Andrej Plenković suočio se s pet velikih kriza – što lokalnih, što globalnih – otkako je u ranu jesen 2016. izabran za predsjednika Vlade. Uz ogradu da je posljednja kriza, ona izazvana agresijom Rusije na Ukrajinu, započela tek prije petnaestak dana, te da je pretposljednja – kriza Vlade potaknuta već otvorenim i potencijalnim istragama Državnog odvjetništva protiv Plenkovićevih ministara – začeta neposredno prije ruske invazije, ni za jedan od tih problema ne može se reći da je uspješno zaključen i da je premijer u nošenju s bilo kojim od tih izazova pokazao umijeće i pamet kojima bi se mogao podičiti u kontekstu država slične ili više razine razvijenosti, ili koje bi mogao s ponosom istaknuti u svojoj političkoj biografiji, mimo selektivnog izdvajanja pojedinih elemenata svog postupanja u krizama, poput, primjerice, državnih subvencija za očuvanje radnih mjesta i spašavanja turizma u dvije Covid-godine. Mogli smo ovom popisu dodati i migrantsko-izbjegličku krizu, no to bi ipak bilo predimenzioniranje tog problema koji od 2017. pa naovamo Hrvatska relativno efikasno rješava policijskim terorom na granici s Bosnom i Hercegovinom.

 

Vlada je intervenirala u slučaju ispostave ruske banke (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)

Rusko-ukrajinski rat

Hrvatska je – vođena lojalnošću NATO-u i Europskoj uniji, ali i ispravnim moralnim refleksom i Plenkovićevim dobrim vezama s aktualnom ukrajinskom vlašću – uvela sankcije Rusiji, ali još uvijek nema ni približne procjene u kojoj će mjeri Hrvatsku pogoditi sankcije protiv Rusije, a još manje ima konkretnog plana za nošenje s negativnim posljedicama. Dosad je Vlada intervenirala u slučaju ovdašnje ispostave ruske Sberbanke koju je od stečaja spasila državna Hrvatska poštanska banka, no ne govori se o tome što će se poduzeti ako se dogodi još drastičnije poskupljenje ruskog plina i nafte, a naročito ako bude donijeta odluka na razini EU o obustavi opskrbe energentima iz Rusije, ili ako Rusija jednostrano prekine isporuku plina. Govori se tek o genijalnosti ove vlasti koja je izgradila LNG-terminal na otoku Krku i time diverzificirala nabavu plina, odnosno osigurala opskrbu plinom neovisno o Rusiji, ali ne govori se o tome koliko bi bio skuplji taj plin te kako bi građani i privreda izdržali taj enormno povećani trošak. Još se manje priča o izglednom poskupljenju ključnih žitarica, s obzirom na to da su Ukrajina i Rusija glavne izvoznice, i o efektima rasta tih cijena na standard građana.

Osim što nastupa zajedno s ostalim članicama NATO-a i EU, Hrvatska je, čini se, posebno zapela za oko Rusiji: krajnje neuobičajeno, Rusi su objavili snimku pokušaja uručenja prosvjedne note hrvatskom vojnom atašeu u Moskvi, a nota je sastavljena zbog toga što se u Ukrajini navodno bori oko dvjesto hrvatskih dragovoljaca. Sigurno je da se na ukrajinskoj strani bori više ljudi iz nekih većih država nego iz Hrvatske, ali Rusi su odlučili izdvojiti baš Hrvate. Zašto? Bilo bi, dakle, odgovorno i pošteno iznijeti u javnost svojevrsni katalog rizika povezanih s Rusijom, od energetike i financija do poljoprivrede i sigurnosti, kao i barem okvirni plan za nošenje s tim rizicima, no to je nerealno očekivati od vlasti koja je u pandemiji promovirala koncept nepostojanja i bespotrebnosti iole dugoročnijih planova i strategija.

 

Dao ostavku iz zatvora – Darko Horvat (Foto: Željko Lukunić/PIXSELL)

Kriza Vlade

Putinov napad na Ukrajinu zasjenio je sve ostalo, pa i duboku krizu Plenkovićeve vlade prouzročenu akcijama Državnog odvjetništva, ili preciznije, Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK). Darko Horvat proveo je deset dana u istražnom pritvoru zbog sumnje da je 2018. godine zloupotrijebio položaj i ovlasti u vezi s dodjelom bespovratnih subvencija tvrtkama i obrtima pripadnika nacionalnih manjina iz budžeta Ministarstva gospodarstva. Horvat je 2020. postao ministar graditeljstva, prostornog uređenja i državne imovine, što je prestao biti onog dana kad ga je policija odvela iz kuće. USKOK je, osim protiv Horvata, u istom slučaju otvorio istragu i protiv Borisa Miloševića, potpredsjednika Vlade, a pod istragom je i Josip Aladrović, ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, zbog osnovane sumnje da je svojedobno nelegalno utjecao na zapošljavanja u Zavodu za mirovinsko osiguranje. Kad se tome dodaju stambene afere Zvonimira Frke-Petešića, predstojnika Ureda premijera, i Marija Banožića, ministra obrane, ali i mogućnost da se iz kaznenog progona Josipe Rimac rode istrage protiv još nekih ministara, onda su jasni razmjeri kadrovske katastrofe s kojim je suočen predsjednik Vlade.

Mogli smo ovom popisu dodati i migrantsko-izbjegličku krizu, no to bi ipak bilo predimenzioniranje tog problema koji od 2017. pa naovamo Hrvatska relativno efikasno rješava policijskim terorom na granici s BiH

Plenković se, očekivano, nije opredijelio za širu rekonstrukciju ministarskog sastava, nego za postupno uvođenje zamjena za one koji nemaju drugog izlaza osim napuštanja Vlade. Takav je zasad tek Darko Horvat, ali moglo bi se ispostaviti da nema druge opcije ni za Aladrovića, ni za Miloševića. Umjesto Horvata, za ministra graditeljstva, prostornog uređenja i državne imovine – što uključuje i obnovu porušenog i oštećenog u potresima – dolazi Ivan Paladina, menadžer koji je radio u više poznatih građevinskih tvrtki, privatno poslovao s ruskim oligarsima i bio savjetnik u Hrvatskoj poštanskoj banci. To otkriva premijerovu nakanu da spomenuti ministarski resor u određenoj mjeri odmakne od HDZ-a, a o toj nakani govori i njegova prva ideja – koju su srušili koalicijski partneri – da na taj položaj postavi Stjepana Čuraja, predsjednika HNS-a. Orijentacija na ljude bez ikakve političke težine i unutarstranačkog utemeljenja svjedoči o progresiji Plenkovićevog koncepta okruživanja nejakom i neuvjerljivom čeljadi da bi njegova veličina što više došla do izražaja, svjedoči o tome da mu je previše i onih troje-četvero ministara koji imaju kakvu-takvu javnu reputaciju mimo toga što ih je premijer u jednom času izvukao iz šešira. Time riskira porast nezadovoljstva u HDZ-u, ali shvatio je da mu iznutra ne prijeti ozbiljna opasnost sve dok pobjeđuje i osigurava konzumiranje vlasti. Jednom kad izgubi, ionako neće moći računati na milost svoje partije.

 

Potresi na Baniji i u Zagrebu

Oko pet tisuća stanovnika Banije – Siska, Petrinje, Gline i sela u okolici tih gradova – i danas živi u kontejnerima. To je, dakle, druga zima koju provode u tom neadekvatnom smještaju. Od potresa je prošlo petnaestak mjeseci, ali od obnove kuća još nema gotovo ništa, ako zanemarimo promjene zakona, rješavanje administrativnih zavrzlama, raspisivanje natječaja, kadrovske izmjene u Fondu za obnovu... U Zagrebu se potres dogodio prije dvije godine, a mnogi građani još su uvijek izvan svojih domova, obnova je i dalje sporadična i više ovisi o sposobnosti građana nego o izgrađenom i funkcionalnom sustavu. Naravno, ako se ne radi o stanu koji koristi predstojnik premijerovog ureda. Taj debakl, koji je na rubu racionalne objašnjivosti, više od bilo čega drugog razobličuje premijera i njegovu ministarsku postavu kao skupinu ljudi kojima je pojam odgovornosti više-manje nepoznata kategorija.

Plenković je taj teški poraz pokušao kompenzirati osobnim uspjehom koji se sastoji u jednogodišnjem produžavanju roka za potrošnju bespovratnih pet milijardi kuna iz fonda solidarnosti EU, ali i taj uspjeh dokazuje dosadašnju generalnu propast projekta izgradnje i sanacije srušenog i devastiranog u potresima. Gore od toga može biti samo ako se u lipnju 2023. pokaže da Hrvatska ni do tada nije uspjela povući maksimalni iznos europske pomoći. Gore i od toga bilo bi da ljudi na Baniji i u nekim zagrebačkim naseljima i iduću zimu dočekaju u metalnim nastambama, što uopće nije nemoguće, ali ne treba sumnjati da bi Plenkovićev obraz i u tom slučaju ostao pošteđen crvenila.

 

Hrvatska je u svjetskom vrhu po broju umrlih od Covida (Foto: Slaven Branisal Babić/PIXSELL)

Covid-19

U protekle dvije godine u Hrvatskoj je od Covida-19 preminulo oko 15 tisuća i 300 ljudi, što ovu zemlju smješta u tragični svjetski vrh po broju umrlih u odnosu na broj stanovnika, barem kad je riječ o zemljama koje relativno ozbiljno i odgovorno registriraju umrle od Covida. Što se tiče cijepljenja, Hrvatska je na začelju Europske unije: s dvije doze cijepilo se oko 60 posto ukupnog stanovništva, a treću dozu primilo je 22 posto hrvatskih građana. To je rezultat Plenkovićevog modela upravljanja krizom, a osnovna postavka tog modela bila je da se vodstvo povjeri Stožeru civilne zaštite sastavljenom od HDZ-ovaca ili simpatizera HDZ-a. Iz te osnovne postavke proizišla je i praksa da epidemiološke mjere za suzbijanje koronavirusa, prije svega, ne smiju ni na koji način ugrožavati interese HDZ-a i Vlade, niti se smije dogoditi da HDZ, Vlada i lojalni im Stožer i u jednom trenutku budu krivi za to što su stvari pošle po zlu. Krivnja je u tom konceptu bila i ostala rezervirana za opaki virus te za neodgovorne i nerazumne građane.

Prema neslužbenim informacijama, Most je prikupio dovoljan broj pravovaljanih potpisa za raspisivanje referenduma o upravljanju korona-krizom. Cilja se na dopunu članka 17. Ustava, na dopunu kojom bi epidemija izrijekom bila uvrštena među okolnosti koje zahtijevaju dvotrećinsku većinu u parlamentu za ograničavanje temeljnih prava i sloboda. HDZ će učiniti sve da se referendum – ako se Plenković ne odluči za promjenu Ustava bez referenduma – dogodi u ljetnim mjesecima, kad će problem korone, vrlo vjerojatno, biti marginalan, i kad su ljudi ionako neskloni posjećivanju birališta. Nevolja je u tome što važeći Zakon o referendumu ne propisuje minimalnu izlaznost da bi referendumska inicijativa bila usvojena, a uvijek su u takvim slučajevima za glasanje zainteresiraniji oni koji su "za" nego oni koji su "protiv", neovisno o godišnjem dobu. Daleko je ljeto, vjerojatno računa Plenković, ali ljeto će ipak doći i on će morati donijeti odluku. A to je ono što mu najviše ide na živce.

 

Doveo Agrokor na rub propasti – Ivica Todorić (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)

Agrokor/Fortenova

Prošlo je gotovo pet godina otkako je Vlada – pod operativnim rukovodstvom tadašnje potpredsjednice Martine Dalić i uz aktivno sudjelovanje premijeru bliskih pravnika – intervenirala u vlasničku strukturu posrnulog koncerna Agrokor: Ivica Todorić prestao je biti vlasnik i postao osumnjičenik za krupne financijske malverzacije koje su, između ostalog, dovele Agrokor na rub propasti. Vlasnička slika te kompanije, koja se sad zove Fortenova, danas izgleda tako da ruske državne banke (Sber i VTB) imaju oko 46 posto, a osobno Pavao Vujnovac, poduzetnik povezan s ruskim kapitalom, oko 30 posto. Svi se zaklinju da Fortenova neće imati nikakvih poslovnih poteškoća zbog novonastale situacije s Rusijom, ali o tome se trenutačno može samo nagađati s više ili manje utemeljenja. Premijer Plenković poslužio se, inače, u toj priči pravnim smicalicama da izbjegne razmatranje svog interesnog konflikta pred Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa.

U međuvremenu, Državnom odvjetništvu nisu bile dovoljne četiri i pol godine da sastavi optužnicu protiv Todorića i drugih osumnjičenih za upropaštavanje Agrokora, optužnicu koja bi bila prihvaćena na sudu. Glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj-Šipek najavila je na onoj čuvenoj press-konferenciji u studenom prošle godine da će optužnica, koju je sud vratio DORH-u, biti popravljena u roku od dva-tri mjeseca, no to se još uvijek nije dogodilo. Problematično je financijsko vještačenje, koje je ujedno i središnji dokaz, jer ga je, prema svemu sudeći, izradila tvrtka koja to nije smjela zbog sukoba interesa, a taj problem ne može se otkloniti baš lako.