicirao postupak opoziva predsjednika koji ne pristaje biti robotizirani potpisnik zakona što su usmjereni protiv njega, ili da bi se promijenio Ustav na način da predsjednik više ne bude nedvosmisleno definiran kao vrhovni zapovjednik te da više ne bude odgovoran za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti zemlje. Ne mogu se takvi udari na poredak izvoditi zaobilaznim putevima i na mala vrata", kaže naš sugovornik blizak Uredu predsjednika.
Milanović je, prema svemu sudeći, spreman maksimalno politički riskirati na pitanju ovlasti u području obrane, jer smatra da mu tekst Ustava i logika funkcioniranja sustava daju dovoljno argumenata da u suprotstavljanju Vladi posegne za sredstvom koje nisu koristili njegovi prethodnici, da izazove Vladu na dosad najozbiljniji megdan, s politički krupnim ulozima. Zakoni koji se tiču obrane nisu potpis na dokument o hrvatskoj suglasnosti za prijem Švedske i Finske u NATO, što je ovih dana izglasano u Saboru: Milanović je ostao relativno usamljen na javnoj sceni u pokušaju da zeleno svjetlo Švedskoj i Finskoj uvjetuje izmjenama bosanskohercegovačkog Izbornog zakona u korist ispravnih zahtjeva Hrvata u BiH, pa bi bilo promašeno i obijesno da je u toj stvari, koja pritom važnošću nadilazi nacionalne okvire, išao na formalno uskraćivanje svoga potpisa. Ustavni i zakonski utjecaj na oružane snage nešto je sasvim drugo. Milanović u tome može računati na podršku najvećeg dijela opozicije i vjerojatno većeg dijela javnosti.
Andrej Plenković, pak, ne može do dvotrećinske većine u Saboru, odnosno do stotinu i jednog zastupničkog glasa za ustavno razvlašćivanje predsjednika u obrambenoj sferi vlasti ili za pokretanje Milanovićeve smjene zbog povrede Ustava, ako Milanović odbije proglasiti zakone koji ga se direktno tiču a koji nisu usuglašeni s njime. Stoga će premijer učiniti sve da izbjegne frontalni duel: pokušat će realizirati svoje ambicije preko poslušne većine u Ustavnom sudu, a ako mu to uspije, bit će to još jedan prilog izgubljenoj vjerodostojnosti tog suda koji je pretvoren u HDZ-ov instrument za političke obračune sa suparnicima i sa svime za što Plenković misli da ga ugrožava.
Robert Hranj (Foto: Slaven Branislav Babić/PIXSELL)
Politički motiviran plan o umirovljenju Hranja
Jedan krak Plenković-Banožićevog napada na Milanovića tiče se, dakle, zakonskih ovlasti vrhovnog zapovjednika nad vojskom, dok se drugi tiče nastojanja da se presijeku Milanovićeve personalne veze u vojnom vrhu. U HDZ-u je procijenjeno da je admiral Robert Hranj, načelnik Glavnog stožera, previše lojalan Milanoviću, premda to nije povezano s osobnim odnosima nego s poštivanjem Ustava i zakona, pa su se u Vladi najednom sjetili da Hranj u rujnu ove godine navršava šezdeset godina, što znači umirovljenje po sili zakona zadnjeg dana 2022., petnaestak mjeseci prije nego što mu istekne četverogodišnji mandat na funkciji načelnika Glavnog stožera. Plenković i Milanović znali su koliko godina ima Hranj kad su ga imenovali, pa je u skladu s time dogovoreno i potpisano da se ne postavlja pitanje njegovog umirovljenja prije no što mu završi načelnički mandat. E, onda su se u Vladi i HDZ počeli predomišljati: izvori iz Ministarstva obrane pustili su u medije da je zakon – zakon, i da nitko nije iznad zakona, pa ni admiral Hranj, a njegov je grijeh u tome što nije iskazao poželjnu količinu neprijateljstva prema vrhovnom zapovjedniku.
O ozbiljnosti politički motiviranog plana da se Hranja pošalje u penziju usred načelničkog mandata govori situacija s general-pukovnikom Sinišom Jurkovićem, aktualnim zamjenikom načelnika Glavnog stožera. Vlada i Ured predsjednika usuglasili su se prije tri-četiri mjeseca da se Jurkovića pošalje na veoma važnu i trenutačno upražnjenu vojnu-diplomatsku funkciju u inozemstvu, ali onda su Plenković i Banožić naglo podigli kočnicu i otad se ništa ne događa. Shvatili su da im Jurković, ako se riješe Hranja, treba na mjestu zamjenika načelnika Glavnog stožera. Treba im netko da preuzme vođenje Glavnog stožera: nepostojanje zamjenika u trenutku penzioniranja načelnika, kao i direktora Glavnog stožera generala Ivice Olujića, koji će također do kraja 2022. navršiti šezdeset godina, dovelo bi do obezglavljenosti Glavnog stožera HV-a. Dovođenje u takvu situaciju značilo bi opasno poigravanje s Hrvatskom vojskom i obrambenim sustavom u delikatnom sigurnosnom trenutku u Europi, naročito s obzirom na to da se može pretpostaviti da se Milanović i Plenković, u svjetlu sadašnjih odnosa, ne bi tako lako i brzo sporazumjeli o imenu Hranjevog nasljednika na položaju načelnika Glavnog stožera.
