Prema uredbi koja je u međuvremenu ukinuta i nije zamijenjena novom, što raspolaganje državnim stambenim fondom smješta u sferu političke arbitrarnosti, jedini uvjet da Zvonimir Frka-Petešić, predstojnik Ureda predsjednika Vlade, dobije na korištenje raskošni državni stan na prestižnoj adresi u Zagrebu bio je taj da u glavnom gradu nema prijavljeno prebivalište, odnosno da nema stan u svom vlasništvu ili da nema podstanarski ugovor. Kad ga je u rujnu 2017. premijer Andrej Plenković angažirao za šefa svog kabineta, dotadašnji veleposlanik u Maroku Frka-Petešić nije stigao u Zagreb i unajmio stan za sebe i svoju obitelj, pa zatim s ugovorom o najmu otišao u policiju i prijavio prebivalište, e da bi mu država potom eventualno refundirala taj trošak do limita od 2500 kuna plus 500 kuna za režijske izdatke, kao što je slučaj sa saborskim zastupnicima i nekim drugim dužnosnicima. Frka-Petešić je, naime, u tom času, a vjerojatno od 2011., imao prijavljeno prebivalište u Zagrebu – kod prijatelja diplomata Ilije Želalića u Dubravi – i baš je ta činjenica bila prepreka da Frka-Petešić odmah dobije državni stan na korištenje. Šef premijerovog kabineta zbog toga se odjavio iz Zagreba, u kojem je upravo bio dobio posao, i prijavio prebivalište u roditeljskoj kući u Salima na Dugom otoku, premda ondje nikad nije živio niti ondje namjerava živjeti, jer je, rekosmo, prebivalište izvan Zagreba bilo preduvjet za dodjelu državnog stana.
Dakle, dok je živio i radio u inozemstvu Frka-Petešić imao je formalno ili fiktivno prebivalište u Zagrebu, a kad je prihvatio posao u Zagrebu, prijavio je fiktivno prebivalište na Dugom otoku da bi mu u Zagrebu dali na korištenje stan od stotinjak kvadrata. Nije mu se išlo u podstanare, jer bi ga to – za stan poput onog koji mu je dodijelila Vlada – koštalo šest-sedam hiljada kuna mjesečno, što je znatno više od onog limita od 2500 kuna. Odlučio je svjesno kršiti zakon i neistinito prikazivati gdje prebiva da bi, bez vlastitog financijskog doprinosa, mogao obitavati u reprezentativnom stanu na ekskluzivnoj adresi, stanu u kojem se sve popravke, prepravke i prohtjevi financiraju iz državnog budžeta. "To je kazneno djelo koje su Frka-Petešić i Plenković počinili s visokim stupnjem svijesti o onome što čine", kazao je predsjednik Zoran Milanović.
Plenković se našao u raskoraku unutar samoga sebe. Što kad završi ono što je zamislio kao svoju političku ostavštinu, a to je ulazak u Schengen, priključenje europodručju i povezivanje Hrvatske mostom do Pelješca?
Kad je ta priča isplivala kao kolateralna posljedica Nacionalovog članka o ekspresnoj poslijepotresnoj obnovi zgrade u Jurišićevoj 8, u kojoj je i stan dodijeljen na korištenje Frka-Petešiću, Plenkovićev najbliži krug mobiliziran je da se obruši i na Nacional i na opozicijske političare koji su se uhvatili za teze iz tog članka. Ta vrsta reakcije, čija je paničnost ukazivala da se nešto ozbiljno skriva, zapravo je društveno relevantnija tema od nimalo nevažnog muljanja Frka-Petešića. "To nije tema, to nije tema, to je trivijalno, nije tema! To je najsramotnija haranga dosad!" ponavlja Plenković proteklih dana kad ga novinari upitaju o administrativnim akrobacijama Frka-Petešića te pritom javno zabranjuje šefu svog kabineta da odgovori novinarima kako je mogao prijaviti prebivalište na adresi na kojoj ne živi i na kojoj nikad nije živio te zašto je to učinio, zašto naprosto nije ostao prijavljen kod prijatelja Želalića u Zagrebu, zašto je poduzimao taj manevar s formalnim odjavljivanjem i fiktivnim prijavljivanjem. Ne! Premijer ne dopušta da se išta pita jednog od njegovih najbližih suradnika, dok je u slučajevima kad bi se u aferama zadesili neki njemu manje bliski HDZ-ovci poručivao novinarima da se za sva objašnjenja obrate osumnjičenim personama, da njega ne zamaraju pitanjima o postupcima drugih ljudi o kojima premijer ništa ne zna i ne može znati. U ovoj priči premijer očito sve zna.
Plenković tako reagira vjerojatno zbog toga što napad na Frka-Petešića doživljava napadom na sebe. Linija fronte primakla se suviše blizu, a premijer je u posljednje vrijeme ionako zabavljen razmišljanjima o posvemašnjoj ugroženosti svoje ličnosti te o izloženosti HDZ-ove vlasti – a samim time i Hrvatske – javnom linču i pokušajima demontiranja. Otkako je prije petnaestak mjeseci dvadeset dvogodišnji Kutinjanin Danijel Bezuk iz kalašnjikova zapucao po Banskim dvorima i po policajcima iz osiguranja sjedišta Vlade, Plenković nastoji u javnosti stvoriti atmosferu izvanrednog stanja u kojem hrabri i mudri premijer, umjesto sveopćeg oduševljenja i zahvalnosti zbog svega što čini u interesu Hrvatske, doživljava ekstremističke napade, izmišljene optužbe, destruktivna podmetanja, neopravdanu pesimističnost i obijesno nezadovoljstvo.
Plenkoviću se na glavu odjednom sručilo mnoštvo nevolja, što je većim dijelom posljedica dosadašnjeg zabijanja glave u pijesak i fanatičnog odbijanja da se uvide i priznaju vlastite pogreške, a on se pred time odlučio skriti u ulogu žrtve destruktivnih, radikalnih, zavidnih, neodgovornih i besposlenih. Premijer naporno radi, zahvaljujući njegovoj sposobnosti u Hrvatsku stižu vreće novca iz Bruxellesa, on širi toleranciju, snižava tenzije i ublažava društvene podjele, on se brine o zdravlju i blagostanju građana, dok se svi ostali bave populističkom demagogijom, govorom mržnje i poticanjem konflikata, nanošenjem štete Hrvatskoj i služenjem smrti. To je paralelna realnost koju je Plenković sam sebi kreirao da bi stvorio lažni dojam da u politici, društvu i javnosti postoje snažni i grčeviti otpori njegovim plemenitim i progresivnim naporima, ali da on neće posustati, da neće odustati ili popustiti, da će ostati nepokolebljiv do krajnjih granica.
Očigledna nesposobnost ministra graditeljstva i državne imovine – Darko Horvat (Foto: Matija Habljak/PIXSELL)
Andrej Plenković vjeruje da će pokazati fatalnu slabost ako prizna i ispriča se za prebivališno-financijske marifetluke svog šefa kabineta, jer šef kabineta ne bi poduzeo tu akciju bez premijerovog znanja. Na očigledne dokaze o nesposobnosti ministra graditeljstva i državne imovine Darka Horvata, a dovoljno je reći da na potresom razorenoj Baniji u više od godinu dana država nije sagradila ni jednu jedinu kuću, premijer odgovara da Horvatu svaka nova kritika iz opozicije ili iz medija samo ojačava položaj u Vladi. Na isti način reagira kad su u pitanju još dvojica nedoraslih članova Vlade, ministar zdravstva Vili Beroš i ministar obrane Mario Banožić: Beroš i Banožić su sigurni, mada se prezaduženi zdravstveni sistem upravo raspada pred našim očima, kao i protuepidemijska borba zajedno s provakcinacijskom kampanjom (kad je uopće posljednji put bila press-konferencija Božinovićevog Stožera civilne zaštite?), i mada je sustav obrane zatrovan i razrovan ministrovim nerazumijevanjem vlastite uloge. Davor Božinović, ministar unutarnjih poslova i šef Stožera, zasad nije izložen težim napadima opozicije, iako ih je zaslužio možda i više od svih drugih zajedno, pa premijer ne govori o tome koliko je čvrsta njegova pozicija u Vladi, no čini se da postoje razlozi poznati Plenkoviću zbog kojih je Božinović nesmjenjiv i neupitan.
Od koga ili od čega strahuje Plenković, ako znamo da je parlamentarna većina stabilna i da će takva ostati koliko god bude potrebno? Strahuje, ponajprije, od tihih oponenata unutar HDZ-a – politički najmarkantniji među njima su Ivan Anušić i Oleg Butković – na što se nadovezuje pritisak desnijih od HDZ-a, naročito Mosta koji tvrdi da je prikupio više od 400 tisuća potpisa za raspisivanje referenduma protiv HDZ-ovog Stožera i dosadašnjeg koncepta upravljanja korona-krizom. Brojnost unutarstranačkih oponenata sve se više povećava kako se premijer zatvara u sve uži krug pouzdanika, krug odsječen od realnosti i potpuno posvećen čitanju, slušanju i paranoičnom tumačenju svega što se piše i govori o Plenkovićevom liku i djelu. Na drugom mjestu liste Plenkovićevih bojazni jesu antikorupcijske akcije Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO), tijela koje se bavi istraživanjem i procesuiranjem kriminalne potrošnje novca iz fondova Europske unije. Dosad se na udaru našlo dvoje Plenkovićevih ljudi: Gabrijela Žalac, bivša ministrica regionalnog razvoja i fondova EU te članica Predsjedništva HDZ-a, i Tomislav Petric, ravnatelj Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU. Vodi se, međutim, još više desetaka predistražnih postupaka na koje ne može utjecati Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, lojalno vladajućoj strukturi. Svaka nova istraga ili optužnica protiv bivših ili sadašnjih istaknutih HDZ-ovaca bila bi udarac Plenkovićevim planovima ili ambicijama da političku karijeru jednog dana nastavi na visokoj poziciji u briselskom sjedištu EU-a.
Premijer se, zapravo, našao u raskoraku unutar samoga sebe. Što kad završi ono što je zamislio kao svoju političku ostavštinu, a to je ulazak u Schengen, priključenje europodručju i povezivanje Hrvatske mostom do Pelješca? Ići po treći premijerski mandat na parlamentarnim izborima koji bi se u redovnom terminu trebali održati 2024. godine? Ili se ranije prebaciti u Bruxelles, ali kako to izvesti, i kad? Tko će ga naslijediti na čelu HDZ-a, jer za njegovu potencijalnu karijeru u vrhu Europske unije nije nevažno kakav će biti politički profil HDZ-a? Hrvatska je paralizirana Plenkovićevim unutrašnjim dilemama ili trilemama i previranjima u pogledu vlastite političke perspektive, a poza žrtve zavjera i harangi alibi je za besmisleno inaćenje, za inzistiranje na stabilnosti kao drugom imenu za status quo i za bijeg od donošenja odluka.
