Tridesetog septembra u Damasku je od srčanog udara umro sirijski pisac Halid Halifa (u hrvatskim izdanjima naveden kao Khaled Khalifa). Prvi je srčani udar doživio 2013. godine, također u Damasku. Tada je jedva preživio, spasilo ga je što je imao dobre prijatelje doktore. Kasnije je govorio da ga je bilo sram, jer su u siromašnom radničkom kvartu Džobar, dvjesto metara od bolnice u koju je odveden, u isto vrijeme ljudi umirali zato što se nisu mogli dočepati ni najobičnije tablete protiv bolova.
Nedugo nakon toga Halifa je počeo pisati svoj poznati roman "Smrt je težak posao", objavljen 2016. Još ranije proslavio se romanom "Pohvala mržnji" koji je 2008. bio nominiran za Međunarodnu nagradu za najbolji arapski roman i preveden na više stranih jezika. Godine 2013. osvojio je uglednu egipatsku nagradu Nagib Mahfuz za roman "Nema noževa u kuhinjama ovoga grada".
Halifa je rođen u Alepu 1964. godine. Njegova se obitelj bavila poljoprivredom, a rodio se kao peto od trinaestero djece. Većinu života proveo je između Alepa i Damaska, diplomirao je pravo, bavio se pisanjem i postao jedan od glasnijih kritičara Asadovog režima. Siriju nije napustio unatoč represiji i ratu koji je izbio 2011. godine. Knjige su mu zabranjivane u Siriji, pa su ih na arapskom objavljivali izdavači u Bejrutu i Kairu. Povremeno je putovao u inozemstvo kao gost književnih rezidencija i festivala, i uvijek naglašavao da ima sreću što mu se knjige prevode pa može obilaziti svijet.
Putovanja je često koristio da pomogne drugima, pa je tako i u Zagrebu kupovao i u kofer spremao sitnice za drugove u Siriji. U Zagrebu je gostovao 2017., na Reviji malih književnosti posvećenoj "Sjedinjenim Državama Levanta" – Palestini, Siriji, Libanonu i Jordanu. Uvršten je u antologiju suvremene književnosti Levanta "Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju", koju je objavila udruga Kulturtreger. U njoj su u prijevodu na hrvatski objavljeni ulomak iz romana "Smrt je težak posao" i proza "Potraga za trgom oslobođenja".
U "Potrazi za trgom oslobođenja" mladići i djevojke u Alepu traže svoj Tahrir, razmišljaju koji bi gradski trg bio idealnih proporcija da se iz njega iskroji revolucija. Kroz tu potragu Halifa bilježi kako se Alep mijenjao od sedamdesetih naovamo, kako je grad postao žrtva vojnih pohoda, a njegovi trgovi mjesta na kojima je "dragi vođa držao govor u kojem je prokazao imperijalizam i desetak puta oslobodio Golan". Kako je revolucija prožvakana i ispljunuta, a rat pokazao da se aveti ne zovu samo Asadovim imenom, tako je i Halifino pisanje postajalo kompleksnije, jačalo nijansu po nijansu.
U danima koje je proveo u Zagrebu ipak je više nego o knjigama govorio o planinama i maslinama na sjeveru Sirije, koje je odgajao i koje su ga odgajale. Dijelio je recepte za pripremu zimnice, pjevao, plesao. Htio je proćakulati sa svakom osobom koju je sreo i stalno se i neusiljeno smijao. Takvoga ga se ovih dana prisjećaju iz čitavog svijeta, a objava koje su zasule društvene mreže u povodu njegove smrti previše je da bismo ih ovdje saželi.
Od njega se opraštaju scenaristi koje je u Damasku pokušavao organizirati u sindikat. Pozdravljaju ga Kurdi koje je "podržavao iako nije Kurd ". Zatim književnici s kojima je pio kave u Švedskoj, poljoprivrednici s kojima je brao pomidore u Alepu, muzičari s kojima je plesao u klubovima u Bejrutu. Na koricama njegovih knjiga ostaju naslovi kao maljevi, a na fotografijama Halid Halifa, čovjek koji se (za)uvijek smije.
