Sirija je prošlog tjedna bez službene proslave obilježila 20. godišnjicu dolaska na vlast Bašara al-Asada, dok su u nedjelju, 19. srpnja, održani parlamentarni izbori. Na njima je 177 od 250 mjesta osvojila vladajuća stranka Baas i njeni saveznici, što ne iznenađuje jer stvarnoj opoziciji nije bilo dopušteno sudjelovanje. Unatoč prividu političkih reformi, Asad mlađi tako nastavlja stopama svog oca Hafiza, nakon čije smrti je tada 34-godišnji Bašar 17. srpnja 2000. preuzeo vlast. Asad stariji iza sebe je ostavio desetke tisuća mrtvih, naročito prilikom slamanja pobune u Hami 1982., kao i povijest gušenja političke opozicije i prava etničkih manjina.
Hafiza prvotno uopće nije trebao naslijediti Bašar. U sirijskom sustavu formalne republike, a zapravo nasljedne diktature, predsjednik je trebao postati njegov – za tu funkciju odgajan i obrazovan – stariji brat Basil. Međutim, nakon što je Basil 1994. poginuo u prometnoj nesreći, za nasljednika je izabran oftalmolog Bašar, do tada percipiran kao štreber.
Njegov dolazak na vlast obilježila je do tada neviđena živost, poznata kao damaško proljeće. Nicali su politički kružoci, a zemlju je obuzela nada u postepenu demokratizaciju, poduprta činjenicom da je Asad najavio masovnu amnestiju političkih robijaša i zatvorio zloglasni zatvor Mezeh. Imidžu reformatora pomogla je britanski odgojena i obrazovana supruga Asma. Međutim, Bašar al-Asad brzo se vraća očevim metodama: Human Rights Watch i UNHCR u svojim su izvještajima ubilježili arbitrarna hapšenja, mučenja i ubojstva opozicionara te sustavno kršenje građanskih i ljudskih prava.
Sirija je istovremeno bila uglavnom sekularna: socijalističku i nacionalističku stranku Baas utemeljio je kršćanin Michel Aflaq. Kao i Aflaqu, i Asadovima je arapski nacionalizam bio način da izbjegnu diskriminaciju od strane sunitske većine. Obitelj naime pripada šijitskoj sekti alavita, koncentriranoj u sirijskom priobalju oko Latakije. S obzirom na oslanjanje na alavitske kadrove, režim je optuživan kao vladavina manjine nad većinom. Pa ipak, vlast je svakako uživala i raširenu podršku milijunskih sunitskih urbanih srednjih klasa, a unatoč nesmiljenoj diktaturi Siriju je pratio glas zemlje s razmjerno kvalitetnim i dostupnim obrazovanjem te zdravstvenim sustavom.
Sve je to do temelja satrveno u prah, pepeo i krv. U ožujku 2011. ‘arapsko proljeće’ širi se na Siriju te izbijaju masovni prosvjedi. Povodi su višestruki. Među njima su, svakako, politička represija i neoliberalna globalizacija dvijetisućitih, od koje je uglavnom profitiralo stanovništvo velegradova poput Damaska i Alepa, dok je ruralna periferija siromašila. Vojska uskoro otvara vatru na prosvjednike, koje naoružavaju strane zemlje. U sukob se ubacuje niz regionalnih i svjetskih sila, pa je prerastao u svojevrsni postmoderni treći svjetski rat: Siriju je u jednom trenutku bombardiralo barem desetak različitih avijacija. Režim je preživio zahvaljujući vojnoj pomoći Rusije, Irana i Hezbolaha, islamiste su pomagali Saudijci, Katar i Turska, a Europa i Amerika navodno demokratsku opoziciju. Još uvijek nedovršen sukob na površinu je izbacio niz aktera. Zapanjujuću ekspanziju doživjela je ekstremistička takozvana Islamska država. U njenom slamanju ključnu su ulogu odigrali Kurdi. Oni su, predvođeni Radničkom partijom Kurdistana, zasnovali libertarijansko-socijalističku Rožavu, čija je sudbina vrlo neizvjesna.
Nakon deset godina rata Bašar al-Asad pobijedio je sve pokušaje zapadnih i regionalnih sila da ga svrgnu, a režim ponovno kontrolira najveći dio zemlje i stanovništva. No cijena njegove borbe za moć je stravična. Broj mrtvih procjenjuje se na između 400 i 500 tisuća. Od predratnih 22 milijuna stanovnika, više od polovice je prognano i izbjeglo, od čega više od pet milijuna u druge zemlje. Što se bezbrojnih ratnih zločina svih strana tiče, najviše ih je počinio upravo režim, ne prezajući ni od upotrebe kemijskog oružja. Dijelove zemlje okupirali su Turska i SAD, a sam Asad ovisi o milosti i trupama Vladimira Putina i Alija Hameneija. Zbog iranskih položaja nedaleko svoje granice, Siriju redovno – poput ovog ponedjeljka – bombardira Izrael. Sve nabrojano ulazi dakle u bilancu Asadovih dvadeset godina na vlasti.
Svakako, ogromnu odgovornost za nesreću sirijskog naroda snose bezobzirni Asadovi protivnici: zaljevske monarhije, sultan Erdoğan i licemjerne zapadne demokracije. Međutim, suprotno zabludama ‘antiimperijalista’, neizmjernu nesreću građanima Sirije nanio je i Asad, uvelike odgovoran i za izbijanje pobune. On je u tom ratu možda pobijedio. Sirijci su sigurno izgubili.
