Nakon što je zagrebački Županijski sud – na zahtjev Državnog odvjetništva, odnosno Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta – prošle subote odredio jednomjesečni istražni pritvor Darku Horvatu, dotadašnjem ministru graditeljstva, prostornog uređenja i državne imovine, i nakon što je otvorena istraga protiv Borisa Miloševića, potpredsjednika Vlade, a ne bi bilo iznenađenje da se u povodu tog i drugih potencijalno kriminalnih slučajeva nešto slično dogodi i još nekim članovima sadašnje i prethodne vlade Andreja Plenkovića (Tomislav Tolušić, Tomislav Ćorić, Josip Aladrović, Mario Banožić, Marija Vučković...), premijer trenutno ima tri opcije. Prva je opcija raspisivanje izvanrednih parlamentarnih izbora, druga je široka rekonstrukcija Vlade, a treća pronalazak zamjene samo za Horvata, odnosno sukcesivno zamjenjivanje ministara u skladu s akcijama istražnih tijela koja – poslije javne blamaže u slučaju bivše ministrice Gabrijele Žalac i njezinih suokrivljenika – očito nastoje demonstrirati kakvu-takvu nezavisnost o politici i samostalnost u svim aspektima kaznenog progona. Izvanredni izbori najmanje su izgledna solucija za izlaz iz aktualne hendikepiranosti Vlade u pogledu kredibiliteta i pune funkcionalnosti: što god da se dogodi, Plenković će bez većih problema moći da osigura 76 ruku u Saboru, pod uvjetom da zadrži kontrolu nad vlastitom strankom. Kakve god rezultate pokazivala recentna istraživanja javnog mnijenja, HDZ ne bi na nekim vrlo skorim izborima ni približno ponovio uspjeh iz srpnja 2020., kad je ta stranka osvojila 66 parlamentarnih mandata, a HDZ-ov koalicijski potencijal izrazito je nizak, bez obzira na to što je opozicija relativno slaba i kad je riječ o idejama, i kad je riječ o karizmatičnosti i političkom talentu stranačkih lidera.
Plenković, ako želi politički preživjeti, sad će morati ono što hoće drugi, a to ne podrazumijeva samo koalicijske partnere nego – avaj! – i oponente unutar HDZ-a
Ostaje, dakle, opcija rekonstrukcije kojom bi morala biti zahvaćena otprilike trećina sadašnje ministarske postave, i ostaje mogućnost tradicionalnog zabijanja glave u pijesak i poricanja realnosti. Kako sada stoje stvari, Plenković se – u skladu sa svojom dosadašnjom praksom – opredijelio za potonju soluciju, odnosno za status quo, za napad na medije i na istražne mehanizme iz kojih se podaci odlijevaju u novinarske notese te za inzistiranje na tome da sad padaju u vodu teze opozicije i predsjednika Milanovića o HDZ-ovoj kontroli nad Državnim odvjetništvom. HDZ-ovi pogubljeni i panični propagandisti opravdavaju nasrtaj premijera i njegovih suradnika na DORH i USKOK Milanovićevim napadom na ista ta tijela u slučajevima JANAF i Žalac: retorički pitaju opoziciju i neposlušne medije zašto tada nisu kritizirali Milanovića kao što sada udaraju Plenkovića koji je DORH-u predbacio tajming Horvatovog hapšenja zbog minornih par milijuna kuna te dosluh s pojedinim medijima, ali ne primjećuju da se HDZ-ovo zgražanje nad odnosom predsjednika Republike spram DORH-a najednom pretvorilo u HDZ-ov izgovor za atak na tužiteljstvo u povodu istrage o dijeljenju bespovratnih subvencija tvrtkama i obrtima pripadnika nacionalnih manjina, subvencija koje je 2018. godine davalo Ministarstvo gospodarstva, tada predvođeno Darkom Horvatom.
Pritom je Plenković u pravu, kao što je onomad bio i Milanović, kad poziva glavnu državnu odvjetnicu i ravnateljicu USKOK-a da u ovakvim situacijama stanu pred novinare, da odgovaraju na pitanja i da s javnošću izravno podijele sve relevantne činjenice, mimo onih za koje je važno da ostanu tajne u interesu krivičnog progona. Vidjeli smo, uostalom, da je javnost imala itekakvu korist od one press-konferencije Zlate Hrvoj-Šipek i Vanje Marušić u studenom prošle godine u povodu razotkrivenog DORH-ovog zataškavanja istrage protiv Žalac i ostalih: ta blamaža, koju je DORH-u priuštio Ured europskog javnog tužitelja, pokazala je svu neartikuliranost i nesigurnost tužiteljskog vrha, ali možda i dovela do potrebe da USKOK manifestira neovisnost na primjeru ministra Darka Horvata. Nije, međutim, isto kad premijer kritizira Državno odvjetništvo i kad to čine predsjednik Republike ili opozicijski čelnici. O tome tko će biti glavni državni odvjetnik, jedna od najmoćnijih osoba u sustavu vlasti, odlučuje parlamentarna većina, odnosno lično predsjednik Vlade i vladajuće stranke. Hrvoj-Šipek i naročito Marušić sad su u boljoj poziciji: kad ih nije smijenio zbog sramote u vezi sa Žalac, HDZ ih ne može smijeniti ni sad kad više-manje postupaju ozbiljno i ispravno. Pritom valja imati na umu da je istraga protiv Josipe Rimac, nekoć visokopozicionirane HDZ-ovke, i ostalih osumnjičenih u aferi Vjetroelektrane donijela tužiteljima toliko inkriminirajućeg materijala protiv brojnih HDZ-ovaca raspoređenih na različitim razinama vlasti da bi bilo ravno čudu kad bi izostale čvrste i teško oborive optužnice koje nisu povezane samo s pogodovanjem graditeljima vjetroelektrana u okolici Knina.
Andrej Plenković evidentno je ostao bez daha za vođenje politike koja seže dalje od dogme o stabilnosti, što je drugo ime za nečinjenje i inerciju, dalje od ulaska u Schengen i monetarno europodručje, od dovršetka Pelješkog mosta te relativnog i vjerojatno privremenog smirivanja međuetničkih tenzija posredstvom koalicije sa SDSS-om. To se, između ostalog, pokazalo i u premijerovom prijedlogu da Horvata na ministarskom položaju zamijeni Stjepan Čuraj, predsjednik gotovo nepostojeće Hrvatske narodne stranke i aktualni državni tajnik u Ministarstvu financija. Od Čuraja se odustalo pod pritiskom koalicijskih partnera, što dovoljno govori o tome u kakvu se situaciju doveo premijer. Došlo mu je na naplatu ono arogantno "mogu što god hoću": politika toleriranja korupcije i kriminala da bi imao podršku za proeuropski otklon od ljute desnice rezultirala je time da će Plenković, ako želi politički preživjeti, sad morati ono što hoće drugi, a to ne podrazumijeva samo koalicijske partnere nego – avaj! – i oponente unutar HDZ-a.
