U proljeće 2007. tada 83-godišnji Budimir Lončar otputio se u pakistanski Islamabad na sastanak Konferencije islamskih zemalja. Uskoro je otišao i u Accru na susret Afričke unije. Savjetnik tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića susreo se s desecima državnika, kao i na tada nedavnom samitu nesvrstanih u Havani, a potom i te jeseni u New Yorku. Ujedinjeni narodi birali su nestalne članice Vijeća sigurnosti. Na mjesto predstavnice istočne Europe pretendirale su Hrvatska i Češka: mnogoljudnija i bogatija zemlja imala je potporu SAD-a i ostalih zapadnih sila. Glasanjem u Općoj skupštini izabrana je Hrvatska. U korist Zagreba presudio je, pisali su mediji, upravo Lončar, diplomat s izuzetnom mrežom poznanstava svjetskih vođa, uključujući one iz trećeg svijeta. Ilustracija je to utjecaja čovjeka koji se u poznim godinama nije prestao aktivno i strasno baviti diplomacijom.
Životni put Budimira Lončara započeo je 1. aprila 1924. u Preku na Ugljanu. Gimnaziju upisuje u Zagrebu, no po osovinskom napadu na Jugoslaviju 1941. vraća se na otok i pridružuje partizanima: dobiva ratno ime Leko kojim će ga zvati do smrti. Pristupio je Komunističkoj partiji Jugoslavije i u omladinskoj organizaciji počeo preuzimati važne funkcije. U borbama s okupatorom dva puta je ranjen. Neko vrijeme bio je urednik lista "Omladinska iskra" u kojem su surađivali Miko Tripalo i Jure Kaštelan. Krajem rata ulazi u sastav sigurnosne službe OZN-e, uskoro postaje i njen šef u Zadru. Mladi pukovnik već je 1946. premješten u Zagreb, a nakon Titovog raskida sa Staljinom ulazi u Savezni sekretarijat, odnosno ministarstvo, vanjskih poslova (SSVP). U maju 1950. pridružio se jugoslavenskoj misiji pri UN-u u New Yorku. Na globalnoj političkoj pozornici otkriva svijet te uči vještine pregovaranja i vrijednosti multilateralizma. Stiče širok krug poznanika iz umjetničkih krugova, od brodvejskog producenta Michaela Todda, budućeg muža Elizabeth Taylor, do Ede Murtića. Sklonost umjetnosti obilježit će njegov život pa će poslije postati i član Savjeta Jugoslavenskog dramskog pozorišta.
U Jugoslaviju se Lončar vraća 1956. i preuzima mjesto šefa analitičke grupe SSVP-a. Njegov talent prepoznao je ministar Koča Popović – nadrealist, španski borac i legendarni partizanski vojskovođa, a Lončar postaje suradnik i predsjednika Tita. Kao ambasador odlazi 1965. u Indoneziju – delikatan zadatak u trenutku kada vojska u toj zemlji uz potporu SAD-a provodi pokolj stotina tisuća komunista. Narednih desetljeća izmjenjuje dužnosti u Beogradu s najvažnijim veleposlaničkim mjestima – u SR Njemačkoj i SAD-u. Ipak, njegovu profesionalnu karijeru odredio je projekt Pokreta nesvrstanih. U znatnoj je mjeri operativno sukreirao njegovu politiku, programske dokumente i zaključke susreta, poput onog u Zambiji iz 1970. ili Havani krajem te decenije. Kao sinonim Pokreta ponio je nadimak Mr. Non-aligned – Gospodin Nesvrstani.
Zamjenik sekretara vanjskih poslova postaje 1984., a 1988. i posljednji savezni sekretar. S te pozicije svjedoči raspadu zemlje čijem je vanjskom položaju posvetio postojanje. Hrvatski nacionalisti napadaju ga zato što se 1991. u Vijeću sigurnosti zalagao za embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju. Vlada u Zagrebu okrstila ga je nelojalnim Hrvatskoj. Lončar ističe da je pokušavao internacionalizirati krizu i zaustaviti krvoproliće te da se embargo mogao odnositi samo na službenu vojnu silu JNA. Nakon Miloševićevog otimanja saveznih institucija i razaranja Vukovara u novembru 1991. podnosi ostavku. Mediji u Srbiji napadaju ga kao pronositelja antisrpstva. Beogradski stan ovog, kako će biti opisano, "Hrvata po nacionalnosti, demokrate i Jugoslavena po orijentaciji" napadnut je 31. prosinca. Istovremeno ga HDZ-ov ogranak u Preku proglašava nepoželjnim eksponentom velikosrpstva, a tamošnja mu je kuća temeljito demolirana.
Odavno je poznavao Franju Tuđmana koji ga je cijenio i više puta mu nudio funkcije poput one vicepremijera i ministra vanjskih poslova. Lončar se zahvalio, diplomatski rekavši kako sa samim Tuđmanom nema problema, ali da s ljudima oko njega "ne bi mogao funkcionirati". Mjesece je proveo bez posla, a potom postao izaslanik za nesvrstane glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutros-Ghalija, kao i savjetnik indonezijske vlade. Tuđman se svejedno pobrinuo da Lončar dobije hrvatski diplomatski pasoš, a on je unutar nesvrstanih, piše biograf Tvrtko Jakovina, potiho lobirao i s vremenom vjerojatno "postao neformalni savjetnik hrvatske diplomacije". Nakon Tuđmanovog odlaska ponovno preuzima službene dužnosti pa postaje savjetnik Mesiću i Ivi Josipoviću. Prvi je primijetio da se Lončaru svjetski diplomati "klanjaju kao dalaj-lami": bio je svjedok, ali i protagonist događaja koji su presudno oblikovali suvremenost, od sukoba u Koreji i Kubanske krize do Prvog zaljevskog rata, pa i kasnijih. Djelovao je duže od sedam desetljeća, stekao golemo iskustvo i znanje te razgovarao ili pregovarao s izuzetnim brojem svjetskih vođa poput Nixona, Cartera, Reagana, Georgea W. Busha, Gorbačova, Brandta, Kohla, Genschera, Nasera, Arafata, Sadama Huseina, Castra, Ivana Pavla II.... S brojnima je ostvario duboke veze i njegovao ih decenijama.
Postavljaju se i neka neugodna pitanja. Poznato je da je OZN-a bila instrument represije kojim se vlast brutalno obračunavala sa svim stvarnim ili percipiranim protivnicima. Uvjerljivih izvora o Lončarovoj odgovornosti za teror nema. No, o njegovoj se ulozi malo zna, zahvaljujući i faktu da o tome nikada nije govorio. Iako su njegova opća orijentacija, sklonost dijalogu i kompromisu te mnogo puta izrečeni stavovi bili jasno suprotstavljeni politikama razbijanja Jugoslavije, podjele Bosne i Hercegovine, nacionalne netrpeljivosti i progona,
Tuđmana za života javno nije naročito kritizirao. Možda iz uvjerenja da više može postići iza kulisa, tendencije profesionalnog diplomata ili nečeg trećeg. Kasnije ga je opisao kao autokrata koji je otvorio put ustaštvu, ali i spominjao suradnju. Nije bio imun na izraženu brigu o održavanju vlastite slike uglednika, u što spada i nekritičko naglašavanje odnosa sa svjetskim moćnicima, pa i onima poput Kissingera koji su u povijesti ostavili mračne tragove.
Zahvaljujući oštroumnosti, uvažavanju sugovornika, vještini da nenametljivo izbori vlastitu poziciju, pa i oprezu, desetljećima je bio važan, na kraju glavni pokretač jugoslavenske diplomacije – dinamične i okrenute svjetskim procesima, zasnovane na vrijednostima ravnopravnosti, suradnje, mira i zajedničkog razvoja. O njenoj kreativnosti i uspješnosti govori izjava Zbigniewa Brzezinskog: američki geostrateg je 1979. procijenio kako je relativno mala i siromašna država "uz SAD i SSSR jedina zemlja koja se afirmirala kao faktor na globalnom svjetskom planu". Današnja se Hrvatska svega odrekla: postala je beznačajni nezainteresirani promatrač, prokockala naslijeđene simpatije globalnog juga i svela se na "pijuna Sjedinjenih Država", kako je ocijenio Lončar, prvoklasni svjetski državnik, vjerojatno od najutjecajnijih s ovih prostora ikada.
Diplomacijom se bavio i nakon što je napunio stoljeće: prošle je godine održao govor na sastanku nesvrstanih u Azerbejdžanu. U našoj regiji akreditirani diplomati uvijek su bili zainteresirani za mišljenje vitalnog doajena. "Dvije ključne odrednice mog života su antifašizam i diplomacija", poručio je nedavno. U osobnom kontaktu obilježavali su ga promišljenost i izražen takt. Zahvaljujući volji da dijeli svoja iskustva, sugovornicima je poput svojevrsnog medija otvarao druge dimenzije. Njegov život je u vrtlogu stoljeća obuhvatio planet. Toj je avanturi prošlog tjedna došao kraj. Budimir Lončar umro je 1. rujna, plivajući u moru ispred Preka.
