Umirovljeni general zbora Josip Lucić, načelnik Glavnog stožera HV-a od 2003. do 2011., ispostavio se jednom od najvećih HDZ-ovih zvijezda tekuće predizborne kampanje. Do tog statusa došao je, naravno, zahvaljujući napadima na Zorana Milanovića, predsjednika Republike i premijerskog kandidata SDP-ove koalicije Rijeke pravde. "Milanović djeluje destruktivno i izazvao je duboke podjele u sustavu i vrhu HV-a!" rekao je Lucić Večernjem listu, na što je saopćenjem reagirao umirovljeni admiral Robert Hranj, donedavni načelnik Glavnog stožera. "Mislim da su izjave jednog umirovljenog generala, bivšeg načelnika, o podjelama u vojnom vrhu, koje se praktično nastavljaju na nedavne spekulacije nekih novinara o potencijalnom vojnom udaru, neprikladne, potencijalno opasne, a po osobnim spoznajama i netočne."

I dobro da je Lucić, kandidat na HDZ-ovoj listi u Prvoj izbornoj jedinici, skrenuo pažnju javnosti na sebe: bila bi grehota ne podsjetiti na njegovu neobičnu vojnu karijeru, neobičnu u svjetskim okvirima, i na sve dosadašnje političke transformacije ove aktualne HDZ-ove izborne uzdanice; bila bi šteta ne ispričati u kakvim ljudima, eto, Andrej Plenković vidi svoje adute na izborima. Josip Lucić, naime, dogurao je do čina generala zbora, najvišeg vojnog čina (viši je samo čin stožernog generala koji se dodjeljuje iznimno za izuzetne ratne zasluge), i do položaja prvog u hijerarhiji vojske, a da nema ni jednog jedinog dana vojnog obrazovanja. Diplomirao je 1984. na zagrebačkom Kineziološkom fakultetu, magistrirao je četiri godine kasnije, pa onda i doktorirao 2012., ali nije odslušao ni jedno jedino predavanje na bilo kojoj vojnoj školi u Hrvatskoj ili u inozemstvu.

Lucić je 1991. godine bio prvi zapovjednik Prve brigade HV-a "Tigrovi" i to mu je, uz maksimalnu odanost Franji Tuđmanu i HDZ-u, donijelo generalski čin već poslije nekoliko mjeseci. Prije nego što je u prosincu 1992. na četrdesetak mjeseci odložen na relativno nevažnu funkciju glavnog inspektora obrane, promijenio je više istaknutih zapovjednih dužnosti u kratkom vremenu i promaknut je u general-pukovnika. Godine 1996. postavljen je na mjesto zapovjednika Hrvatskog vojnog učilišta "Petar Zrinski", što mu je bio prvi dodir s vojnim obrazovnim ustanovama u životu, i ondje je dočekao prvi HDZ-ov poraz na izborima.

Ovako je govorio Lucić na sastanku Tuđmanovog vojnog vrha 6. studenog 1993., u vrijeme najžešće faze hrvatsko-bošnjačkog rata, rata u kojem je glavni inspektor obrane MORH-a i aktivno sudjelovao: "Održan je sastanak na kojem je zaključeno da se izdvoji iz stambenih fondova i da se ljude koji se budu javili nagradi sa stanovima, visoke časnike, brigadire i pukovnike koji odu dolje na šest mjeseci dobrovoljno. Da se ostalim nižim činovima dodijeli čin više i školovanje po povratku iz Hercegovine nakon što provedu šest mjeseci dolje. Obavljeni su razgovori, Đuro Dečak mi je poslao informaciju da je oko 500 ljudi on već poslao za Hercegovinu. To je njegova informacija od jučer koju mi je poslao. Obavljen je razgovor i u Zbornom području Zagreb. Obavljen je razgovor i u Zbornom području Karlovac. Podijeljena su zaduženja kako da se obavlja razgovor na nivou Glavnog stožera, Ministarstva i svih ostalih, nastavnih središta i sve ostalo. (...) Mi moramo jedan veliki broj ljudi dolje poslati. Ako je dobrovoljno moramo ih i stimulirati. I mislim da je sada napravljen cijeli posao. Još je pitanje isto financijska stimulacija, jer smatram da bi ljudi ipak morali biti nešto bolje stimulirani nego ovi ovdje."

Sedam godina kasnije, Lucić postaje jedan od najomiljenijih generala novog predsjednika Republike Stipe Mesića, čovjeka koji se s HDZ-om i Tuđmanom razišao, između ostalog, na pitanju Bosne i Hercegovine te hrvatsko-bošnjačkog rata. Nakon što je Mesić umirovio sedmoricu aktivnih ratnih generala predvođenih Antom Gotovinom zbog toga što su se svojim otvorenim pismom umiješali u politiku, Lucić je iskazao punu podršku i poslušnost vrhovnom zapovjedniku koji ga je u listopadu 2000. nagradio funkcijom zamjenika načelnika Glavnog stožera. Kad je, po sili zakona, 2003. umirovljen general Petar Stipetić, Lucić je imenovan šefom vojske. Tada je zakon propisivao da mandat načelnika Glavnog stožera traje pet godina i da može biti imenovan dva puta. Mesić je dao i drugi mandat Luciću 2008., što je tog generala bez ikakve vojne naobrazbe učinilo načelnikom Glavnog stožera s najdužim stažem u povijesti Republike Hrvatske: sva njegova pažnja bila je usmjerena na dodvoravanje Mesiću i u tome je bio vrlo uspješan. Ipak, nije ostao deset godina na čelu vojske. Smijenjen je 2011. na inicijativu Davora Božinovića, ministra obrane u vladi Jadranke Kosor, i uz suglasnost tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića.

Nova prilika za unosnu političku transformaciju Luciću se ukazala kad je umirovljeni brigadni general Tomo Medved postao ministar i potpredsjednik Vlade te Plenkovićeva glavna spona s braniteljskom i stradalničkom populacijom. Lucić i Medved povezani su kumstvom i dugogodišnjim bliskim prijateljstvom, uostalom, Lucić je najzaslužniji za svojedobno promaknuće Medveda u čin generala. Zaboravljeno je desetogodišnje služenje Stipi Mesiću, HDZ-ovom arhineprijatelju, služenje koje je uvelike nadilazilo uobičajenu lojalnost šefa generalštaba vrhovnom zapovjedniku.

Zaboravljeno je da je Lucić spremno prihvatio položaj zamjenika načelnika Glavnog stožera neposredno poslije Mesićevog umirovljenja generala Damira Krstičevića, koji se također nalazi na HDZ-ovoj listi na predstojećim izborima. Lucić se vratio na izvorne postavke sa žarom karakterističnim za ljude koji dokazuju pravovjernost i peru grijehe ili "grijehe" iz prošlosti, a ubrzo su isplivali i pravi motivi: imenovan je ravnateljem državnog Veteranskog centra, čiji je osnivač Medvedovo ministarstvo, i članom Nadzornog odbora državne tvrtke Plinacro. Prvo materijalna baza, a onda domoljubno-partijska nadgradnja.