Krajem studenog sirijska opozicija započela je brzu ofenzivu. Krenuvši iz džepa oko grada Idliba, u koji je stiješnjena godinama, u svega dva dana zauzela je znatan dio sjeverozapadnog dijela zemlje, uključujući drugi najveći sirijski grad Alep. Proturske frakcije predvođene islamističkom skupinom Hajat Tahrir al-Šam i Sirijskom nacionalnom vojskom prodrle su još stotinjak kilometara na jug, do prilaza strateškom gradu Hami čiji bi pad otvorio put i prema samom Damasku, kao sjedištu režima Bašara al-Asada.
Nakon što su doživjele potpuno iznenađenje i slom u Alepu, Asadove snage su uz pomoć ruske avijacije i savezničkih iračkih paravojnih skupina započele protuofenzivu te odbacile pobunjenike desetak kilometara od Hame. U eskalaciji je prema izvještajima ubijeno oko petsto ljudi, dok broj prognanika i izbjeglica iznosi približno pedeset tisuća. New Lines Magazine – mrežni časopis posvećen Bliskom istoku – uspjeh opozicijskog blickriga analizira kroz niz faktora.
Kao najvažnije, napad se nikad ne bi dogodio bez odobrenja, vjerojatno i planiranja Turske, koja uvelike kontrolira spomenute pobunjeničke frakcije. Ankara već godinama s Asadom vodi pregovore o normalizaciji odnosa, postavljajući kao uvjet neometani povratak više milijuna sirijskih izbjeglica, od kojih su mnogi protivnici Asadovog režima. Njihov boravak u Turskoj tamošnja desnica koristi za izazivanje društvenih tenzija i napad na turskog autokrata Recepa Tayyipa Erdoğana.
Nadalje – i važnije – Erdoğan je inzistirao na uništenju bilo kakve kurdske autonomije na sjeveroistoku Sirije, a prije svega eliminaciji Sirijskih demokratskih snaga, vojne organizacije povezane s Radničkom partijom Kurdistana, koja još od 1984. vodi oružanu pobunu protiv Turske. Treće, Ankara je tražila uspostavu 22 kilometra sigurnosne zone duž čitave tursko-sirijske granice u kojoj bi turska vojska slobodno operirala.
Spomenuti uvjeti Damasku su bili neprihvatljivi. Asad s Turskom dijeli cilj eliminacije prokurdskih snaga, ali tražio je da operaciju vodi sirijska vojska uz eventualnu pomoć turske avijacije. Tražio je i povlačenje turske vojske iz pograničnih gradova koje je okupirala te nudio mnogo pliću sigurnosnu zonu. Međutim, potpuno je pogrešno procijenio vlastiti položaj. Sada već 13-godišnji građanski rat iscrpio je njegovu vojsku i uvelike je sveo na šuplju ljusku ovisnu o Moskvi i Teheranu.
Erdoğana je na akciju potakla i smjena vlasti u Washingtonu, odnosno očekivanje da će Donald Trump povući američku vojsku i avijaciju, koje su sirijskim Kurdima pružale određeni stupanj zaštite. Što se Rusije tiče, ona je od 2022. gotovo u potpunosti fokusirana na rat u Ukrajini, koji je progutao najveći dio njenih vojnih kapaciteta.
Osim toga, Vladimir Putin također je bio zainteresiran za normalizaciju odnosa Sirije i Turske te ga je nerviralo ono što je vidio kao Asadovu tvrdoglavost: indikativno, u prvoj izjavi Kremlj je za pad Alepa okrivio vlasti u Damasku. A ratovi u Gazi i Libanonu otežali su i položaj drugog Asadovog zaštitnika, Irana, te oslabili Hezbolah koji je Damasku često priskakao u pomoć. Kombinacija navedenih elemenata otvorila je priliku, a turski sultan vješto ju je iskoristio.
Turska je zacementirala hegemoniju na sjeveru Sirije, a nagađa se da će Asad sada morati prihvatiti još mnogo gore uvjete sporazuma – i to ukoliko ga Erdoğan preko svojih sirijskih protežea ne pokuša posve srušiti. Po tko zna koji put gubitnici su i Kurdi: prethodne operacije proturskih grupacija u pravilu su završavale etničkim čišćenjem kurdskog stanovništva, a tisuće njih napustile su svoje domove i posljednjih dana.
* Napomena: između završetka ovog teksta za pisano izdanje i njegove objave na portalu Novosti proturska opozicija zauzela je i Hamu, a broj izbjeglica prema izvještajima sada iznosi približno 300 tisuća.
