Tjednima i mjesecima najavljivalo se da će 12. prosinca, na datum koji se inače vodi kao Dan Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, Međuresorno povjerenstvo za nabavu višenamjenskoga borbenog aviona objaviti što je ustanovljeno analizom četiriju najboljih ponuda. Povjerenstvo – koje broji petnaest članova i kojim supresjedaju Zvonimir Frka Petešić, predstojnik Ureda predsjednika Vlade, i admiral Robert Hranj, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske – u subotu, 12. prosinca, nije međutim objavilo ništa, nego je dan ranije iz Ministarstva obrane saopćeno ovako: "Nakon što je u rujnu ove godine Međuresorno povjerenstvo za nabavu višenamjenskog borbenog aviona zaprimilo ponude od Kraljevine Švedske, Sjedinjenih Američkih Država, Francuske Republike i Države Izrael, uslijedio je proces validacije i evaluacije, koji završava 12. prosinca 2020. godine. Sljedeći tjedan sastat će se Međuresorno povjerenstvo kako bi Vladi uputilo studiju izvedivosti kojom se preporučuje najpovoljnija opcija za nabavu višenamjenskog borbenog aviona za Republiku Hrvatsku. Zbog zaštite integriteta cijelog procesa ta je preporuka tajna, a konačnu odluku donijet će Vlada."
Radi se o političkom odabiru koji će na duže staze uvelike odrediti hrvatsko pozicioniranje na globalnoj mapi i u zapadnom sigurnosnom kontekstu
S obzirom na to da se dosad nije spominjalo da će preporuka stručne komisije biti zaštićena tajnošću, nameće se pitanje zašto se pribjeglo tom rješenju, i što znači formulacija o "zaštiti integriteta cijelog procesa". Zašto javnost ne bi službeno, mimo pouzdanih izvora, bila obaviještena o rezultatima višemjesečnog rada petnaestero ljudi koji su bili zaduženi da s tehničko-financijskog aspekta ocijene kako najbolje potrošiti između milijardu i milijardu i petsto milijuna eura javnog novca? Kao što je poznato, povjerenstvo će Vladi predložiti najbolju opciju u kategoriji novog borbenog aviona i najbolju opciju u kategoriji rabljenog aviona: nitko nije očekivao javno iznošenje najsitnijih pojedinosti, ali u demokratskom društvu bilo bi normalno da su Frka Petešić i Hranj stali pred novinare i obrazložili zašto su preporučili Vladi baš ono što su preporučili, uz ogradu da će definitivna odluka, naravno, biti politička, a ne tehnička. Što god da su odlučili članovi komisije, izuzme li se donekle izraelska modifikacija američkih aviona F-16 Blok 30/32 pod nazivom Barak, argumenata im sigurno ne manjka, čak i bez ulaženja u cijenu, u plan otplate i u detalje popratne industrijske i obrambene suradnje. Čemu to nepotrebno mistificiranje u velikom i osjetljivom poslu koji, kad je već odlučeno da je neodložan, mora prije svega biti transparentan u svakom koraku i postupku? Čemu uopće mnogočlana stručna komisija i javno poznati sastav komisije, ako javnosti neće biti rečeno što su zaključili i ako ne mogu otvoreno stati iza svoje preporuke? Podatak o tome što je preporučila komisija ionako će se probiti u javnost, pa je utoliko nejasnije zašto se oko toga podiže veo tajnovitosti. Usto, četiri ponude koje su razmatrane – dvije za nove i dvije za korištene avione – nisu, kako se doznaje, ostavile previše prostora za ozbiljnija iznenađenja i za veće prijepore među ljudima koji su činili međuresornu komisiju.
Povjerenstvo vode premijerov predstojnik Zvonimir Frka Petešić i admiral Robert Hranj (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)
Do zaključenja ovoga teksta u srijedu poslijepodne, još uvijek nije bilo objavljeno je li se povjerenstvo sastalo i je li uputilo svoje tajne zaključke u Banske dvore. No prema glasovima koji kruže vojnim i političkim kuloarima, Vladi će, u slučaju da se odluči za kupnju novih nadzvučnih letjelica, biti preporučeno da nabavi eskadrilu američkih F-16 Blok 70/72. To znači da je iz utrke ispao švedski Gripen sa svojim avionom JAS-39 C/D. Izuzev cjenovnog momenta, taj model švedskog aviona teško se može nadmetati s F-16 Blok 70/72 u bilo kojem segmentu važnom za hrvatsku odluku, no razlika u cijeni – barem po neslužbenim informacijama i veoma ugrubo – nije nimalo zanemariva: dvanaest novih Gripena – deset jednosjeda i dva dvosjeda – koštalo bi između 800 i 900 milijuna eura, dok je američka ponuda teška oko milijardu i petsto milijuna eura. Što se tiče rabljenih aviona, povjerenstvo je, opet prema neslužbenim izvorima, izabralo francuski Rafale-F3R, a ne već spomenutu – prilično ostarjelu – izraelsku verziju F-16 zvanu Barak. Da podsjetimo, prvi pokušaj Republike Hrvatske da nabavi višenamjenske borbene avione propao je upravo zbog neobične fiksacije tadašnjeg ministra obrane Damira Krstičevića i njegovih ljudi da se za Ratno zrakoplovstvo kupe rabljeni i uglavnom isluženi izraelski zrakoplovi: zapelo je na tome što su Sjedinjene Američke Države, gdje se proizvodi F-16, odobrile prodaju samo "golog" stroja, a smisao uzimanja tih aviona – osim u cijeni – bio je upravo u izraelskim softversko-elektronskim nadogradnjama. Povratak na tu opciju predstavljao bi svojevrsni mazohizam koji bi sigurno otvorio pitanja o skrivenim privatnim interesima pod egidom uspostave strateškog partnerstva s Državom Izrael, premda je riječ o neodrživoj i promašenoj zamisli.
Zaključenje ugovora s Hrvatskom bilo bi vjetar u leđa izrastanju Francuske u ključnu točku europskog obrambenog sistema, a zajedno s Njemačkom i u neku vrstu protuteže američkoj dominaciji unutar NATO-a
Pred Vladom će se, dakle, naći izbor između novih američkih F-16 Blok 70/72 za oko milijardu i pol eura, i rabljenih francuskih Rafalea-F3R – ne starijih od deset godina – za otprilike milijardu eura. Ove iznose valja uzeti krajnje uvjetno, jer podrazumijevaju i naoružanje, rezervne dijelove, obuku pilota i niz drugih stavki, a posebna je priča program industrijske suradnje s hrvatskim tvrtkama. Posebna je priča, također, i trošak "naleta po satu", a u tome su Amerikanci i Francuzi više-manje izjednačeni: šezdeset minuta djelovanja i jednog i drugog aviona košta oko dvadeset hiljada eura, premda je Rafale, za razliku od F-16, dvomotorni zrakoplov. Pred vladom Andreja Plenkovića, ukratko, naći će se najkrupnija i pritom financijski najteža hrvatska vanjskopolitička odluka unatrag nekoliko godina. Riječ je o vrhunskim avionima, i za jednu i za drugu soluciju, rekosmo, ima vrlo dobrih argumenata, i vojno-tehničkih i novčanih, ali radi se ponajprije o političkoj odluci iz koje će se, uz ostalo, moći iščitati stremljenja aktualne hrvatske vlasti u pogledu međunarodnih odnosa i relacija unutar NATO-saveza. Radi se o političkom odabiru koji će na duže staze uvelike odrediti hrvatsko pozicioniranje na globalnoj mapi i u zapadnom sigurnosnom kontekstu.
U ovom trenutku, mjesec ili mjesec i pol prije konačne odluke, čini se da su Francuzi u blagoj prednosti, što ne mora tako i ostati do kraja. Mimo političkih razloga i motiva, u njihovu korist ide cijena, jer se radi o rabljenim avionima, kao i mogućnost brže isporuke prvih šest aviona. Ovo drugo za Hrvatsku nije nimalo zanemariv faktor. Postojeći MiG-ovi-21 Ratnog zrakoplovstva mogu letjeti još najviše dvije-tri godine, pa bi se Hrvatskoj moglo dogoditi da ostane bez sposobnosti kontroliranja svog zračnog prostora. Lakše je Francuzima izvaditi iz svoje armije postojeće Rafale nego Lockheed Martinu proizvesti nove F-16, naročito s obzirom na to da je knjiga narudžbi američke kompanije dobro popunjena. Osim toga, Francuska je nedvojbeno pokazala da joj je više nego SAD-u stalo da napravi posao s Hrvatskom, iako ni Amerikanci nisu bili ravnodušni i pasivni. Jedan od strateških ciljeva predsjednika Emmanuela Macrona jest oporavak i jačanje francuske, pa onda i zajedničke europske vojne industrije te obrambene moći, a prodaja borbenih zrakoplova Hrvatskoj bila bi zgodan financijski i promotivni uspjeh na tom putu. Rafale je dosad izvezen u Egipat, Indiju i Katar, s dobrim izgledima za prodaju Švicarskoj i sa šansama u Grčkoj i Finskoj, pa bi zaključenje ugovora s Hrvatskom bilo vjetar u leđa izrastanju Francuske u ključnu točku europskog obrambenog sistema, a zajedno s Njemačkom i u neku vrstu protuteže američkoj dominaciji unutar NATO-a.
Ako bi izbor pao na Francuze, to bi značilo da Hrvatska donekle diverzificira svoju generalnu obrambenu orijentaciju. Vojna suradnja sa SAD-om i bilateralno i u okviru NATO-a i dalje bi ostala prioritet, ali stvarao bi se i obrambeni mehanizam na razini Europske unije, za slučaj da na funkciju predsjednika SAD-a opet bude izabran netko hirovit, destruktivan i suštinski nezainteresiran poput Donalda Trumpa. Već je najavljeno formiranje europskog fonda za obranu koji će za početak raspolagati sa sedam milijardi eura. Sa sviješću o tome što je Trumpova administracija proizvela unutar NATO-a i kako se odnosila prema vodećim državama EU-a, novi predsjednik Joe Biden neće biti u poziciji da se ljuti na relativno blago francusko soliranje – prema kojem je Njemačka, inače, još uvijek suzdržana – pa onda još manje na hrvatsku kupovinu francuskih borbenih aviona. Čini se da Hrvatska ne može mnogo izgubiti otklanjanjem američke ponude, pitanje je koliko bi se i što – uz same avione – moglo dobiti prihvaćanjem te ponude, dok bi kupovina Rafalea mogla, između ostalog, priskrbiti Hrvatskoj savezništvo i podršku Francuske, jedne od dviju ključnih država EU-a, u preostalim elementima eurointegriranja: ulasku u šengensku zonu i u priključenju državama u kojima je moneta – euro. U svakom slučaju, odluka o kupovini borbenih aviona uvijek je i svugdje politička odluka prvog reda, i ne smije se skrivati da je tako. Razumljivo je da se u toj vrsti međudržavnih poslova ne može baš sve saopćiti javnosti, ali moralo bi se govoriti puno više nego što je vlast dosad govorila i nego što je, kako se čini, uopće naumila govoriti.
