Ofenziva opozicije kojom je u dvanaest dana srušen režim Bašara al-Asada predstavlja prekretnicu u povijesti Sirije. Uz to je pokrenula lanac događaja koji će preoblikovati geopolitičku sliku velikog dijela Bliskog istoka. Pobjeda opozicije i Asadov bijeg u Moskvu proizlaze iz sinergijske kulminacije više procesa, na sirijskoj, regionalnoj i globalnoj razini. Dinastija Asad brutalno je vladala 54 godine, odnosno još od 1970. kada zapovjednik avijacije Hafez al-Asad vojnim udarom preuzima vlast.
U ožujku 2011., prije više od 13 i pol godina, kao dio "arapskog proljeća" izbili su masovni neredi, potom i oružana pobuna koja je ubrzo prerasla u krajnje surov građanski rat. Prema procjenama, od predratnih približno 22 milijuna Sirijaca ubijeno je od 400 do 600 hiljada ljudi, više od polovine su civili. Oko 13 milijuna građana je izbjeglo, polovina izvan zemlje. U rat se na suprotstavljenim stranama umiješao niz svjetskih i regionalnih sila – Sjedinjene Države na čelu većeg broja zapadnih zemalja, Saudijska Arabija i druge zaljevske monarhije, Turska, Izrael, Rusija, Iran. Izuzetno kompleksan sukob je zbog navedenog prikladno opisivan i kao "mini svjetski rat", koji je prošao niz faza.
Sama država se raspala na teritorije pod kontrolom međusobno suprotstavljenih frakcija i stotinjak različitih paravojski, uključujući i morbidni kalifat "Islamske države", koji je u jednom trenutku obuhvaćao velik dio Sirije i Iraka. Do sredine 2015. izgledalo je da Asadov režim jedva preživljava, međutim, do 2020. vladine postrojbe su uvelike zahvaljujući potpori ruske avijacije, Irana i proiranskih paravojski ponovno zauzele približno tri četvrtine zemlje, a antirežimska opozicija stjerana je u dio pokrajine Idlib. Takva situacija je, manje-više, vladala do 27. studenog, kada opozicijske snage – prije svega islamistička Hajat Tahrir al-Šam ("Organizacija za oslobođenje Levanta" ili HTS) i proturska Sirijska nacionalna vojska, uz još nekoliko grupa pokreću munjevit napad i ulaze i u Damask.
Asad je 2020. dobio primirje. Sirija je lani ponovno primljena u Arapsku ligu. Postojao je i proces normalizacije s EU-om, jer je EU htio poslati natrag što više izbjeglica. Mogao je iskoristiti priliku da pokrene obnovu i stekne neku vrstu legitimiteta, i nije napravio ništa, kaže novinarka Francesca Borri
U zapadnoj javnosti dominantne konzervativne i liberalne interpretacije naglašavaju izuzetno okrutan i masovan teror kojim su otac i sin održavali svoju vladavinu, a razloge pobune uglavnom svode na težnje stanovništva za slobodom. Dio ljevice, međutim, u režimu je vidio "manje zlo", uglavnom zbog dva razloga. Kako Asadovi pripadaju manjinskoj, rubno šijitskoj sekti alavita, većinski sunitskom zemljom vladali su izrazito sekularno. To je značilo religijsku toleranciju u zemlji u kojoj otprilike četvrtinu stanovništva čine vjerske manjine – oko 13 posto šijiti, desetak posto razne kršćanske denominacije, a ostatak Druzi.
Ideologija vladajuće stranke Baas izvorno je snažno isticala antiimperijalizam, nesvrstanost i arapski socijalizam. Baas doslovce znači uskrsnuće, a partija osnovana 1943. utjelovila je modernizacijske tendencije i pretendirala na vodstvo u čitavom arapskom svijetu. Konačno, upravo je Washington svojim djelovanjem od Afganistana do Libije pospješio, pa i podržavao uspon džihadista. U stvarnosti, oba navedena viđenja - i dominantno i ono prisutno na dijelu ljevice - sadrže tek dio istine. Pojednostavljuju iznimno kompleksnu sliku s mnogo kontradikcija te prešućuju važne faktore, prije svega ekonomske, ali i druge.
Kao velik dio alavita i Sirijaca uopće, Hafez al-Asad potjecao je iz siromašnog kraja. Po dolasku na vlast provodio je opsežne društvene i privredne reforme, uključujući nacionalizaciju velikih kompanija, eksproprijaciju i redistribuciju zemljoposjeda i poboljšanje životnih uvjeta seljaštva. Također, naglašavao je emancipaciju žena. Unatoč određenim početnim uspjesima, režim su karakterizirale korupcija i represija. Na pozicije moći, sukladno kriteriju lojalnosti, natproporcionalno su postavljani alaviti i suniti iz nižih klasa, nauštrb tradicionalnih urbanih konzervativnih elita. Enorman dio nacionalnih resursa progutala je armija, koja je u petnaestak godina gotovo udeseterostručena.
Ambicije su bile pretvaranje Sirije u vodeću arapsku silu, koja će biti u stanju parirati Izraelu. Takva vojska pretvorena je u oslonac režima. Vojni izdaci zajedno s promjenom ekonomske konjunkture nužno su doveli do štednje. Ona je, pak, u kombinaciji s bijesom deklasiranih dotadašnjih elita, ogorčenošću zbog nastanka novog privilegiranog sloja, sekularnim politikama i činjenicom da dio stanovništva alavite vidi kao heretike, dovela do oživljavanja Muslimanskog bratstva. Bilo je to u skladu s općim trendom u arapskim društvima razočaranim neuspjesima modernizacije kakvu je proklamirao arapski socijalizam. Potom je 1982. izbila oružana pobuna u kojoj su islamisti zauzeli Hamu. Vojska je grad bezobzirno sravnila, a ubijeno je barem deset tisuća civila. Režim je potom preko tajne službe Muhabarat i ostalih organa uspostavio totalitarnu kontrolu nad društvom.
Vlast je 2000. godine, nakon smrti oca, naslijedio Bašar al-Asad, a izgradnja njegovog sakrosanktnog kulta ličnosti počela je ranije. Unatoč određenom faceliftingu, autoritarna priroda vlasti nije se promijenila. No na gospodarskom je polju došlo do velikih promjena, koje je na sajtu Zaklade Rosa Luxemburg pregnantno opisao Joseph Daher, sirijsko-švicarski politolog i autor knjige o političkoj ekonomiji Sirije nakon ustanka. U novom mileniju Sirija je ubrzano provodila neoliberalne politike. Privreda se iz transformirala od one u kojoj važnu ulogu ima država u tržišnu, što je zajedno sa smanjivanjem poreza dovelo do bogaćenja više klase i stranih investitora.
Francesca Borri (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)
Moć je najvećim dijelom bila koncentrirana u vladarevim rukama i krugu oko njega. Državnom se imovinom koristilo u svrhu održavanja te moći, a mafijaškom privatizacijom naročito se okoristio krug Asadovih rođaka i lojalista. Nasuprot slojevima koji su uživali luksuz, reforme su osiromašile daleko najveći dio građana. Smanjivane su ili ukidane subvencije na prehrambene proizvode, plin i druge energente. Pali su kvaliteta i dostupnost zdravstva i obrazovanja te ostalih socijalnih usluga, kao i stopa zaposlenosti. Prije izbijanja rata trećina Sirijaca živjela je ispod granice siromaštva, a još jedna trećina tek nešto malo iznad.
Ruralni su krajevi siromašili još od 1980-ih, pa je u dekadi prije rata postotak siromašnih na selu iznosio 62 posto. Egzodus u urbane sredine ubrzali su privatizacija zemljišta i velike suše koje su izbile 2006. Oko gradskih jezgri bujala su sirotinjska naselja, dok su špekulacije nekretninama uzrokovane kapitalom iz Perzijskog zaljeva i ukidanje ograničenja visine stanarina doveli do nepodnošljivo visokih troškova stanovanja. Došlo je do "pomaka u izvornoj društvenoj bazi režima, koji se originalno sastojao od seljaka, vladinih službenika i dijelova buržoazije", i to u smjeru "režimske koalicije crony kapitalista – odnosno rentijerskog saveza političkih mešetara i buržoazije te više srednje klase koje podržavaju režim".
Nije slučajno da su gubitnici ekonomske liberalizacije stupali na čelu antirežimskog pokreta. Tako je Bašar al-Asad razorio vlastiti društveni oslonac: "geografija pobuna u Idlibu, Dari i ostalim gradovima srednje veličine kao i u drugim ruralnim krajevima pokazuje obrazac, naime, sve su to bile povijesne utvrde Baasa, koje su se 1960-ih okoristile poljoprivrednim reformama". U sirijski se rat umiješao niz međunarodnih aktera - uključujući i SAD te ostatak zapada koji su aktivno podupirali rušenje Asada, uključujući i naoružavanje pobunjenika - ali njegovi izvorni uzroci su domaće prirode: "izostanak demokracije i rastuće osiromašenje širokih slojeva sirijskog društva su na pozadini korupcije i rastuće nejednakosti pripremili teren za narodni ustanak koji je samo čekao odgovarajuću iskru". A ta je iskra došla s arapskim proljećem.
Talijanska novinarka Francesca Borri izvještava iz Sirije još od 2012. Na hrvatski je prevedena njena izvrsna knjiga "Sirijska prašina", u kojoj je napisala i kako je "za razumijevanje Sirije od Kurana važniji Marx".
- U Europi prenaglašavamo ulogu religije, ali prilikom Arapskog proljeća u svim su zemljama ključni bili ekonomija i socijalna isključenost. Elite su društvena manjina fokusirana na vlastitu moć i biznis. Postoji ta ideja kako je arapsko proljeće bila neka vrst strane urote. To apsolutno nije točno. Strane sile su se uključile, ali radilo se o zaista arapskoj revoluciji, koja nije završena, jer su njeni uzroci još uvijek tu – govori reporterka za Novosti.
Sirija će funkcionirati jedino ako se uspostavi inkluzivna vlast. Znamo tko su Džolani i HTS. Iako izgleda da su se u Alepu ponašali okej, nema razloga da vjerujemo njihovim lijepim riječima, govori politolog Thomas Schmidinger
Aktualne događaje presudno je suoblikovala interakcija kompleksnih regionalnih i globalnih geopolitičkih procesa. Možda su najviše utjecali interesi i nadmetanje regionalnih velikih sila. Asadov režim bio je jedini državni saveznik Teherana. Osim toga, uz libanonsku šijitsku organizaciju Hezbolah predstavljao je ključnu geografsku kariku antiizraelske i antizapadne "osovine otpora". No čitavo zapadno krilo iranskog desetljećima građenog sigurnosnog sustava odvraćanja sada je slomljeno, s obzirom na to da su prekinute kopnene veze s Libanonom. "Ne postoji osovina otpora bez pristupa Hezbolahu", ustvrdio je analitičar Ali Vaez iz think thanka International Crisis Group.
Do nedavno se činilo da je Asadova vlast koliko-toliko stabilizirana, no tada se u geopolitičku jednadžbu, kao naredni proces, umiješao izraelsko-arapski sukob. Prošlogodišnjim napadom na Izrael Hamas je pokrenuo lanac događaja u kojem Izrael nije uništio samo većinu Hamasovih vojnih kapaciteta i izvjesno izvršio genocid nad Palestincima u Gazi, nego i drastično oslabio i porazio Hezbolah. Istovremeno su još od 2022. smanjeni kapaciteti Rusije. Moskva je najveći dio svojih resursa i pažnje preusmjerila u agresiju na Ukrajinu koju vidi kao egzistencijalnu bitku protiv zapada.
U takvoj konstelaciji priliku je iskoristila Turska. Svojevremeno je Recep Tayyip Erdoğan njegovao prijateljske odnose s Asadom, no nakon izbijanja ustanka Ankara je vrlo brzo počela financijski, obavještajno i vojno pomagati Slobodnu sirijsku vojsku. Uglavnom zbog dva razloga: vjerovala je da će, ako sruše Asada, nove sirijske vlasti biti i ideološki bliže Turskoj pod AKP-om kao islamski usmjerenoj vlasti, ali i vanjskopolitički ovisne o Ankari koja bi dobila ulogu hegemona na tom dijelu Bliskog istoka.
Izgledalo je da su ruska intervencija i raspad sirijske opozicije uglavnom spriječili Erdoğanove planove, barem što se rušenja sirijskog režima tiče. No postojao je i postoji i drugi razlog - duboka antikurdska paranoja službene Turske. Kurdi čine između pet i deset posto sirijskog stanovništva. Kao ne-Arapi, tijekom baasističke nacionalističke vlasti bili su izloženi žestokoj represiji, što često prešućuju oni koji ističu navodnu toleranciju Asadovog režima. Od 2012. na kurdskim područjima se formirao protodržavni entitet, Rožava ili "Autonomna administracija sjeverne i istočne Sirije", i to pod vodstvom PYD-a, organizacije koja je de facto nastala kao sirijska filijala PKK-a koja od 1984. vodi upornu pobunu unutar Turske, u kojoj živi daleko najveći broj Kurda.
Ankara se suočila s mogućnošću da na njenim južnim granicama nastane drugi kurdski entitet, koji Turska za razliku od iračkog autonomnog Kurdistana smatra terorističkim. Stoga je nastavila pomagati razne islamističke i džihadističke skupine, poput Džabat al-Nusre, prvotno ogranka terorističke al-Kaide, koji je naposljetku zavladao područjem pod vlašću opozicije, a 2017. se transformirao u današnji HTS. Još i više utjecala je na formiranje te je pomagala Sirijsku nacionalnu vojsku (SNA), koja je praktično oruđe Ankare. U "suradnji" sa SNA, turska vojska više je puta napala sirijske Kurde te dio sjeverne Sirije okupirala kao "tampon-zonu", pritom etnički očišćenu.
Upravo je oko sjevera zemlje Turska vršila pritisak na Damask, uvjetujući "normalizaciju" turskim nadzorom tog teritorija. Asad je odbijao popustiti, očigledno potpuno pogrešno procijenivši stanje svog režima i mogućnosti svojih saveznika. Tijekom izuzetno opakog rata brojne su zločine počinile sve strane. Ogroman broj njih otpada na Asadovu vojsku i njene saveznike. Amnesty International, koji je nedavno objavio detaljan izvještaj kojim Izrael optužuje za genocid u Gazi, kao i Komisija UN-a dokumentirali su između ostalog napade kemijskim oružjem, namjerno neselektivno bombardiranje civilnih četvrti, razaranje bolnica i škola, surova mučenja i masovne egzekucije zatočenika: procjenjuje se da je samo od 2011. do 2016. u zatvorskom kompleksu Sajdnaja nedaleko Damaska ubijeno između pet i 13 tisuća ljudi. Unatoč svemu navedenom, Borri ističe da je Asadov režim imao šansu.
Thomas Schmidinger (Foto: www.ukh.edu.krd)
- Tijekom 2020. dobio je primirje. Prošle godine je Sirija ponovno primljena u Arapsku ligu. Postojao je i proces normalizacije s EU-om, jer je EU htio poslati natrag što više izbjeglica. Mogao je iskoristiti priliku da pokrene obnovu i stekne neku vrst legitimiteta. Imao je zlatnu priliku i nije napravio ništa - objašnjava novinarka, koju nije iznenadila činjenica da su se režim i njegova vojska u desetak dana raspali kao kula od karata, održavali su se, ističe, zahvaljujući Hezbolahu i Rusima.
Brzina kojom je Asad pao vjerojatno je iznenadila i samog Erdoğana. Turska je sigurno unaprijed makar znala za ofenzivu. U novom preslagivanju karata ona je veliki dobitnik: njen utjecaj snažno raste, a Erdoğan nakon 14 godina može trijumfirati. Ovo je, također, i obnova islamizma kao političke snage u arapskom svijetu. Gubitnici su Iran i Rusija, kao i Hezbolah. Nakon početka raspada obje su zemlje brzo otpisale sirijski režim i nastoje uspostaviti nekakav odnos s novim vlastima, u kojima dominantnu ulogu igra HTS. Moskva i Iran među novim sirijskim vlastodršcima i stanovništvom uopće duboko su omražene.
Tijekom posljednje godine Iran se uvelike ispostavio kao tigar od papira te je moguće da će porasti spremnost Teherana za kompromis sa zapadom. Rusija je ponižena pred svijetom, propala je desetogodišnja operacija spašavanja strateški važnog štićenika. Osim prestiža i izgubljenog saveznika, upitna je i sudbina velikih vojnih baza, zračne u Hmeimimu i pomorske u Tartusu: obje su ključne za rusku sposobnost projekcije moći, ne samo u Mediteranu nego i cijeloj Africi. Međutim, ne treba brzati sa zaključcima: HTS jest islamistička, ali i nacionalistička organizacija te će teško pristati na ulogu turskog vazala, a Rusija tu dobro dođe kao balans.
Mnogo je otvorenih pitanja i neizvjesnosti. Jedno od najvažnijih je hoće li HTS - organizacija koja je također počinila nemali broj zločina te terorizirala stanovništvo na teritoriju pod svojom vlašću, naročito žene - makar pokušati stvoriti inkluzivnu vladu, koja bi odgovarala raznolikosti sirijskog društva. Njen vođa Abu Muhamed al-Džolani, koji je bio u bliskom savezništvo s "Islamskom državom Iraka", prethodnicom "Islamske države" te čovjek za čiju je glavu State Department raspisao nagradu od deset milijuna dolara, posljednje se vrijeme trudi ostavljati dojam pragmatika.
- Islamistički pokreti diljem svijeta su evoluirali. Vidjeli su na primjeru Egipta i puča kojim je srušen Muhamed Morsi da ne mogu sami vladati. Moraju uključiti i druge, a osim toga, ne žele sami snositi odgovornost. Drugo, poručuju da ne namjeravaju napadati zapadne ciljeve, kao što je radila al-Kaida ili ISIS. Žele se fokusirati na vlastitu zemlju, a u zamjenu traže da ih zapad ostavi na miru. Osim toga, u Kabulu smo vidjeli scene masovnog bijega, ovdje vidimo da kršćani ne bježe. Doduše, postoji razlika između Idliba, u kojem su manje-više svi podupirali HTS, i Damaska. Vrijeme i Sirijci će pokazati što će se ispostaviti na kraju, ali ne očekujem mnogo problema - zaključuje Borri.
Politolog i antropolog Thomas Schmidinger, autor niza knjiga o Bliskom istoku, a naročito o Kurdima u Siriji, ističe kako SNA trenutno predstavlja veći problem od HTS-a. Dok HTS daje makar deklarativne izjave o toleranciji, SNA i u ovom trenutku ekstremno agresivno napada kurdska područja poput Manbidža ili Kobanea. Turska je radikalno protiv bilo kakvog uključivanja prokurdskih Sirijskih demokratskih snaga (SDF) u novu vlast.
S obzirom na to da SDF kontrolira oko četvrtine Sirije, to može značiti samo nastavak rata. Na dobro ne sluti ni činjenica da se internetom šire izvještaji o ubojstvima alavita, i to ne samo donedavnih pripadnika režimskih snaga. Mnogo će ovisiti i o potezima SAD-a, koji je dosad barem ograničeno štitio SDF s kojim je prije više godina sklopio taktičko partnerstvo. U svakom slučaju, ističe Schmidinger, ovo je možda zadnja šansa da Sirija uspostavi nacionalni suverenitet i izbjegne trajni raspad poput Somalije ili Libije.
- To će funkcionirati jedino ako se zaista uspostavi inkluzivna vlast. Znamo tko su Džolani i HTS. Iako izgleda da su se nakon zauzimanja Alepa ponašali okej, nema razloga da vjerujemo njihovim lijepim riječima. Međutim, ako se ne uspostavi funkcionalna vlada, Turska već potražuje sjever Sirije, još od doba Mustafe Kemala. Mislim da Izrael (koji je posljednjih dana izveo stotine zračnih udara i zauzeo dodatni sirijski teritorij, op. a.), također neće reći "ne" novoj ekspanziji ili stvaranju marionetske državice - zaključuje sugovornik.
