Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump u telefonskom je razgovoru 6. listopada turskom vladaru Recepu Tayyipu Erdoğanu lakomisleno obećao povlačenje američkih trupa iz sjeveroistočne Sirije te barem implicitno izrazio suglasnost za tursku vojnu invaziju na tu regiju. Područje u pitanju većim je dijelom naseljeno sirijskim Kurdima koji su od 2013. uživali de facto samostalnost, a od kraja 2014. i potporu SAD-a. Uz američku pomoć kurdske snage su uništile takozvanu Islamsku državu, da bi Kurde Washington sada prepustio uništenju turske armije. Američko povlačenje i turska operacija započeta 9. listopada, cinično nazvana ‘Izvor mira’, izazvali su geopolitički šok, kaos i destabilizaciju s dalekosežnim posljedicama za Siriju, Bliski istok i svijet u cjelini. Iako je prerano da bi se potpuno predvidio razvoj događaja – što na Bliskom istoku ni inače nije zahvalno – već se ocrtavaju rezultati te gubitnici i dobitnici tog preslagivanja.
Erdoğan mjesecima govori da će Ankara u osvojenu ‘sigurnosnu zonu’ preseliti do dva milijuna arapskih izbjeglica. U planu nije samo slamanje kurdske ‘Autonomne uprave sjeverne i istočne Sirije’, nego se otvoreno najavljuje promjena demografske strukture
Što se Sirije tiče, veliki dobitnik dramatičnih zbivanja ovih dana je Bašar al-Asad. I prije nego što je počelo tursko artiljerijsko i zračno bombardiranje, bilo je jasno da se kurdsko-arapske postrojbe, nazvane Sirijske demokratske snage (SDF), ne mogu oduprijeti visokotehnološki opremljenoj armiji, drugoj oružanoj sili NATO-a. Erdoğan mjesecima govori da će Ankara u osvojenu ‘sigurnosnu zonu’ preseliti do dva milijuna arapskih izbjeglica. U planu dakle nije samo slamanje kurdske ‘Autonomne uprave sjeverne i istočne Sirije’, poznate kao Rožava, nego se otvoreno najavljuje promjena demografske strukture, što bi teško prošlo bez masovnog etničkog čišćenja. Broj mrtvih na obje strane za sada iznosi ‘svega’ par stotina, no već sada je, po Ujedinjenim narodima, izbjeglo barem 160 tisuća ljudi. Turska armija i proturska Sirijska nacionalna vojska – u kojoj značaju ulogu imaju kriminalne i radikalnoislamističke grupacije – tek su zagazile u Rožavu, a ugledni mediji već izvještavaju o egzekucijama civila. Birajući sada ‘između genocida i bolnih kompromisa s Moskvom i Asadom’, koji su Kurdima ponudili zaštitu – piše u časopisu ‘Foreign Policy’ vrhovni zapovjednik SDF-a, general Mazlum Abdi – ne čudi da je kurdsko vodstvo svega par dana nakon početka napada napravilo dramatičan zaokret i podvrglo se Damasku. Asad je do sada nadzirao nešto više od šezdeset posto državnog teritorija. SDF kontrolira nešto manje od trećine zemlje, što znači da Asad sada dobiva vlast nad gotovo cijelom zemljom, mimo džepa oko Idliba i područja koje je okupirala Turska. Moguće je dakle da se nazire kraj osmogodišnjeg sirijskog rata pa možda, ali samo možda, i nešto dobro proizađe iz ovog.
U dogovoru je presudnu ulogu igrala Moskva, a detalji još nisu poznati. Po dostupnim informacijama, kurdske se formacije raspuštaju, odnosno uklapaju u Sirijsku vojsku. Što se tiče budućeg statusa Kurda u Siriji, tek će se raspravljati u kojem će opsegu i hoće li uopće postojati nekakva kurdska samouprava. Turska je invazija definitivno pokopala snove o izgradnji libertersko-socijalističkog društva u Rožavi. Taj je projekt, zbog politike emancipacije žena, sekularizma, proklamirane multietničnosti i direktne demokracije, očarao svjetsku ljevicu. Na Bliskom istoku, bogatom režimima zasnovanim na religijskom i etničkom tlačenju te mizoginiji, zasigurno je predstavljao svjetliju točku. Bilo bi pametnije da je kurdsko vodstvo dogovor s Damaskom sklopilo prije no što su dovedeni u očajnu situaciju, jer bi pregovarali iz snažnije pozicije. Sada će vjerojatno biti mnogo ukoliko im Asadova nacionalistička i autoritarna vlast dopusti upotrebu kurdskog jezika i minimalnu decentralizaciju. Kurdi su dakle opet izdani od velesila i gubitnici, nadajmo se relativni, ukoliko su Damask i njegov patron Moskva zaista voljni zaštititi živote i domove.
Moskva igra promišljeno i apsolutni je dobitnik. Rusi su, iritirani činjenicom da su Kurdi dopustili američko prisustvo na svom području, odavno nastojali privoljeti Kurde na sporazum s Damaskom. Vjerojatno nije daleko od istine teza po kojoj je turska invazija izvršena uz prešutnu suglasnost Rusije – ustvari, bez dozvole Moskve ona ne bi bila ni moguća – pa je Turska tako ‘omekšavajući’ Kurde zapravo odigrala za Asada i Moskvu. Iako Vladimir Putin želi odijeliti Tursku od zapada, što znači da mora nešto dati i Erdoğanu, Moskvi ne odgovara da se Erdoğan osili jer neće htjeti napustiti zauzete teritorije. Čim su Kurdi kapitulirali pred Asadom, Putinov izaslanik Aleksandar Lavrentjev nazvao je tursku operaciju ‘neprihvatljivom’. Rusija tako balansira između izražavanja razumijevanja za turske interese i traženja što bržeg povlačenje. Kako Erdoğan za sada ne odustaje od ‘sigurnosne zone’ i kako je sirijska vojska već pristigla u pomoć SDF-u, Moskva ima zadatak da spriječi sukob svog teškog partnera sa svojim bliskim saveznikom Asadom. Ruske jedinice već su izašle na linije razdvajanja. Ukoliko Putin uspije spriječiti taj rat te ishodi i tursko povlačenje, bit će to trijumf u sirijskoj partiji šaha: Asad je nadomak konačne pobjede, Amerika se samoeliminirala, Moskva preostaje kao vrhovni arbitar unutar Sirije, pa i šire – dovoljno je pogledati kako je Putin ovih dana dočekan u Rijadu. Ruski utjecaj bitno će rasti diljem regije.
Relativni dobitnik je Erdoğan, pritisnut ozbiljnom ekonomskom krizom i pukotinama u svojoj vlasti nad Turskom. Ako ne bude riskirao sukob s nepredvidljivim posljedicama, Erdoğan će odustati od ‘sigurnosne zone’ i eventualno zadržati manja već okupirana područja, no javnosti će kao pobjedu servirati uništenje ‘terorističkog entiteta’ na južnoj granici. Zbog gotovo unisone oštre međunarodne osude, Ankara već trpi znatne ekonomske štete: lira pada, investicije otpadaju. Od Kine i Arapske lige do zapadnih zemalja, jedva je itko na planetu, osim Pakistana i Bakira Izetbegovića, izrazio trunku razumijevanja za agresiju, motiviranu Erdoğanovim interesom za očuvanjem lične moći i paranojom od kurdske samouprave u Siriji. Ona je pak uzrokovana prije svega neriješenim položajem približno petnaest milijuna Kurda u Turskoj, koji i danas trpe represiju države. I dok beskrupulozni sultan Europi prijeti izbjeglicama i ugrožava pobjedu protiv Islamske države – možda je već tisuće džihadista pobjeglo iz logora koje su čuvali Kurdi – britanski ‘Observer’, sestrinski list ‘Guardiana’, piše da bi Erdoğana, da ima pravde, trebalo izvesti pred sud za ratne zločine. Takav je dakle političar, prisjetimo se, strateški partner Europske unije u njezinoj obrani od bliskoistočne sirotinje. Premda su svi, od francuskog predsjednika Emannuela Macrona i njemačke kancelarke Angele Merkel do europske povjerenice Federice Mogherini najoštrije osudili turski napad – pojedine su zemlje uvele i oružani embargo – upravo se Njemačka usprotivila oštrim sankcijama na razini EU-a. Neprincipijelnost i nevoljkost da se konfrontira s Ankarom EU će, osim što je duboko licemjerna, u budućnosti vjerojatno dovoditi u sve nemoćniju poziciju. Moguće je da će tursko članstvo u NATO-u biti obesmišljeno, dok će zemlja sve manje biti partner, a sve više protivnik Zapada.
Od europske nemoći, međutim, mnogo je opasnije glavinjanje i nedosljednost Washingtona. Trump je prvo na svoju ruku omogućio turski napad. Potom je putem Twittera zaprijetio da će ‘u svojoj velikoj mudrosti, koja nema premca, potpuno uništiti tursku ekonomiju’, da bi nakon toga rekao kako ni Kurdi nisu Amerikancima pomogli pri iskrcavanju u Normandiji. Nakon toga Kongres, i to zajednički demokrati i republikanci, najavljuje drakonske sankcije Turskoj, a Trump telefonski razgovora sa zapovjednikom SDF-a Abdijem, kojeg Ankara smatra teroristom. Idealna i odgovorna politika bi, prije povlačenja iz Sirije, ispregovarala i garantirala kompromis SDF-a s Ankarom, pa i Damaskom, a barem racionalna odabrala bi ili Tursku ili Kurde. No SAD je uspio i izručiti Kurde uništenju, unatoč tome što su bili njegovi čvrsti saveznici, i pomoći svojim neprijateljima Asadu i Rusiji te uništiti svoje odnose s Turskom. Washington je pred čitavim svijetom demonstrirao neuračunljivost, a američka pozicija na Bliskom istoku građena godinama u desetak je dana pretvorena u pepeo.
