U kultnom filmu ‘Casablanca’, čija je radnja smještena u dane Drugoga svjetskog rata, postoji scena napisana i odigrana po šabloni postupanja svih policija ovoga svijeta. U toj sjevernoafričkoj luci, u ono vrijeme pod vlašću ‘višijevske Francuske’, dakle kolaboracionista, djeluje i pokret otpora. U trenutku kada šefu policije dojave da se u gradu dogodio incident, on naređuje ne pitajući ni za kakve pojedinosti: ‘Privedite uobičajene sumnjivce!’ Svaka iole dobro organizirana policija raspolaže popisima ljudi koji su bilo svojim izjavama, bilo postupanjima, bilo samo političkim opredjeljenjem svrstani u kategoriju ‘sumnjivaca’. Riječ je dakle o osobama koje nisu osumnjičene da su zaista nešto uradile, nego za koje se tek sumnja da bi nešto mogle uraditi, pa se onda u odnosu na njih preventivno postupa, najprije – kako i kaže filmski šef policije u Casablanci – privođenjem.
Dok tako postupaju policije u funkciji zaštite države (ili samo režima) to se može i shvatiti, ma koliko bilo jasno da će mnogo puta kao ‘uobičajeni sumnjivci’ biti privedeni ljudi koji su potpuno nevini, pa će nakon nekoliko sati ili dana biti pušteni na slobodu. No kada se politika ‘uobičajenih sumnjivaca’ digne na razinu državne politike u globalnim razmjerima, pa kada takvu politiku počne prakticirati najveća supersila suvremenog svijeta, to postaje razlogom ozbiljne zabrinutosti. A upravo se to događa s vanjskom politikom Sjedinjenih Američkih Država, ne od jučer, ali od početka mandata Donalda Trumpa osobito. Američko se ponašanje na svjetskoj sceni odvija po formuli: osumnjiči – optuži (bez čvrstih dokaza, naravno), uvedi sankcije – zaprijeti ratom. Poslovni čovjek koji je greškom demokracije došao na čelo SAD-a ponaša se u svjetskoj areni kao da vodi poslovne pregovore: bez ikakvih skrupula, lažući, prijeteći, ucjenjujući i imajući cijelo vrijeme pred očima samo jedan jedini cilj – zadovoljiti u najvećoj mogućoj mjeri vlastite interese (što se u Trumpovoj verziji zove ‘učiniti Ameriku opet velikom’ / Make America Great Again).
Arogantni, samouvjereni i samoproglašeni majstor pregovaranja, ali potpuni politički amater koji, što je najopasnije, ni sam nije svjestan svega onoga što ne zna, manirom uličnog huligana raskida međunarodne ugovore ili se jednostrano povlači iz njih, nudi nove pregovore pod, razumije se samo po sebi, svojim uvjetima, mada ponekad tvrdi kako uvjeta nema, ako do pregovora ipak dođe, pokušava u njima kreirati ‘novi svjetski poredak’ (s Amerikom kao neprikosnovenom vodećom silom), što sve u konačnici rezultira ozbiljno poljuljanom stabilnošću u svijetu, vraćanjem hladnoratovske ne samo retorike nego i atmosfere u američko-ruske odnose, pa i odnose Zapada prema Rusiji, razbija cijele države i otvara vrata novoj utrci u naoružanju s nesagledivim i nepredvidivim posljedicama. Da bi to mogla, američka vanjska politika morala je stvoriti i svoje ‘uobičajene sumnjivce’.
Sjedinjene Države ne samo što se nude nego se i nameću ‘ostatku svijeta’ kao nezamjenjiv oslonac, kao branitelj od svega i svačega, kao nepresušan izvor oružja što ga oni koji računaju s američkom podrškom moraju kupiti; zato stalni pritisak na članice Atlantskog pakta da povećaju izdatke za obranu, drugim riječima da kupuju više američkog naoružanja, zato slanje i američkih vojnih kontingenata bilo u ‘ugrožene države’ (primjer: Poljska i baltičke države), bilo u neuralgična područja (primjer: Bliski i Srednji istok, o Dalekom istoku da i ne govorimo, ondje se Washington čvrsto usidrio). Ni ta praksa nije od jučer. Još je Ronald Reagan govorio o Sovjetskom Savezu kao o ‘zlom carstvu’ (evil empire), u vrijeme Georgea W. Busha skovana je ‘osovina zla’, pa se onda prešlo na popis zemalja koje, tvrdilo se, financiraju i (ili) izravno potiču i pomažu globalni terorizam, da bi sada Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton predočio novi popis ‘uobičajenih sumnjivaca’. Izjavio je naime kako glasine o nesuglasicama između predsjednika i njegovih suradnika (o čemu bruje američki mediji) lansiraju Iran, Sjeverna Koreja, Rusija i Kina, čime je Rusiji oduzeo dosadašnji primat kao krivcu ili u najmanju ruku osumnjičeniku za sva zla ovoga svijeta.
Okrivljavanje Rusije, a u novije vrijeme i Sjeverne Koreje (osim onda kada Trump dobije ‘prekrasno pismo’ od Kim Jong-una) i Kine (s čijim je predsjednikom Trump, kako kaže, prijatelj, osim u dane kada izjavi kako to ‘možda više i nije’), na dnevnom je redu otkako je američki predsjednik, ne trošeći riječi da bi objasnio kako je i zašto odustao od svega što je obećavao još i u svom inauguracijskom govoru, prije svega da neće nikome nametati ‘američki način života’, krenuo putem zaoštravanja s Rusijom, uvodeći i gospodarske i političke sankcije, uz podršku (dijelom iskrenu, no najvećim dijelom iznuđenu) evropskih saveznika i istupajući iz ugovora o ograničavanju nuklearnog naoružanja. Krim i ‘slučaj Skripal’ teško se mogu braniti kao prihvatljivi razlozi za takvo ponašanje, osobito nakon nekih američkih poteza u odnosu na Bliski istok.
Iran je Americi na zubu od samog početka Trumpovog mandata, najvjerojatnije zato što je međunarodni sporazum, rezultat pregovora što su trajali devet godina, ostavština omrznutoga Baracka Obame, ali i zbog rastućeg utjecaja desnog režima u Izraelu. Najnovije zaoštravanje s Teheranom počelo je pod optužbom da Iran (ponovno) radi na stvaranju nuklearnog oružja (naprosto se nameće usporedba s Irakom Sadama Huseina koji je doslovno razoren nakon invazije SAD-a i ‘koalicije voljnih’ provedene da bi se Sadama spriječilo u razvijanju oružja masovnog uništavanja kojega, ustanovit će se kasnije, uopće nije bilo). Činjenica da je Iran, punu godinu nakon što je Trump povukao Ameriku iz ‘nuklearnog sporazuma’, objavio da se ni on neće pridržavati nekih, ali samo nekih odredbi tog sporazuma, nikoga – barem u krugovima američke administracije – ne zanima. Iran je optužen, što je prvi korak. Elitni dio iranskih oružanih snaga, Revolucionarna garda, proglašen je terorističkom organizacijom. To je drugi korak. Iranu su, pored sankcija što su na snazi desetljećima, uvedene nove, vrlo rigidne. U razmaku od dva tjedna dogodile su se čudne, nikada objašnjene eksplozije na tankerima koji prenose naftu kroz Hormuški tjesnac. Američki šef diplomacije Mike Pompeo odmah je objavio kako je ‘zaključak američke vlade’ da je to djelo Irana, da bi samo dan kasnije Trump to vrlo decidirano ponovio (‘Iran je to učinio’ / Iran did it). Dokaza – nema. Trump govori o minama, potkrepljuje to nekim čudnim videozapisom za koji i Berlin i Pariz otvoreno kažu kako nije nikakav dokaz, dok predstavnik jednog od brodovlasnika govori, pozivajući se na izjave posade, o napadu iz zraka – kako i čime, ne zna se.
Pa smo suočeni sa situacijom koja svakoga trenutka može izmaći kontroli. Na Bliskom istoku višegodišnji napor rušenja sirijskog predsjednika Asada očito nije uspio, mada ga se njegovi inspiratori vjerojatno još nisu odrekli. Desna izraelska vlada odustala je (uz jasnu američku podršku) od ‘koncepta dviju država’ kao jedinog modela za rješavanje bliskoistočne krize, Trump je premjestio američku ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem, jasno prejudicirajući rješenje neprihvatljivo za Palestince, priznao je izraelski suverenitet nad okupiranom Golanskom visoravni, dijelom Sirije, najavljujući kako se njegov plan (deal stoljeća) za rješavanje krize očito zasniva na postojanju ‘velikog Izraela’, ne kao bastiona demokracije na Bliskom istoku, nego kao čvrste američke predstraže u tom dijelu svijeta.
Ucjenjivanje Sjeverne Koreje, maskirano s dva spektakularna susreta s Kim Jong-unom, nije urodilo plodom. Ucjenjivanje Kine uvođenjem, odnosno povećanjem carina na njihove proizvode prijeti otvorenim trgovinskim ratom s tom najmnogoljudnijom zemljom svijeta čije su potencijale, ali i volju (i sposobnost) da se odupre, Trump i oni oko njega koji ga ili servisiraju ili njime upravljaju očito podcijenili. Što je nedvojbeno slučaj i s Iranom. Plan rušenja režima u Venezueli (za sada) također ne uspijeva. Američki odnosi s Rusijom bacaju tamnu sjenu na odnose niza evropskih zemalja s tom golemom i moćnom državom.
Amerika prva. To je bila Trumpova predizborna parola. Sudeći prema bilanci više od polovice njegovoga mandata, Amerika jest prva, ali samo u ugrožavanju mira i sigurnosti u svijetu, u rušenju i gaženju osnovnih načela na kojima su se zasnivali međunarodni odnosi, u bacanju Ujedinjenih naroda na marginu, u prozivanju ‘uobičajenih sumnjivaca’, bez istrage, bez dokaza. Kada tako postupa neka lokalna policija, onda se to može razumjeti, pa i prihvatiti. Kada tako počne postupati najveća supersila svijeta u kojemu živimo, vrijeme je da netko kaže: Dosta je, tako dalje ne može! Nama ‘uobičajeni sumnjivci’ uopće nisu sumnjivi. Samo – tko će to reći? Ima li u Washingtonu ikoga da to čuje? I najvažnije: ima li još uopće vremena da se to kaže? Ili privođenje već traje…
