Knjiga
Ministarstvo obrane izdalo je knjigu – čitamo, vilice obješene do poda, u prijestolničkoj štampi – o trećoj godini rada u mandatu ministra Damira Krstičevića. Vijest je koliko nevjerojatna toliko i sumanuta: zašto bi jedna godina u radu državnih činovnika zasluživala knjigu? Hoće li posebne knjige dobivati društveno kudikamo korisnije osobe od ministra obrane i suradnika: liječnici, medicinske sestre, smetlari, ribari. Zaista, zašto bi tako nešto beskorisno, poput ministra obrane države koja se odavno nema od čega braniti, zavrijedilo knjigu? I po kojoj cijeni? Prijestolnička štampa je, međutim, ganuta i ne postavlja dodatna pitanja. ‘Knjiga u deset bogato ilustriranih poglavlja ističe deset najvećih postignuća tog ministarstva u posljednje tri godine, među kojima se na prvome mjestu naglašava povratak hrvatskih vojnika u Sinj, Vukovar, Ploče, Varaždin, Udbinu i Pulu. Vraćeno dostojanstvo vojnika, očuvanje vrijednosti Domovinskog rata i osnažena veza vojske i naroda, neki su od ključnih uspjeha ministarstva Damira Krstičevića’, doznajemo iz nje i sve čekamo informaciju o cijeni te pitanje o smislu projekta, ali ne dočekasmo.
No prijestolnička štampa nastavlja zadovoljno presti ponavljajući Krstičevićeve podvige. ‘Vraćeno dostojanstvo vojnika, očuvanje vrijednosti Domovinskog rata i osnažena veza vojske i naroda, neki su od ključnih uspjeha ministarstva Damira Krstičevića’, čitamo u dnevnom listu tradicionalno izvrsno upućenom u uspjehe predstavnika svih mogućih vlasti. Spominje se i zaustavljanje smanjenja budžeta za obranu, ‘prvi put nakon šest godina’, a udrobljen je i niz fraza koje možemo citirati na deset stranica, ali vas neće niti malo informirati. Prešućena je blamaža s nabavom borbenih aviona. Ministar je, pamtimo, osjetljiv na to. Informacija glasi – Ministarstvo obrane izdalo je knjigu o vlastitim uspjesima u trećoj godini mandata. Pitanje glasi: Koliko još luda može biti Republika Hrvatska? Dovoljno da izda knjigu neredigiranih govora Damira Krstičevića?
Dogovor
HDZ i HNS još se nisu dogovorili o zahtjevima prosvjetara za povećanjem plaća od šest posto. HNS, čiji je predsjednik Ivan Vrdoljak nedavno kupio prostrani stan u Zagrebu, kao, grčevito stoji na strani prosvjetara, dok HDZ, kao, nudi nešto dugoročnije povećanje plaća. Napetost je, navodno, na vrhuncu, HDZ-ovcima je puna kapa prijetnji iz HNS-a, čija je snaga minorna, ali ucjenjivački kapacitet neizmjeran. No ako ih nervira HNS i ako misle da mogu i bez njih, zašto HDZ-ovci ne raskinu koaliciju s HNS-om, umjesto što šalju poruku preko odane štampe? Najljepša bi bila propast obiju stranaka, no već i nestanak jedne smatralo bi se divnom viješću. Kad smo kod prosvjetara, predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Branimir Mihalinec pozvao je Kolindu Grabar-Kitarović i predsjedničkog kandidata Miroslava Škoru da se izjasne o plaćama učitelja, čime je iživcirao nastavnike nesklone Škori i aktualnoj predsjednici.
Brzina
A Josip Ćelić podnio je ostavku na mjesto zamjenika glavnog ravnatelja policije. Posljedica je to izvanrednog nadzora u Policijskoj upravi zadarskoj, koji je uslijedio nakon objave informacije da Ćelić nije sankcioniran za prebrzu vožnju. Ostavke su, čitamo u medijima, podnijeli i načelnik Policijske uprave krapinsko-zagorske Darko Car – i on je prebrzo vozio – te načelnik postaje zadarske prometne policije Luzario Kulaš. Portali nadalje izvještavaju kako su Ćelić i Car ‘premješteni na niže pozicije’ s kojih, prema riječima Nikole Miline, glavnog ravnatelja policije, ‘mogu napredovati u skladu s internim pravilima’. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović nije propustio priliku izgovoriti nekoliko fraza o poštivanju zakona i sankcioniranju grešaka, uz rečenicu ‘ovi prekršaji se ne mogu tolerirati’. Ćelić je vozio 166 kilometara na sat na cesti gdje je dopuštena brzina od 50 kilometara na sat. Policijski službenici su mu 12. ožujka dali ‘zapisnik o utvrđenoj brzini kretanja vozila’ koji je potpisao, ali ‘potom nisu procesuirali prekršaj’. Doznali smo i kako je ‘nakon počinjenja prekršaja evidentirana komunikacija između Ćelića i načelnika PU zadarske’, ali nije potvrđeno da je Ćelić tražio odustajanje od procesuiranja prekršaja. Slično se dogodilo i s Carem, ni njegov prekršaj nije procesuiran. Obojica, očito, nisu pretjerano bitni Božinoviću i društvu. Da jesu, već bi se našlo pregršt opravdanja i za njihove jurnjave i za neobičnu sporost policajaca u procesuiranju prekršaja. Da ne spominjemo izostanak odlučnosti Božinovića i družine u istraživanju sumnji o nehumanom odnosu hrvatskih policajaca prema migrantima.
Tajne
Još jedna tužna bilješka o ovome gdje živimo stiže iz pravosuđa. Resorno je ministarstvo ukinulo staru verziju sudskih ročišnika, što zvuči interesantno kao govori Gordana Jandrokovića Njonje da nije nastavka – to znači da više nije moguće znati kada će se suditi Branimiru Glavašu, Milanu Bandiću ili Ivi Sanaderu. Ministarstvo je odlučilo javnosti uskratiti podatke o terminima suđenja za ratne zločine i za kaznena djela koja progoni USKOK, a razlog je nevjerojatan – sigurnost. Drugim riječima, država priznaje kako nije u stanju garantirati sigurnost u sudnicama, pa će suđenja otjerati u ilegalu. Ili pravosudnim šefovima nije baš ugodno često slušati i čitati o beskonačnom trajanju ozbiljnih sudskih postupaka. Sve ružno čini se vjerojatno.
Bik
S juga stiže dramatična, ali i lijepa vijest o bijegu bika iz klaonice. Ako je zaista vjerodostojna, svjedoči o dirljivoj želji životinje da izbjegne klanje. Bik je naime pobjegao iz kaštelanske klaonice. U potragu su se uključili mnogi – od medija preko policajaca do lovaca, no zasad se zna tek da je jednom uočen, ali je odmah potom opet zbrisao. U moru više ili manje uspjelih pošalica po društvenim mrežama, najviše je onih koji biku savjetuju bijeg u Bosnu i Hercegovinu, među probrane pripadnike domovinske elite poput Zdravka Mamića, Joze Ćurkovića ili Miroslava Kutle. S bikom bi, konačno, iz Hrvatske u BiH stiglo i nešto dobro.
