Joseph Daher je švicarsko-sirijski znanstvenik i profesor na Sveučilištu u Lausannei. Autor je knjiga "Sirija nakon ustanaka" (Pluto, 2019.) i "Hezbolah: Politička ekonomija libanonske Božje stranke" (Pluto, 2016.). Povod za ovaj razgovor njegova je nova knjiga "Palestina i marksizam" (Resistance Books, 2024.) u kojoj razumijevanje Palestine pozicionira unutar globalne borbe za socijalizam.
Zašto je bitno da se Palestinu analizira kroz marksističku prizmu?
Kad pogledamo svijet u kojem živimo, kapitalističku dinamiku, rast fašističkih tendencija i neoliberalni projekt, mislim da je marksizam još uvijek najbolji alat za analizu naših društava, ali i za djelovanje. To uključuje i Palestinu. Marksizam analizira dinamiku u Palestini lokalno i međunarodno, gleda korijene kolonijalne povijesti i veze s različitim kapitalističkim i imperijalističkim dinamikama u svijetu.
Izrael je potpuno otvoreno rasističko i represivno društvo u načinu na koji se odnosi prema palestinskom stanovništvu. To je model koji bi krajnje desne i desne stranke i pokreti htjeli slijediti, ignorirajući međunarodno pravo, potpuno slobodni u obespravljivanju drugotnog stanovništva
Koje su glavne karakteristike početne kolonijalne faze u Palestini?
Moramo razumjeti da prijelaz sa židovskog pitanja u Europi na palestinsko pitanje ima korijene u povijesti Europe, usponu antisemitizma u 19. stoljeću i ideji etničkog nacionalizma, s eliminacijom manjina ili barem pokušajima eliminacije, kao i u usponu kolonijalizma i imperijalizma. Cionistički pokret inicirao je Theodor Herzl, koji je vjerovao da je za uspostavu projekta židovske države potrebna imperijalna moć koja bi ga poduprla. Doseljenički kolonijalni projekt u Palestini ne treba uspoređivati s Alžirom i Južnom Afrikom, nego više sa Sjevernom Amerikom i Australijom, jer mu je krajnji cilj eliminacija palestinskog stanovništva, a ne samo njegovo izrabljivanje.
Cionisti su radili na uspostavi snažne neovisne židovske ekonomije u kojoj Palestinci maltene nisu imali ulogu. Vođe cionističkog sindikata Histadrut iznijeli su 1920. tri glavna slogana tog pokreta: "Židovska zemlja, židovski rad, židovski proizvod". Naravno, britanski mandat pomogao je razvoju cionističkih struktura u Palestini. Iako je Herzl bio inicijator cionističkog političkog pokreta, kasnije je cionistička ljevica odigrala važnu ulogu u uspostavi i razvoju kolonijalne države. Važno je imati na umu ovu povijesnu perspektivu – sadašnja izraelska vlada je najdesnija u povijesti Izraela, ali korijen problema nije u njoj. To je priroda države, kolonijalne doseljeničke države koja služi imperijalnim interesima.
Kolonijalni projekt
Pišete kako, kad se govori o Palestini i Izraelu, treba maknuti naglasak s religije i religijskih narativa. Zašto?
Važno je ne nastaviti predstavljati pitanja u Palestini kao sukob civilizacija ili religija, prestati govoriti o kršćansko-židovskom savezništvu protiv barbarske islamske orijentalne civilizacije. Tu interpretaciju još uvijek zastupaju razni desni i krajnje desni pokreti u Europi. Međutim, većina cionističke desnice i ljevice bila je sekularna i nisu pridavali veliku važnost judaizmu kao religiji. Korijeni problema nisu u vjeri, nego u kolonijalnom projektu koji podupiru zapadne imperijalističke sile i u kojem je Nakba, palestinska katastrofa iz 1948., zapravo stalan proces. Spremnost izraelskog vodstva, bilo desnog ili lijevog, da eliminira Palestince postoji i dalje. Vidimo to u genocidu u Gazi, kao i pokušaju aneksije Zapadne obale i Istočnog Jeruzalema u kojima živi oko 700 tisuća izraelskih doseljenika. Štoviše, doseljenici dobivaju sve više mogućnosti za nasilno djelovanje protiv Palestinaca.
I Palestinci koji su izraelski građani žive kao građani drugog reda – u knjizi navodite najmanje 65 zakona koji ih stavljaju u inferioran položaj u izraelskom društvu. Možete li nam reći nešto više o tome?
Između 1948. i 1967. samo je 20 posto Palestinaca, oko 160 tisuća ljudi, ostalo unutar onoga što se danas zove Država Izrael i do 1966. bili su podvrgnuti vojnoj vladi, koja je nametnula dozvole za putovanja, policijski sat, kućni pritvor itd. Istovremeno ste imali oko 700 tisuća Palestinaca koji su postali izbjeglice na Zapadnoj obali, u Pojasu Gaze i susjednim zemljama. Danas palestinskih državljana Izraela ima oko 1,6 milijuna. Oni, baš kao i ostali Palestinci pod izraelskom okupacijom, pate od sustava aparthejda. O tome izvještavaju međunarodne organizacije za ljudska prava, ali i izraelska organizacija B'Tselem. Ono što te organizacije osuđuju jest sustavna diskriminacija ukorijenjena u izraelskoj državi. Budući da se radi o kolonijalnoj državi koja domorodačko stanovništvo sustavno obespravljuje, ishod je aparthejd. To je, naročito u posljednja dva desetljeća, materijalizirano putem različitih izraelskih zakona. Međutim, trebamo zapamtiti da je glavni cilj ovog režima aparthejda i dalje eliminirati Palestince ili ih ograničiti na simbolično postojanje poput domorodačkog stanovništva u Sjevernoj Americi ili Australiji.
Hezbolah i Iran bili su vrlo oprezni i umjereni u svojim akcijama protiv Izraela jer ne žele rat, iz različitih razloga, uključujući i zaštitu vlastitih političkih interesa. I drugo, SAD još uvijek nije dao zeleno svjetlo, a time ni vojno pokriće Izraelu za pokretanje regionalnog rata
Kako se palestinski otpor kolonijalnim silama mijenjao kroz 20. stoljeće?
Palestinski otpor cionističkom projektu započeo je gotovo u isto vrijeme kad je cionistički projekt bio uspostavljen. Važan je palestinski ustanak od 1936. do 1939., sa štrajkovima koji su u organizaciji palestinskih radnika trajali duže od šest mjeseci u gradovima i oružanim otporom koji su predvodili seljaci, Palestinci iz niže srednje klase. Palestinski nacionalni pokret, koji je većinom vodila buržoazija, u to je vrijeme tražio oblik razumijevanja s britanskim mandatom, formu tranzicije u kojoj bi mogli zadržati kontrolu. Oni su ustanak vidjeli u lošem svjetlu. Britanski mandat je uz pomoć cionističkih snaga uspio nasilno ugušiti ustanak, a nakon te represije palestinski otpor bio je jako oslabljen i došlo je do stvaranja Države Izrael 1948. godine. Između 1948. i 1967. većina Palestinaca bila je izvan povijesne Palestine.
Zapadna obala bila je pod kontrolom Jordana, Gaza pod kontrolom Egipta. Brojni Palestinci završili su u izbjegličkim kampovima u susjednim zemljama. Većina Palestinaca se između 1948. i 1967. pridružila panarapskim pokretima, političkom islamu, raznim ljevičarskim pokretima. Tijekom 1960-ih došlo je do novog uspona palestinskih političkih stranaka, što simbolički predstavlja uspon Fataha i palestinskog oružanog otpora. Do kraja 1960-ih preuzeli su kontrolu nad Palestinskom oslobodilačkom organizacijom. PLO je inicijalno osnovao Egipat kao alat za kontrolu palestinskog pitanja. Nakon toga su kontrolu preuzele palestinske političke stranke predvođene Jaserom Arafatom i Fatahom, odlučivši da je vrijeme za početak vlastitog otpora jer arapski režimi nisu bili u stanju osloboditi Palestinu. To je period kad su se i druge ljevičarske palestinske skupine počele formirati i rasti, poput Narodnog fronta za oslobođenje Palestine i Demokratskog fronta za oslobođenje Palestine.
Fatah nije imao pomno razvijenu ideologiju, ali je bio stranka akcije i otpora Izraelu, to je bio njihov glavni alat za regrutiranje ljudi. Druge ljevičarske stranke imale su više ideološki pristup, više jasnoće u svojoj ideologiji. Tako je 1970-ih i 1980-ih došlo do dominacije snaga PLO-a, ali uz stalno slabljenje. Uzastopni porazi PLO-a bili su teški – iz Jordana su izbačeni 1970., a iz Libanona 1982. Prvi put PLO nije bio prisutan u zemlji susjednoj povijesnoj Palestini te je premješten u Tunis. Godina 1991. također je bila važna u procesu slabljenja PLO-a, kad su podržali Irak i režim Sadama Huseina u invaziji na Kuvajt. Većina zaljevskih monarhija prestala je financirati PLO i Fatah, tako da su skoro bankrotirali. U to se vrijeme desio i uspon islamskih fundamentalističkih snaga unutar palestinske političke scene, Islamskog džihada i Hamasa, koji će 20 godina kasnije postati najvažnija politička stranka među Palestincima, a to je i dalje u mnogočemu.
Što je danas ostalo od palestinske ljevice?
Globalno gledano, došlo je do slabljenja ljevice. Dva dominantna politička projekta danas u svijetu su neoliberalni autoritarni projekt koji odražavaju ljudi poput Macrona i krajnje desni fašistički trendovi koje zastupaju ljudi poput Trumpa, Erdogana, Putina, Orbana, Bolsonara i Netanjahua. Kad je riječ o palestinskoj ljevici, ona je oslabljena od početka 1990-ih, iz različitih razloga. Prvo, brojni palestinski ljevičari slijedili su SSSR kao model ili barem nisu bili dovoljno kritični prema tom modelu, i od njega su dobivali podršku. Drugo, uspon islamskih fundamentalista, kao što su Islamski džihad i Hamas, i nesposobnost ljevice da predstavi istinsku političku alternativu i Fatahu i Hamasu i da jasnom političkom strategijom mase privuče sebi. Osim toga, od 1990-ih je došlo do promjena u civilnom društvu, s brojnim vođama i kadrovima sindikata, feminističkih udruga i organizacija za ljudska prava, koji su postali sve više uključeni u NGO poslovanja unutar neoliberalnog projekta u Palestini. Dakle, sve je veći jaz između baze i kadrova i vodstva i na toj osnovi. I naravno, još važnije, izraelska okupacijska vojska kontinuirano suzbija svaki oblik otpora Palestinaca. Mnogo je izazova i pitanja koja bi se ljevici trebala postavljati u cijelom svijetu, poput toga kako izgraditi kapacitet za okupljanje masa s internacionalističkom, antikapitalističkom, antirasističkom i profeminističkom perspektivom. Teško je u mnogim zemljama svijeta, još teže u Palestini.
Za jednodržavno rješenje
U međuvremenu, i dalje slušamo o rješenju s dvije države. Čemu danas uopće služi razgovor o dvodržavnom rješenju?
Prije svega, moj stav je da podržavam samoodređenje palestinskog naroda i to da će oni sami odlučiti o svojoj budućnosti. Ne bih želio navoditi model za njihovu budućnost. Možemo, naravno, analizirati, pokušati iznijeti alternativne ideje. Rješenje s dvije države ponovno je stavljeno na stol kako se ne bi oslabilo Izrael i dovelo u pitanje cionistički aparthejd i kolonijalnu rasističku strukturu koja je ključni saveznik zapadnih sila i njihovih regionalnih pomagača. Rješenje s dvije države je poput nastavka loše šale, bez pokušaja postizanja palestinskog samoodređenja i palestinskih temeljnih prava. Ne dovode se u pitanje aparthejdska priroda Izraela, kontinuirano širenje ilegalnih naselja, nemogućnost palestinskog prava na povratak itd. Dvodržavno rješenje koje zadržava prirodu sadašnje izraelske države nije problematično samo za Palestince već i za cijelu regiju, a od 7. oktobra vidimo da je opasnost od regionalnog rata porasla. Rekao bih da postoje dva razloga zašto se to još nije dogodilo. Hezbolah i Iran bili su vrlo oprezni i umjereni u svojim akcijama protiv Izraela jer ne žele rat, iz različitih razloga, uključujući i zaštitu vlastitih političkih interesa. I drugo, SAD još uvijek nije dao zeleno svjetlo, a time ni vojno pokriće Izraelu za pokretanje regionalnog rata. Ja sam za jednodržavno rješenje koje će u potpunosti eliminirati cionističke strukture Države Izrael, za jednu demokratsku, socijalističku sekularnu državu koja bi kasnije možda i mogla dosegnuti dvonacionalnu državu, unutar regionalne socijalističke federacije. Ali to je vrlo dugoročan horizont.
Analizirajući masovne prosvjede koji već neko vrijeme traju u Izraelu, može se primijetiti da zahtjevi prosvjednika uglavnom ne uključuju viziju pravde za Palestince. Mislite li da značaj tih prosvjeda treba kritičnije tumačiti?
To je važno pitanje jer se ljudi često koncentriraju na kritiku trenutačne izraelske vlade, ponavljajući da je najdesnija u povijesti, što je točno i moramo biti kritični prema njoj. Ali opet, važno je vratiti se na prirodu doseljeničkog kolonijalnog projekta, koji podržava velika većina izraelskog stanovništva. To se odražava u najnovijim prosvjedima koji se ne fokusiraju na protivljenje ratu, već na to kako se rat vodi. Posljednji opći štrajk na koji su pozvali Histadrut i drugi cionistički akteri dovodi u pitanje način na koji Netanjahu vodi rat, a ne okupaciju, kolonizaciju, genocid. Netanjahuova vlada možda jest najgora, ali alternativa ne dovodi u pitanje glavne sistemske probleme. Velika većina izraelskog židovskog stanovništva i dalje želi braniti svoje materijalne privilegije i dominaciju nad Palestincima.
Što je s aktivističkom otporom i potporom Palestini na globalnoj razini? Može li to proizvesti promjenu?
To je veliki izazov i prilika za ljevicu. Genocid u Gazi odraz je duboke političke krize u kojoj živimo na svjetskoj razini. Izrael je potpuno otvoreno rasističko i represivno društvo u načinu na koji se odnosi prema palestinskom stanovništvu. To je model koji bi krajnje desne i desne stranke i pokreti htjeli slijediti, ignorirajući međunarodno pravo, potpuno slobodni u obespravljivanju drugotnog stanovništva, bilo da se radi o migrantima ili različitim manjinama. Diljem svijeta ljudi se mobiliziraju protiv genocida u Gazi, povezuju pitanje Palestine s imperijalizmom, feminizmom, ekologijom, rasizmom. Uloga ljevice je strukturirati, pomoći pokretu da se gradi, izazvati vlastite vladajuće klase. Podržavajući Palestince pomažemo jedni drugima i samima sebi u borbi protiv kapitalističkog svijeta u kojem živimo. Unutar palestinske mobilizacije možemo pronaći ljude koji žele alternativu društvu u kojem živimo i ne samo da je žele, nego su spremni na njoj raditi.
