Mario Banožić, pulen utjecajne vinkovačke ćelije HDZ-a predvođene Tomislavom Čuljkom, postavljen je prije petnaestak mjeseci na funkciju ministra obrane samo zbog toga da izaziva sukobe s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem, za kojeg Ustav kaže da je i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, a u skladu s potrebama i hirovima premijera Plenkovića i HDZ-a ili Banožićevih političkih mentora iz Slavonije. Stranačka poslušnost i odsustvo integriteta, uostalom, jedine su Banožićeve kvalifikacije za položaj ministra obrane. Prije godinu dana napisali smo na ovim stranicama ovako: "Plenković je s vojskom ostao na pristojnom odstojanju. On je taj segment bio sasvim prepustio ratnim generalima Damiru Krstičeviću i Tomi Medvedu, s tim da je Krstičevića zamijenio Mario Banožić čije ime, za razliku od Krstičevićevog, ne znači ništa u vojnom miljeu. Milanović pak u svojoj blizini ima dvojicu neusporedivo kompetentnijih i iskusnijih savjetnika – Dragana Lozančića i umirovljenog generala Marijana Marekovića. Ako se Banožićeva uloga u Ministarstvu obrane svede na izazivanje sukoba s predsjednikom države po šefovim instrukcijama, teško da će to naštetiti Milanoviću, ali moglo bi Vladi i HDZ-u."

Banožićev pokušaj smjene Hranja osuđen je na neuspjeh, jer šef Glavnog stožera ne može biti smijenjen bez suglasnosti predsjednika Republike, niti eventualni novi načelnik može biti postavljen mimo predsjednikovog potpisa

Otkako je u veljači 2020. preuzeo dužnost predsjednika države, Zoran Milanović posvetio je Hrvatskoj vojsci veliki dio svog radnog vremena: em zbog toga što u vojnom segmentu – uz vanjske poslove i nacionalnu sigurnost – ima konkretne ustavne ovlasti, em zbog toga što o tom sustavu – zahvaljujući prijašnjim funkcijama i osobnoj zainteresiranosti – ima respektabilno znanje i u pogledu mehanizama i u pogledu ljudi. Rezultat jest taj da je Milanović razvio u vojsci ozbiljan utjecaj i stekao šire poštovanje, što se ne može reći ni za Plenkovića, ni za Banožića. Ta činjenica upalila je alarm u redovima umirovljenih i aktivnih generala bliskih HDZ-u, pa je zaključeno da je najveći krivac za rečenu situaciju admiral Robert Hranj, načelnik Glavnog stožera, te da se nešto mora poduzeti. Ministar Mario Banožić čekao je priliku za napad na Hranja, odnosno za provociranje konflikta s Milanovićem. Prilika se ukazala u vezi s brigadirom Elvisom Burčulom, zapovjednikom Počasno-zaštitne bojne. Ta jedinica uglavnom je zadužena za protokol i osiguranje Ureda predsjednika. Burčul je na tom položaju od 2016. godine, prošle godine u listopadu mandat mu je produžen za godinu dana, a ovog listopada načelnik Glavnog stožera, na inicijativu predsjednika Milanovića, odlučio ga je ostaviti na toj poziciji do kraja 2021. godine. Milanović i Hranj htjeli su da Burčul ostane zapovjednik dok se ne stvore formalni uvjeti da Počasno-zaštitnu bojnu preuzme bojnik Antonio Tokić, sadašnji zapovjednik gardijske oklopno-mehanizirane bojne stacionirane u Gospiću. Milanović i Hranj htjeli su, također, da se Burčulu od 1. siječnja 2022. nađe odgovarajući položaj u vojnoj službi do redovnog umirovljenja za nešto više od godine dana. Banožić je na to reagirao ekspresnim slanjem brigadira Burčula u penziju.

Teško da se igdje i ikad može naći primjer ministra obrane koji je u razmaku od par dana zatražio od vrhovnog zapovjednika i načelnika Glavnog stožera da odstupe sa svojih funkcija, a koji je i nakon toga ostao ministar obrane

Ako ga već nije htio ostaviti na zapovjednoj dužnosti na Pantovčaku, pod lažnom izlikom da se mandat može produžiti samo za cijelu godinu a ne za dva ili tri mjeseca, zašto je Banožić smjesta umirovio Burčula? Zašto nije stavljen na raspolaganje, pa da mirovina automatski nastupi ako mu načelnik Glavnog stožera ne pronađe novi raspored u roku od tri mjeseca? Zašto, na primjer, nije odmah umirovljen brigadni general Perica Turalija, koji je prije tri mjeseca smijenjen s mjesta zapovjednika Zapovjedništva specijalnih snaga zbog otkrića da u njegovoj jedinici ima konzumenata i dilera kokaina, nego se iz MORH-a do zadnjeg časa lobiralo da ga se negdje smjesti, pa makar i na dužnost koja je stepenicu ispod generalskog čina, i u tome se uspjelo? Odgovor na ova pitanja je jasan: Banožić je umirovljenjem Burčula svjesno otvorio sukob s Milanovićem i iz političkih razloga i zbog nakupljenih frustracija vlastitom inferiornošću u odnosu na vrhovnog zapovjednika. Milanović je, naravno, prihvatio bačenu rukavicu tako što je presedanski naredio Hranju da zabrani Banožićevo obraćanje na prošlotjednoj prisezi ročnih vojnika u Požegi. Ministar je potom javno zatražio da admiral Hranj podnese ostavku, a niti ministar ima ovlasti tražiti ostavku načelnika Glavnog stožera niti ovaj ima pravo podnijeti ostavku, te usput – s vrlo upitnom zakonskom podlogom – naložio Inspektoratu obrane da provede nadzor zakonitosti dijela Hranjevih zapovijedi. Inače, glavni inspektor obrane je general-pukovnik Drago Matanović koji je bio favorit Kolinde Grabar-Kitarović i većeg dijela HDZ-a za položaj načelnika Glavnog stožera. Milanović je prije godinu i pol presudno utjecao na to da izbor padne na Hranja, a Plenković se tome nije mogao argumentirano usprotiviti jer su Matanovićeve profesionalne reference neusporedivo tanje od Hranjevih. Nakon događaja u Požegi, Plenković je izišao s paušalnom ocjenom da se radi o Milanovićevom "puzajućem državnom udaru", na što je predsjednik uzvratio da je premijer "puzajući državni udav". Zanimljivo je da zasad ništa ne govori Damir Krstičević, bivši ministar obrane i aktualni premijerov posebni savjetnik za vojna pitanja.

Mario Banožić i Andrej Plenković (Foto: Jurica Galoić/PIXSELL)

Spomenutim potezima i izjavama Banožić je učinio bjelodanom nakanu HDZ-a, ili dijela HDZ-a, da sruši admirala Hranja s najviše vojne funkcije, e da bi se Milanovića koliko-toliko odmaknulo od vojske, to jest da bi na čelo Glavnog stožera došao netko tko bi bio manje entuzijastičan u pogledu suradnje s vrhovnim zapovjednikom. Tko bi to mogao biti? U HV-u trenutno postoje dvojica generala koje se vidi izglednim kandidatima za Hranjevog nasljednika kad za to dođe vrijeme: jedan je general-pukovnik Siniša Jurković, sadašnji zamjenik načelnika Glavnog stožera, drugi je general-pukovnik Boris Šerić, zapovjednik Hrvatske kopnene vojske. Ni Jurković ni Šerić, međutim, sve kad bi i htjeli, ne bi mogli uspostaviti bitno drukčiji odnos prema Milanoviću od Hranjevog. Znaju da prvo odbijanje predsjednikove zakonite zapovijedi povlači za sobom odlazak s načelničke dužnosti. Utoliko, Banožićev pokušaj smjene Hranja osuđen je na neuspjeh, jer šef Glavnog stožera ne može biti smijenjen bez suglasnosti predsjednika Republike, niti eventualni novi načelnik može biti postavljen mimo predsjednikovog potpisa. A Milanović je rezolutno rekao da mu ne pada na um da razriješi Hranja. Najviše što Banožić može postići jest politička pat-pozicija koja će nanijeti više štete njemu i HDZ-u nego Zoranu Milanoviću. U slučaju izbora predsjednika Vrhovnog suda, Plenković je to, na kraju, shvatio i pristao na Radovana Dobronića.

Plenković se sad drži donekle po strani, osim onoga o državnom udaru i osim izjave da svaki novi Milanovićev napad samo jača Banoževićevu poziciju u Vladi. Izjavio je to nakon što je Milanović u utorak rekao da ne vidi mogućnosti za daljnju suradnju s "opuškom" Banožićem ako ne bude povučeno rješenje o umirovljenju brigadira Burčula, i nakon što je razjareni Banožić rekao da bi Milanovića, kojeg je nazvao „psihijatrijskim slučajem“, trebalo opozvati s predsjedničke dužnosti te da je opoziv zaslužio odavno. Prethodno mu je natovario i bizarnu optužbu o "pokušaju nezakonitog slanja vojske u Bosnu i Hercegovinu". Plenković se distancirao od ideje o opozivu Milanovića, jer mu je jasno da u ovom trenutku ne može naći argumente za pokretanje takvog postupka, a ne može naći ni stotinu i jednu ruku u Saboru za prvi korak u smjenjivanju predsjednika države. U drugom koraku potrebno je da za to glasa devet od trinaest sudaca Ustavnog suda. Koketiranje sa zamisli o pokretanju Milanovićevog opoziva ne može donijeti ništa dobro Vladi i HDZ-u, no Mario Banožić nije dovoljno politički nadaren da shvati što je korisno, što je štetno, što se može, što se ne može. Teško da se igdje i ikad može naći primjer ministra obrane koji je u razmaku od par dana zatražio od vrhovnog zapovjednika i načelnika Glavnog stožera da odstupe sa svojih funkcija, a koji je i nakon toga ostao ministar obrane. Hrvatska je dokaz da, eto, i to može.

Počasno-zaštitna bojna (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)

S obzirom na to kako se dosad postavljao u situacijama za koje je procjenjivao da su delikatne, nije pametno očekivati da će Plenković uskoro presjeći ovaj čvor, premda je to relativno lako izvedivo: vrlo je vjerojatno da bi za izbjegavanje dugotrajne pat-pozicije bilo dovoljno samo to da savjetuje Banožiću povlačenje odluke o penzioniranju brigadira Burčula. Ali ne, Plenković će kupovati vrijeme, razvodnjavati priču i puštati da traje mrcvarenje, jer misli da ne smije pokazati nikakvu slabost u suočenju s Milanovićem, kojeg ionako podržava više od 50 posto HDZ-ovih glasača. Kao da nije sposoban vidjeti da Milanović ulazi u sukobe isključivo u onim područjima u kojima ima minimalne šanse za neuspjeh.

 

Mimohod po jajima

Mada je Milanović u većem dijelu svog premijerskog mandata tvrdio da predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik ne može u miru ni na koji način zapovijedati vojskom, godine 2015. shvatio je da nije tako. Njegova vlada organizirala je, naime, vojni mimohod u Zagrebu u povodu dvadesete godišnjice operacije "Oluja" i pritom nije bilo konzultacija i koordinacije s tadašnjom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović. Kako se bližio dan parade, tako su premijer Milanović i ministar obrane Kotromanović uviđali da je ipak ispravno tumačenje – Vladimira Šeksa, između ostalih – po kojem vrhovna zapovjednica može narediti načelniku Glavnog stožera da na dan mimohoda zabrani vojsci izlazak iz kasarni i da načelnik mora provesti to naređenje. Budući da je bilo signala da bi Grabar-Kitarović mogla i donijeti takvu zapovijed, Milanović je inicirao sastanak na kojem su – uz njega, tadašnju predsjednicu i Antu Kotromanovića – bili generali Stipetić, Gotovina i Mareković. Uspjeli su uvjeriti Grabar Kitarović da odustane od opstrukcije, a zauzvrat je Ured predsjednice uključen u organizaciju mimohoda.