Kada je riječ o dužnosnicima i njihovoj zlouporabi položaja u vezi nekretnina, zadnjih deset do 20 godina na djelu su bili specifični oblici koruptivnih postupaka: ministri bi, na primjer, zatajili stanove u imovinskoj kartici zbog nesrazmjera s plaćom, pa bi trag novca vodio do dogovora s privatnicima koji su dobro poslovali s državnim resorima. Ovo što sada gledamo – neregularno namještanje državnih stanova za život ministra obrane Marija Banožića i predstojnika Ureda premijera Zvonimira Frka-Petešića – kokošarenje je drugačije naravi. Zahvaljujući istupu zviždačice Maje Đerek u Nacionalu, koja je dobila otkaz iz Državnih nekretnina zato što se odveć revno uplitala u svoj posao, čini se da se naizgled benigna priča kotrlja u smjeru potencijalno najveće afere aktualne Vlade.
Doda li se tome još činjenica da je pravilnik o ustupanju državnih stanova dužnosnicima dokinut još 2018. godine i da alternativa nikada nije donesena, aktualna priča umnogome je počela asocirati na vremena kad su dužnosnici, službenici i namještenici, najčešće iz kvote HDZ-a, iskorištavali javne resurse za besplatno uređenje stanova ili besplatne stanove koje su uređivali o trošku države. Za njih su bili besplatni, razumije se, nauštrb poreznih obveznika i manjina čijim su kvadratima preko noći počele hodati vojne cokule i obitelji čiste hrvatske krvi. Lista toga skupocjenog beščašća, koja se odražava u stotinama milijuna otuđenih kuna i u posljedično slabašnoj demografskoj slici Hrvatske, podugačka je. Ona seže u sam osvit Republike Hrvatske, kad su se državotvorci prije oblikovanja njenog pravnog okvira pobrinuli za okvirnu kvadraturu vlastitih egzistencija. Utoliko vrijedi podsjetiti na Banožićeve i Frkine prethodnike i neosporne političke uzore, koji su bili takoreći arhiuzurpatori dojučerašnje društvene imovine.
Poznata je priča o tome kako je Franjo Tuđman prije tadašnjeg novog propisa o zabrani otkupa nekretnina u elitnom dijelu Zagreba nekako saznao za tu informaciju i u zadnji tren uspio otkupiti kuću koju je dobio na korištenje zbog generalskog staža u JNA. Njegovi sekundanti, autori Ustava i ključnih zakona koji su imali cilj da Hrvatsku što više udalje od Jugoslavije, također su se snašli. Paradoksalno, za to su iskoristili zakonsku osnovu iz socijalizma, koja je omogućavala stanarsko pravo "državnim funkcionerima". Uzaludan je bio pokušaj jedne ustavne tužbe, u kojoj je navedeno da se ne može "jedan socijalistički institut (stanarsko pravo) kombinirali s kapitalističkim (otkup) i to prema pravilniku iz 1986. godine, na temelju čega dužnosnici zasnivaju stanarsko pravo koje je za druge građane odavna ukinuto, pretvarajući ga odmah u vlasništvo". Tužba je ostala kuriozitet, a zakon je ukinut tek 1996. godine. Dotad je otuđena imovina za "funkcionere" na štetu proračuna vrijedna desetke milijuna maraka. Vladimir Šeks je stan od 160 kvadrata, nedaleko od Trga bana Jelačića, dobio za 22 tisuće maraka, sve zahvaljujući Vladinoj komisiji kojom je dirigirao Smiljko Sokol, budući predsjednik Ustavnog suda.
Poznata je priča kako je Franjo Tuđman prije tadašnjeg novog propisa o zabrani otkupa nekretnina u elitnom dijelu Zagreba nekako saznao za tu informaciju i u zadnji tren uspio otkupiti kuću koju je dobio na korištenje zbog generalskog staža u JNA
Kao ministar prometa Ivica Mudrinić je, prema tadašnjim napisima, od svog resora za 40 tisuća maraka otkupio stan od 200 kvadrata, koji je prije toga ministarstvo kupilo za 570 tisuća maraka. Ministar obrane Gojko Šušak otkupio je za bagatelu vilu veličine 237 četvornih metara, sve uz adaptaciju. Na koncu je navodno sve platio 80 tisuća maraka, iako je nekretnina koštala najmanje milijun maraka. I Vice Vukojević je dospio na listu sa stanom većim od 140 kvadrata. Zahvaljujući Zaključku o odobravanju stambenih kredita za republičke funkcionere iz 1991. godine, tadašnji ministar kulture Vlatko Pavletić dobio je kredit za rekonstrukciju stana od 40-ak tisuća maraka. Na početku ga nije vraćao. Država se morala ekspresno naplatiti, ali nije. Kasnije je povrat rata za oko 500 puta stanjila inflacija. Tako je nakon tri godine Pavletić trebao vratiti 350 kuna.
U jeku raspada Jugoslavije, aktualni predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović preselio se 1990. godine iz Općinskog suda u Ministarstvo pravosuđa jer na prijašnjem poslu nije mogao dobiti stan. To nam je otvoreno priznao – da je promijenio radno mjesto kako bi dobio stan. Najprije mu je dodijeljen jedan stan. Uspostavom nove države, kao višem savjetniku u tom resoru, kupljen mu je veći, s četiri sobe. Zahvaljujući tadašnjim propisima, Šeparović ga je ubrzo i otkupio. Kad smo ga prije koji mjesec pitali za koju cijenu, rekao je da se ne sjeća. "Naglasio bih da u tome trenutku nisam bio dužnosnik. Mnogi su zaposlenici na isti način dobivali stanove i nikakve pravne prepreke nije bilo za to", rekao nam je Šeparović. Mnogi svakako, ali ne i većina.
Rješenje o dodjeli stana vjerojatno mu je potpisao prvi ministar pravosuđa Branko Babac. Babac je inače od vlastitog ministarstva, svega mjesec dana prije odlaska s pozicije ministra, dobio stan veći od 150 kvadrata. Stan je država kupila za 420 tisuća maraka, a on ga je otkupio za 20-ak tisuća maraka. Zbog njegovog i sličnih slučajeva predstavnici oporbe i nerežimski mediji početkom devedesetih tražili su zaustavljanje ovakve prakse i istragu nadležnih tijela. Po službenoj dužnosti to je trebao biti zadatak pravobranitelja Petra Šale, čija je zadaća bila čuvati vlasništvo Republike Hrvatske. No nedugo potom otkriveno je da je i Šale od istog ministarstva dobio stan u Zagrebu od 92 kvadrata. Koji je, dakako, otkupio. Slični postupci su se dešavali i u svim drugim Vladinim resorima. Uvjeti su bili urnebesni: bio je dovoljan koji mjesec staža na kakvoj visokoj poziciji za privatizaciju enormne količine podržavljenih kvadrata. Aktualni sudac Ustavnog suda Davorin Mlakar, primjerice, bio je od 1991. do 1992. godine u stručnoj službi Vlade. I on je bio na listi za stan. Čuveni profesor s Filozofskog fakulteta, Ante Čović, stan od 81 kvadrata otkupio je nakon što mu je dodijeljen zbog jednogodišnjeg vođenja Ministarstva znanosti. Aktualni sudac Vrhovnog suda Marijan Ramušćak, tadašnji pomoćnik ministra pravosuđa, također je, prema pisanju onodobnih medija, bio na listi za stan. Bivši ustaški dužnosnik Vinko Nikolić, koji je u Hrvatskoj nešto petljao s Maticom iseljenika, sličnim je načinom otkupio stan za bagatelu. Barbi Luki Bebiću, predsjedniku Vijeća općina Sabora, bio je predviđen stan u novogradnji.
Kolinda Grabar-Kitarović na izlazu iz stana koji je kupila povlaštenim kreditom (Foto: Borna Filić/PIXSELL)
Onda su na red došli ratni zaslužnici. Vojna komisija je raspolagala s više od 40 tisuća stambenih jedinica u vrijednosti od četiri milijarde maraka. Prema nekim izvještajima, toliko je otprilike Srba izbačeno iz stanova. Najatraktivniji objekti, prvenstveno namijenjeni za obitelji stradalnika, udovica i invalida, dospjeli su, mimo ikakvih kriterija, u ruke probranih zaslužnika. Za početak su u obzir uzeti visoki časnici. Na listi koju posjedujemo nalaze se i Vladimir Zagorec, Ljubo Ćesić Rojs, Miljenko Crnjac, Josip Lucić, Ante Roso, Marijan Mareković, Miljenko Filipović, ali i pojedinci poput Dunje Zloić, šefice kabineta Gojka Šuška, inače kuma u njenom budućem braku s Antom Gotovinom. Potonjem je pak MORH prodao stan u sumnjivim okolnostima za 18 tisuća maraka, inače vrijedan najmanje 200 tisuća maraka u elitnoj vili na Srebrnjaku. Branimiru Glavašu je dozvoljeno da nezakonito otkupi stan izbjegle srpske obitelji za 13 tisuća maraka i potom ga proda za 280 tisuća maraka Slavonskoj banci u vlasništvu Hypo banke, u čijem je Nadzornom odboru inače sjedio. Stan je dobio i alkar Ognjen Preost. Iz vojne kvote namirio se i Ante Beljo, HDZ-ov šef Hrvatskog informativnog centra, koji do danas širi proustašku "istinu" o blajburškoj tragediji.
Pucajući u glavu gospićke starice, general Mirko Norac već je zadužio državu prije nego što mu je ista komisija predbilježila stan u Zagrebu. Slobodan Praljak je stan u Ilici verificirao kasnijom presudom, iako je već imao kuću, pa je i to bio minus u nizu drugih kriterija koje nije zadovoljavao. Brigadir Ivan Tolj također je imao kuću prije nego što je dobio stan od 115 kvadrata. Tomislav Merčep je iz dodijeljenog prostranog jarunskog stana odlazio na terenske torture. Zašto je iz vojnog fonda stan u Splitu dodijeljen Borisu Bobanu, sinu Mate Bobana, koji je spomenut kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata u BiH, bila je misterija tada koliko i u vremenu sadašnjem.
Stan od 153 kvadrata preko vojne komisije dobio je i Nadan Vidošević, koji je sudjelovao u ratu tako što je gledao ratne filme, dakle nije bio stradalnik, invalid ili udovica, za koje su stanovi bili namijenjeni. Diskrecijskom odlukom dodijelio mu ga je Gojko Šušak. Ovaj ga je otkupio za oko 40 tisuća maraka, da bi ga prije desetak godina prodao za 220 tisuća eura. O kakvoj se raspodjeli državnog fonda radilo, uz Vidoševićev primjer najbolje govori činjenica da su članovi komisije za dodjelu stanova također dobili nekretnine, iako su već imali svoje kuće ili stanove. Druga rješenja potpisivao je general Vladimir Zagorec, iako nije imao ovlasti.
Nejasno kako je dobio kredit – Gordan Grlić Radman (Foto: Marko Prpić/PIXSELL)
Pored gotovo svakog dobitnika stana na popisu stoji i ime osobe, najčešće srpskog porijekla, koja ga je dotad desetljećima koristila i imala pravo na otkup. Obitelj Janković, koju spominjemo kao opće mjesto operacija nasilne zamjene tisuća nepoćudnih obitelji u stanovima, na zagrebačkoj adresi Bruna Bušića živjela je do 1993. godine. Stan je potom dodijeljen pukovniku u Obavještajnoj upravi Glavnog stožera HV-a Miru Laci. Tri godine poslije, sutkinja Roberta Pandža u njihovoj ih je odsutnosti lišila prava na taj stan jer ga nisu koristili dulje od šest mjeseci, što je bio usvojeni zakonski rok za osiguranje etničkog čišćenja Srba po urbanim sredinama. Nisu ga koristili jer ih je, prema njihovom iskazu, od tamo fizički izgurao Miro Laco. Roberta Pandža 2019. godine imenovana je sutkinjom Županijskog suda u Zagrebu. Laco je od 2009. bio pročelnik Ureda gradonačelnika Milana Bandića i njegov intimus. Trenutno je na poziciji posebnog višeg savjetnika gradonačelnika Tomislava Tomaševića. Sutkinja Živana Perkov koja je oduzela stan Miri Furlan iz istog razloga neopravdanog izbivanja, dobila je posljedično stan od Grada Zagreba. Susjed Furlanovih, Andrija Hebrang, također se početkom devedesetih našao na popisu dobitnika prava na stan. Voljom Franje Tuđmana, stan je dodijeljen Anđelku Brajkoviću koji je sudjelovao u švedskom atentatu na jugoslavenskog ambasadora Rolovića. Njegovom kompanjonu u zločinu, Miri Barešiću, država je dodijelila kvadrate na zagrebačkom Svetom Duhu. Posthumno, doduše, njegovoj obitelji, nakon što ga je ta ista republika, osnovano se sumnja, dala ubiti. Još jedan ubojica iz emigracije, Bože Vukušić, dobio je povlašteni kredit od 296 tisuća kuna kao član notorne komisije Vice Vukojevića za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava.
Nakon namirenja državotvoraca, njihovih ratnih intimusa i zločinaca, na red su došli niži birokrati. Dok su krediti u to vrijeme bili nemoguća opcija za većinu stanovništva, Tuđman, Mate Granić i Ivo Sanader omogućili su povlaštene kreditne aranžmane s četiri posto kamate zaposlenicima Ministarstva vanjskih poslova. Među njima su bili bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, bivši splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara i aktualni povjerenik za informiranje Zoran Pičuljan. Na popisu su bili i aktualni veleposlanik u Beogradu Hidajet Biščević i Vesna Škare Ožbolt, koja je radila u uredu predsjednika Tuđmana. Najzanimljiviji je tu bio povlašteni kredit za aktualnog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana. On je, naime, stambeni kredit od 200 tisuća maraka dobio kao tajnik ministarstva, a da se u kasnijoj istrazi – koja je problematizirala sve navedene kredite – nije saznalo ni tko je odobrio kredit preko PBZ-a ni po kojim točno kriterijima.
Državna vlast je uništavala PBZ i dodjelom povlaštenih kredita stotinama službenika i dužnosnika po ministarstvima, uz čiste političke kriterije i preuzimanje obaveze plaćanja većeg dijela kamata, do razine da je nositeljima kredita ostalo da plate tek dva posto. Zabilježen je izostanak povrata niza kredita, koji su onda išli na teret države. Kredite su, među ostalima, dobili i HDZ-ov zastupnik Drago Krpina (370 tisuća kuna), ministar kulture Božo Biškupić (250 tisuća kuna) i demograf Stjepan Šterc, pomoćnik ministra obnove Jure Radića, u iznosu od 280 tisuća kuna.
Kredit u iznosu od 370 tisuća kuna, uz dva posto kamate, dobila je i tadašnja pomoćnica ministra financija Martina Dalić, kasnija propagatorica skučene države i neoliberalnog kapitalizma, autorica knjige koja u ovom kontekstu nosi smiješan podnaslov "Slom ortačkog kapitalizma". Slomio se, srećom po nju, nakon što je njoj i stotinama drugih "uhljebarski" omogućio prvobitnu akumulaciju kvadrature, nauštrb državne banke i proračuna.
Rasprostranjena praksa, u raznim formama – besplatna dodjela stanova, otkup za sitniš ili izdavanje kredita uz gotovo nepostojeću kamatu – bila je toliko bestidna da je nakon dvijetisućitih dokinuta i dobrim dijelom okarakterizirana duboko kriminalnom. Bez posljedica za počinitelje, doduše. Jednostavno je nemoguće navesti sva imena – riječ je o njih više tisuća – koja su partijskom linijom povlašteno dobila državnu imovinu. Kasniji događaji, u kojima je utvrđeno da je tisuće zamračenih stanova u vlasništvu firmi nezakonito dospjelo u ruke tajkuna, koje im je dodijelio Fond za privatizaciju, zaokružili su priču o totalnoj pljački državnih stanova. Aktualna afera oko muljanja s javnom imovinom, iako potencijalno enormna u aktualnom kontekstu, ipak ima ponešto strašnije naslijeđe, sve u režiji HDZ-a.
