Mimo HDZ-ovog hvalisanja postignućima aktualne vlade i opozicijskih kritika HDZ-ove korumpiranosti, predstojeću predizbornu kampanju mogle bi obilježiti četiri teme ili četiri tematska bloka s kojima se hrvatska javnost nije susretala u dosadašnjim kampanjama. Zanimljivo je da su sve te četiri teme bile vrlo relevantne na nedavnim izborima u pojedinim zemljama Europske unije i da će biti itekako prisutne u izbornim kampanjama u svim članicama EU-a početkom lipnja, kad se biraju zastupnici u Europski parlament, a u nekima od njih, poput Hrvatske, i na domaćim parlamentarnim i predsjedničkim izborima.
Ni jedna od ovih tema vjerojatno neće biti presudna, ali recentna iskustva govore da će bitno utjecati na ishod. Čini se kao kvalitativni pomak u odnosu na prethodne kampanje u Hrvatskoj koje su se često svodile na HDZ-ovo prokazivanje nedovoljnog hrvatstva u redovima lijeve opozicije, međutim, treba biti oprezan sa zaključcima.
Teme o kojima pišemo u nastavku teksta pretežno forsira desnica sa suverenističkog dijela spektra, desnica udara ritam javnih rasprava o ovim pitanjima, dok ljevica i dalje ne uspijeva formulirati jasnu i konkretnu politiku protiv širenja straha i mržnje kao efikasne metode za prikupljanje glasova, a pritom ponuditi odgovore na izazove koji dosad nisu postojali ili su bili sporedni. Ljevici, usto, slabo uspijeva da nametne svoje teme oko kojih bi se onda vrtjela kampanja. Razlog tome donekle je i u činjenici što ljevica već neko vrijeme glavinja kad je riječ o tome što su, zapravo, njezine teme.
Imigranti iz islamskog svijeta
Otkako su prije osam-devet godina u Europu počele stizati prvo izbjegličke a onda i migrantske rijeke muslimana s Bliskog istoka te drugih azijskih i afričkih zemalja, Europska unija nije osmislila zajedničku politiku prema tom procesu kojem se ne nazire kraj i čije oscilacije ovise samo o vremenskim uvjetima, a to je jedna od politika koje zahtijevaju zajednički pristup i usklađeno djelovanje i članica Schengena, i svih država EU-a, i država zapadnog Balkana koje barem deklarativno teže članstvu u Uniji. Važan element te politike morala bi biti uspostava poštene i partnerske suradnje s Turskom. Ako Turskoj trenutno možda i nije do suradnje s EU-om, Bruxelles bi se morao potruditi da Tayyip Recep Erdogan pronađe interes u dogovaranju o toj temi.
Strani radnici prepušteni su sami sebi, stotinama agencija koje posreduju u njihovom zapošljavanju i poslodavcima koji u nemalom broju slučajeva iskorištavaju to što nitko, izuzev RF-a i možda još ponekoga s ljevice, ne štiti njihova prava
Ostavljen je, dakle, veliki prostor političkim opcijama na razini država da migrantsku problematiku iskorištavaju za dobivanje glasova. Hrvatska nije izuzetak. Most, Domovinski pokret i Hrvatski suverenisti grade svoju političku prepoznatljivost na izmišljanju i preuveličavanju opasnosti što prijeti hrvatskim građanima i Hrvatskoj od migranata, koji se uglavnom žele domoći bogatih zemalja europskog sjevera, pa zatim na zazivanju radikalnih rješenja poput izvođenja vojnih trupa na kritične točke duž granice te naoružavanja građana radi samozaštite.
U prilog im idu vijesti o dva ili tri svježa oružana incidenta u Bosni i Hercegovini, u blizini granice s Hrvatskom, u kojima su sudjelovali migranti. Naravno da vojska – kao ni žica, policijska okrutnost i visoki zidovi – ne mogu zaustaviti očajne ljude koji žele bolji i sigurniji život, što je dokazano na brojnim primjerima, ali takva praksa može dovesti do ubijanja i stradavanja nenaoružanih ljudi. Naše radikale ne zanimaju moguće posljedice: oni vide samo priliku za ubiranje laganog izbornog profita i ne pada im na um da propuste tu priliku.
Na priču o prijetnji koju predstavljaju ilegalni migranti nadovezuje se širenje straha od islamističkog terorizma u europskim gradovima, a taj strah posebno se lako širi u okolnostima tekućeg sukoba Izraela i palestinskog Hamasa u Gazi. HDZ-ova vlast trudi se, pak, da umanji dimenzije problema i da uvjeri javnost u sposobnost hrvatske policije da čuva granicu prema Bosni i Hercegovini te Srbiji, to jest vanjsku granicu Europske unije i Schengena, no demantira ih Slovenija koja je prije nekoliko tjedana vratila određeni oblik kontrola na granici, što su učinile i još neke članice šengenskog prostora. Andrej Plenković najradije bi da se o svemu ovome uopće ne govori, jer mu se sužava mogućnost za predizbornu samohvalu zbog ulaska Hrvatske u Schengen, a isto priželjkuje i ljevica, koja ne zna kako da se postavi, ako zanemarimo općenitosti i floskule iz kojih sigurno neće proizići rješenje.
Glavnina političkih stranaka nema nikakav plan njihove integracije – strani radnici (Foto: Boris Ščitar/PIXSELL)
Strani radnici
Prema nekim procjenama, u Hrvatskoj trenutno živi i radi više od 100 hiljada stranaca. Dobar dio tih ljudi – zaposlenih, prije svega, u graditeljstvu, turizmu i dostavnim firmama – došao je iz Nepala i Indije te s Filipina. Političari, pa i oni s desnice, oprezno govore o ovoj temi i o tim ljudima, jer je jasno da je uvoz radne snage preduvjet funkcioniranja ekonomije i razmišljanja o nastavku rasta BDP-a, premda je, također, očito da bi desničarima bilo draže da tih radnika izdaleka nema u Hrvatskoj ili da ih ima što manje.
Što god tko želio, realnost je takva da će stranih radnika biti sve više i više: radi se o slabo plaćenim ljudima angažiranim na poslovima koje u Hrvatskoj nema tko raditi, što se neće promijeniti u doglednoj budućnosti. To znači da će Nepalci, Filipinci, Indijci, Pakistanci, Tadžikistanci i drugi uskoro biti nezanemariv dio hrvatskog društva, ali glavnina političkih stranaka nema nikakav plan integracije tih ljudi.
Strani radnici prepušteni su sami sebi, stotinama agencija – pa i mutnih – koje posreduju u njihovom zapošljavanju, i pritom ozbiljno zarađuju, te poslodavcima koji u nemalom broju slučajeva iskorištavaju to što nitko, izuzev Radničke fronte i možda još ponekoga s ljevice, ne štiti radnička i ljudska prava jeftine radne snage pristigle s drugog kraja svijeta. Ne treba biti vidovit da bi se predvidjelo da će takav odnos države i politike doći na naplatu, i da na to nećemo čekati desetljećima.
HDZ i desniji od HDZ-a u kampanji će inzistirati na drastičnom povećanju vojne potrošnje (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)
Naoružavanje i jačanje vojske
Ruska agresija na Ukrajinu, agresija koja traje nepune dvije godine, razotkrila je, uz sve ostalo, porazno stanje vojnih skladišta u većini zemalja Europske unije. Članice EU-a, uz mali broj izuzetaka, više ne mogu opskrbljivati Ukrajinu naoružanjem, topničkim i drugim streljivom te ratnom opremom, jer su im vlastite zalihe na minimumu. I nije riječ samo o zapuštenosti u materijalnom pogledu nego i u svakom drugom – od kadrovske strukture do obrambene doktrine. Desetljeća punog oslanjanja na NATO, odnosno na Sjedinjene Države, učinila su svoje.
Hrvatska se uklapa u takvu sliku, pa će HDZ i desniji od HDZ-a u kampanji inzistirati na drastičnom povećanju vojne potrošnje, a vjerojatno i na pokretanju nekih segmenata domaće vojne proizvodnje uz pomoć proračunskog novca. U idućih godinu dana Hrvatsko ratno zrakoplovstvo dobit će 12 rabljenih i skupo plaćenih francuskih Rafalea, višenamjenskih borbenih aviona, ali to neće riješiti problem nedostatka modernih protuzračnih i radarskih sustava, bez kojih su borbeni avioni gotovo neupotrebljivi, neće nadomjestiti manjak ključne topničke municije, borbenih dronova i sofisticiranijih bespilotnih letjelica, neće kompenzirati nepostojanje suvremenih protuoklopnih sredstava i – ne najmanje važno – slab interes za služenje u oružanim snagama.
U zagovaranju i obećavanju većih izdvajanja za vojsku izostat će, naravno, ono najvažnije, a to je formuliranje obrambene doktrine primjerene novim okolnostima, kao i doktrine korištenja borbenih aviona te svih ostalih vojnih sustava i sredstava koja će, u većoj ili manjoj mjeri, biti nabavljena idućih godina. Sve je prepušteno stihiji, američkim donacijama i kupovini čiji je smisao ponajprije u političkom marketingu za unutrašnje potrebe.
Ljevica se tradicionalno drži podalje od ove teme: na tom dijelu političke scene nije se proteklih godina afirmirao nitko s dubinskim razumijevanjem vojne problematike, nitko tko dobro poznaje Hrvatsku vojsku i ima suvislu ideju o tome u kojem smjeru bi se trebale razvijati oružane snage, i kadrovski i materijalno. Lijeve stranke ponašaju se kao da je vojna tematika nedostojna njihovog angažmana, što samo svjedoči o stupnju političke izgubljenosti tih stranaka kad je riječ o stvarnosti međunarodnih odnosa.
Koraci prema svojevrsnoj federalizaciji EU-a (Foto: Philipp von Ditfurth/DPA/PIXSELL)
Novi model odlučivanja u EU-u
Odustajanje od jednoglasnosti kao dosadašnjeg modela odlučivanja na sastancima Europskog vijeća – na to se, pojednostavljeno, svodi reformatorska ideja Njemačke i dijela članica EU-a. Države bi, dakle, izgubile pravo veta, osim možda u najkrupnijim političkim pitanjima. Bio bi to veliki korak prema svojevrsnoj federalizaciji Europske unije, što teško da može biti u interesu manjih zemalja. Odbacivanje odlučivanja konsenzusom, naravno, doprinijelo bi funkcionalnosti Europske unije, ali čini se da nije mogao biti izabran pogrešniji trenutak za iznošenje takvog prijedloga.
Politički trend u Europi jest skretanje u suverenizam i zatvaranje u granice vlastitih nacionalnih interesa. Desnica u Hrvatskoj protivi se ukidanju veta prilikom odlučivanja na najvišoj razini EU-a, ali oštro se protivi i predsjednik Republike Zoran Milanović s argumentom da je pravo veta jedini efikasni oblik zaštite vitalnih interesa manjih država-članica. Sudeći prema stavovima SDP-ovih zastupnika u Europskom parlamentu, najjača stranka ljevice nije nesklona federalizaciji EU-a: zasad svoje stajalište nisu obrazložili nimalo dublje i šire od izjave Freda Matića da "hrvatski građani žele više Europe".
