Od prvog postrojavanja na stadionu u zagrebačkoj Kranjčevićevoj ulici 28. svibnja 1991. pa do danas, Hrvatska vojska prošla je, okvirno rečeno, kroz četiri faze. Ratna je trajala od 1991. do 1995., poratno političko i kriminalno glavinjanje od 1996. do 1999., tranzicijska etapa prema NATO-savezu od 2000. do 2009. i NATO-faza u proteklih dvanaest godina.
Vojska je modernizirana, podignuti su standardi obrazovanja i uspostavljeni više-manje jasni i čvrsti kriteriji napredovanja, brojno stanje dovedeno je blizu optimalnom
Ostavimo li po strani ratne godine, u prošlih četvrt stoljeća najveći i najvažniji napredak postignut je u depolitizaciji oružanih snaga, premda još uvijek ima stranačkih neformalnih utjecaja u kadrovskoj sferi na srednjim i nižim razinama, pa brige o stranačkim interesima kad je riječ o simbolici, pompi i teritorijalnom razmještaju vojnih formacija po Hrvatskoj te u području manje vidljivih troškova nabave: vojska u Hrvatskoj, međutim, više nije ono što je bila kroz cijelu ovdašnju povijest, naime represivna poluga vladajuće politike, to jest sredstvo odvraćanja eventualnih vanjskih prijetnji i istovremeno sredstvo prijetnje vlastitim građanima. Da, vojska je u međuvremenu i donekle tehnički modernizirana, zahvaljujući i suradnji s hrvatskom vojnom industrijom, podignuti su standardi obrazovanja i uspostavljeni više-manje jasni i čvrsti kriteriji napredovanja, brojno stanje dovedeno je blizu optimalnom, čak bi se moglo reći da je trenutno i ispod optimalnog, vojni budžet postao je nešto transparentniji, a sudjelovanje u međunarodnim misijama i u pomoći domaćem stanovništvu bilo je gotovo besprijekorno, ali dogodilo se i ozbiljno propadanje sposobnosti Ratnog zrakoplovstva i Ratne mornarice zbog sistematskog neulaganja, dogodile su se pogibije vojnih pilota u trenažnim letovima, zbila se teška blamaža s pokušajem kupovine rabljenih izraelskih borbenih aviona, stizale su vijesti o kriminalnim poslovima i nasilničko-alkoholnim ispadima časnika i vojnika, sumnje na korupciju i klijentelizam...
Ono što bi, prema najavama, trebalo uslijediti u narednih nekoliko godina jest podizanje HRZ-a i HRM-a, dviju od tri centralne komponente oružanih snaga, na znatno višu razinu u svakom pogledu, a ponajprije u borbenim sredstvima i pratećoj infrastrukturi, te ojačavanje i povećavanje Hrvatske kopnene vojske kao najbrojnije i najvažnije grane HV-a. Hrvatska planira u iduće četiri godine potrošiti najmanje milijardu eura na suvremenu opremu i naoružanje, pri čemu će najmanje trećina tog iznosa otići na otplatu prvih rata za dvanaest višenamjenskih borbenih aviona. Prilično je maglovito na što se namjerava potrošiti ostatak, ako se zanemare ulaganja u dogradnje na darovanim američkim borbenim vozilima.
Dogodilo se i ozbiljno propadanje sposobnosti Ratnog zrakoplovstva i Ratne mornarice zbog sistematskog neulaganja, dogodile su se pogibije vojnih pilota u trenažnim letovima
Ključno razdoblje za stvaranje Hrvatske vojske bilo je između rujna i prosinca 1991. godine. U ta tri-četiri mjeseca formirane su šezdeset i četiri kako-tako naoružane brigade diljem zemlje, što je bilo presudno da se obuzda napad JNA i formacija lokalnih Srba, i da se utvrde linije obrane. Najvažniju ulogu u organizaciji tog posla imali su dojučerašnji časnici JNA prevođeni generalima Petrom Stipetićem, Antonom Tusom i Martinom Špegeljom. Nakon što se intenzitet ratovanja u Hrvatskoj smanjio, nakon što je Gojko Šušak pohvatao konce u Ministarstvu obrane i nakon što se glavnina rata prenijela u Bosnu i Hercegovinu, što podrazumijeva i učešće HV-a u bošnjačko-hrvatskom sukobu, mnogim visokim i višim oficirima pristiglima iz JNA dano je do znanja da više nisu potrebni, dio njih je zadržan ali marginaliziran u pogledu odlučivanja, a dio onih koji su uvjerljivo dokazali ideološku i stranačku lojalnost postavljen je na zapovjedne dužnosti koje su zahtijevale ozbiljno vojno obrazovanje. Za neke poslove u vođenju rata nije bila dovoljna pokazana hrabrost, ili okrutnost, ili vatreno hrvatstvo, ili vještine stečene služenjem u Legiji stranaca, ili sva ta četiri svojstva istovremeno. Svi dosadašnji načelnici Glavnog stožera HV-a, uostalom, bili su časnici JNA, osim generala Josipa Lucića koji je bio načelnik od 2003. do 2011., i koji nije bio vojno školovan. S druge strane, od desetak trenutno najvažnijih ljudi u oružanim snagama samo su admiral Robert Hranj, načelnik Glavnog stožera, i kontraadmiral Ivo Raffanelli, zapovjednik Ratne mornarice, došli u HV kao niži časnici JNA, dok je general-pukovnik Siniša Jurković, zamjenik načelnika Glavnog stožera, u armiji bivše države završio samo Vojnu akademiju. Godine su učinile svoje.
Jedan od rijetkih preostalih iz JNA – načelnik Glavnog stožera Robert Hranj (Foto: Damir Špehar/PIXSELL)
Do kraja rata, koji je završen pobjedom Hrvatske, stasao je generalski krug koji nije imao dodira s JNA ili su relativno kratko bili u profesionalnom sastavu JNA: Ante Gotovina, Mirko Norac, Miljenko Filipović, Ivan Kapular, Damir Krstičević, Ivan Korade, Tomo Medved, Markica Rebić, Ljubo Ćesić, Vladimir Zagorec... Neke od njih, ili jedinice kojima su zapovijedali, pratile su utemeljene sumnje o učešću u ratnim zločinima i kriminalnim poslovima, neki od njih otvoreno su ismijavali ideju da naknadnim obrazovanjem potvrde visoke činove stečene u ratu. To im nije bila prepreka za napredovanje. Bile su im namijenjene najviše vojne dužnosti, ali uglavnom su izgorjeli s politikom u čiju su se službu bili stavili ili naprosto nisu bili dozreli za vojnu službu u mirnodopskim okolnostima.
Hrvatska vojska došla je po okončanju rata pod punu kontrolu HDZ-a i dvojice glavnih ljudi HDZ-a – Franje Tuđmana i Gojka Šuška. Veliki broj istaknutih ratnih generala posjedovao je, uostalom, i člansku iskaznicu vladajuće partije. Stranačka pripadnost i osobna naklonost Šuška i Tuđmana bili su temeljni kriteriji uspona u hijerarhiji. Vojska se od 1996. do 1999. bavila prikrivanjem dokaza o hrvatskim ratnim zločinima, borbom protiv slobodnih medija, nevladinih organizacija i Haškog suda, zaštitom političkog vrha od povezivanja sa zločinima, i utjerivanjem straha u kosti svima koji nisu uzgajali oduševljenje spram HDZ-a i Tuđmanovog modela vladanja. Sve što je bilo povezano s vojskom bilo je obavijeno neprobojnom tajnošću i pobjedničkom euforijom. Vojska je funkcionirala kao oružano krilo HDZ-a, a Tuđman i Šušak više nisu imali ni energije ni volje ni znanja da HV počnu pretvarati u politički nepristranu instituciju dimenzioniranu u skladu s potrebama i mogućnostima Republike Hrvatske. Kad su umrli Šušak pa Tuđman, i kad je HDZ početkom 2000. godine izgubio vlast i na Markovom trgu i na Pantovčaku, vojsci se zatreslo tlo pod nogama: HDZ-ovi namjesnici u HV-u i Ministarstvu obrane najednom više nisu imali političku zaštitu na koju su bili navikli, nisu znali što ih čeka i dio njih bio je zahvaćen panikom. Odlučili su se, valjda po inerciji, za političko mentorstvo Ivića Pašalića, a to se ispostavilo pogrešnim izborom u svakom smislu.
Krajem rujna 2000. predsjednik Republike Stjepan Mesić intuitivno je, ne tražeći suglasnost tadašnjeg premijera Ivice Račana, donio odluku koja je, gledano iz današnje perspektive, predstavljala presudni korak u procesu depolitizacije vojske, procesu koji je bio glavni preduvjet priključenja NATO-u i koji je, rekosmo, u širem povijesnom kontekstu najkrupnije hrvatsko mirnodopsko postignuće u vojnoj sferi, iako i u tome i dalje ima prostora za poboljšanja. Riječ je o umirovljenju šestorice generala i jednog admirala koji su potpisali otvoreno pismo javnosti i u pismu iznijeli svoje kritičke poglede na političku situaciju, odnosno upozorili tadašnju novu vlast da se ne poigrava tekovinama Domovinskog rata i sudbinama najzaslužnijih ratnih zapovjednika. Najslavniji među potpisnicima bio je general-pukovnik Gotovina. Mesićev potez izazvao je, i danas izaziva, bijes na desnici i među glasnijim dijelom braniteljske populacije, ali oružane snage ostale su mirne i u potpunosti lojalne demokratski iskazanoj volji hrvatskih građana. Poruka je ispravno shvaćena. Ono što je uslijedilo u godinama poslije toga bilo je tehničko prilagođavanje zahtjevima i standardima NATO-a, što ne znači da se radilo o jednostavnim operacijama: drastično smanjenje broja pripadnika i objekata oružanih snaga, ukidanje obaveznog vojnog roka, smanjenje proračunskih izdvajanja za obranu, obrazovna transformacija, smanjivanje prisutnosti vojske u javnom životu, osim u pogledu prisutnosti umirovljenih časnika u sudnicama raznih razina...
Bez pardona penzionirao pobunjene generale – Stjepan Mesić (Foto: Srećko Niketić/PIXSELL)
Mada su i poslije ulaska u NATO provedene relativno krupne unutrašnje reorganizacije, naročito u Kopnenoj vojsci i u specijalnim snagama, Hrvatska je od te 2009. godine prestala strateški i racionalno razmišljati o svom obrambenom sistemu. Zavladalo je uvjerenje da je sve završeno pristupanjem NATO-u. Naišla je globalna financijsko-ekonomska kriza, u modernizaciju se ulagalo malo ili nimalo, repariralo se i krpilo, kad se kupovalo, kupovalo se stihijski i ovisno o stranačkim i privatnim afinitetima, doktrina pojedinih grana vojske ili većih cjelina unutar grana prilagođavana je donacijama Sjedinjenih Američkih Država ili doktrina uopće nije razrađivana, a NATO je imao razumijevanja za lutanje i stalno preustrojavanje jer se, kad je riječ o Hrvatskoj, računalo isključivo na doprinos kopnenih trupa u zajedničkim misijama. Najvrjednije što Hrvatska vojska danas ima jesu Gardijska oklopno-mehanizirana brigada i Gardijska mehanizirana brigada te Zapovjedništvo specijalnih snaga: to su formacije koje ne zaostaju za sličnim savezničkim formacijama, mada u njih i dalje treba puno ulagati. Već neko vrijeme u planovima postoji formiranje još jedne gardijske mehanizirane brigade, ali to teško da će se dogoditi u iduće četiri godine.
Kad budete čitali ovaj tekst, vjerojatno će biti poznato od koga je Vlada odlučila kupiti borbene zrakoplove i na taj način zadržati efektivnu kontrolu Republike Hrvatske nad svojim zračnim prostorom nakon što se 2024. godine trajno prizemlje MiG-ovi 21. Neovisno o tome je li izbor pao na rabljene francuske avione Rafale F3R ili na nove američke F-16 Blok 70/72, dogodit će se golemi tehnološki iskorak Ratnog zrakoplovstva i čitave Hrvatske vojske. No već sad je jasno da Hrvatska nije spremna za toliki uspon u tako kratkom razdoblju, neovisno o samom iznosu novca koji će biti potrošen za nabavu dvanaest aviona, jer to nije samo nabava aviona nego prelazak na potpuno drugi borbeni sustav. Kako stoje stvari s infrastrukturom na zemlji? Što sve treba sagraditi na tlu da bi kupovina višenamjenskih nadzvučnih zrakoplova imala ikakvog smisla? Koliko će to koštati? Koliko će trajati? S kolikim brojem ljudi sposobnih za prelazak na sasvim novi i sofisticirani sustav raspolaže HRZ? Kako osigurati da borbeni piloti dovoljno lete u skupim mašinama, naime da tjedno imaju barem onoliko sati naleta koliko je potrebno za očuvanje vještine? Hoće li hrvatske tvrtke imati neku korist od tog vojnog aranžmana? I zašto hrvatska javnost još uvijek ne zna ništa o tim vrlo bitnim pitanjima povezanima s rečenom državnom potrošnjom?
Kako god, tema borbenih zrakoplova i svega što je povezano s tom kupovinom bit će na dnevnom redu još najmanje četiri-pet godina, jer će se pokazati da Hrvatska nije bila pripremljena za tako veliki modernizacijski zalogaj, što će rezultirati i aferama, i dodatnim milijardama kuna troškova, i probijanjem rokova. Kad je već postignut praktični politički konsenzus po kojem su Hrvatskoj potrebni ratni zrakoplovi, jedino pozitivno moglo bi biti podizanje standarda u financijskoj transparentnosti ovakvih nabava, ali Vlada zasad nije pokazala da kani iskoristiti taj moment.
