U idućih pet godina Hrvatska će postupno povećati godišnje proračunsko izdvajanje za vojsku sa sedam milijardi i dvjesto milijuna kuna u 2020. na devet milijardi i četiristo milijuna u 2024. godini: ukupno će u tih pet godina na obranu biti potrošeno oko 48 milijardi kuna, a otprilike 16 posto tog iznosa – odnosno oko sedam i pol milijardi kuna ili milijardu eura – bit će potrošeno na opremanje i tehničku modernizaciju Hrvatske vojske. Radi se o ispunjavanju obaveze koju je ova zemlja preuzela prema NATO-savezu, čija je članica: cilj je da se 2024. godine dosegne trošak od dva posto BDP-a za obrambene troškove i da se na tom nivou zadrži u budućnosti, a da se unutar toga najmanje 20 posto novca troši za nabavu suvremenijeg naoružanja i borbenih sredstava. Ta obaveza preuzeta je 2014., ali do danas nije učinjeno gotovo ništa, osim što su mirovine bivših profesionalnih vojnika uračunate u ukupne troškove obrane, pa će ono što je trebalo provesti tokom devet ili deset godina morati biti provedeno u idućih četiri-pet. Neobjašnjivo je zašto je vlada Andreja Plenkovića u protekle tri godine propustila povećavati vojni budžet prema obećanom postotku BDP-a, s obzirom na to da je u te tri godine državni proračun bio ili u minimalnom deficitu ili u suficitu: objašnjivo je donekle time da se računalo da će biti kupljeni borbeni avioni zapadne proizvodnje i da će taj posao podignuti i udio vojne potrošnje u BDP-u i udio tehničke modernizacije u okviru obrambenog budžeta, ali propalo je zbog tvrdoglave namjere ministra obrane Damira Krstičevića i njegove ekipe da od Izraela kupe polovne američke avione F-16 u modificiranoj verziji Barak, mada Izrael nije mogao prodati te zrakoplove bez američke suglasnosti, a suglasnost je, na kraju, izostala.
Krstičević je radije posegnuo za Srbijom, jer valjda misli da građanima neće biti mrska potrošnja milijardi na ratnu tehniku ako se i Srbija naoružava, ako se sa Srbijom nadmećemo u broju aviona i oklopnih vozila
‘Vidjeli ste koliko se naoružava Srbija, i to je ta stvar. I prema tome, moramo voditi računa’, odgovorio je ministar Krstičević u ponedjeljak na novinarsko pitanje zbog čega Hrvatska drastično povećava ulaganje u vojnu opremu i naoružanje. Nije rekao da se radi o dogovoru s NATO-samita u Walesu 2014. godine, i nije rekao da je američki predsjednik Donald Trump ultimativno zatražio od članica NATO-a da počnu poštovati preuzete financijske obaveze prema Savezu. Krstičević je radije posegnuo za Srbijom, jer valjda misli da građanima neće biti mrska potrošnja milijardi kuna na ratnu tehniku ako se i Srbija naoružava, ako se sa Srbijom nadmećemo u broju aviona i oklopnih vozila. No što je ministar htio reći? Da postoji opasnost da Srbija vojno udari na Hrvatsku? Ministar, naravno, obmanjuje javnost da se ne bi postavljala suvišna zdravorazumska pitanja. Vojno neutralna Srbija, koja balansira između Rusije i NATO-a s nešto većom naklonošću Moskvi, ne može pokrenuti rat ni protiv Hrvatske, to jest protiv NATO-a, ni protiv bilo koga drugog, jer bi to bilo i političko i vojno samoubojstvo objašnjivo samo pomračenjem uma. Zanimljivo je, međutim, da i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na isti način manipulira vlastitom javnošću opravdavajući opremanje srpske vojske novim sredstvima. ‘Jeste li čuli da sam se žalio tko naoružava Albance, i Amerika i Turska i mnogi drugi, tko naoružava Hrvatsku, Amerika i Njemačka i drugi. Kažem, samo naprijed momci, radite svoj posao, mi ćemo svoj, ne kukam, a kao što vidite, ja znam u komad sve što su nabavili, da vidite koliko sam tome posvećen kao vrhovni zapovjednik’, izjavio je Vučić prije mjesec dana. I na jednoj i na drugoj strani riječ je o političkom titranju većinski desnom biračkom tijelu i o nadi da bi se štogod moglo ušićariti u financijski krupnim poslovima u području kojim se vrzmaju sumnjivi tipovi i u kojem caruje tajnovitost.
Nakon gotovo četverogodišnje militarizacije na razini simbolike i retorike, to jest vraćanja dostojanstva, ponosa i pobjedničkog sjaja iz Domovinskog rata, i povratka vojske u Vukovar, Pulu, Varaždin, Sinj, Ploče i Udbinu, nakon javne hiperaktivnosti resornog ministra te rada na osnaživanju povezanosti vojske s narodom, Hrvatska dakle ulazi u fazu kad će građani na svojim džepovima itekako osjetiti podizanje borbenih mogućnosti Hrvatske vojske. Nakon relativno jeftinog propagandnog programa i utjerivanja ljubavi prema svojoj armiji u široke narodne slojeve, dolazi na red dio koji se plaća, ali u toj oblasti pitanja se ne postavljaju, za razliku od zahtjeva učitelja ili liječnika, a nema čak ni neoliberalnih povika na neumjerenu državnu potrošnju. ‘Hrvatska ima mogućnosti. Mi smo vlada koja vodi odgovornu fiskalnu politiku, koja je osigurala zdravi rast, i koja se nije zaduživala kao vlada prije nas, nego naprotiv’, rekao je premijer Plenković u utorak u Londonu na obilježavanju 70. godišnjice NATO-a, kad su ga upitali kako Hrvatska kani u idućih četiri-pet godina pronaći novac za veliko i održivo povećanje vojnog proračuna. To što je premijer odgovorio u Londonu svjedoči da ni on sam nema pojma na koji način namaknuti milijarde, ali improvizacija je njegov model političkog operiranja, a dugoročno planiranje seže mu eventualno do idućeg jutra. Nešto će se smisliti, kad za to dođe vrijeme.
Dolazi na red dio koji se plaća, ali u vojnoj oblasti pitanja se ne postavljaju, za razliku od zahtjeva učitelja ili liječnika, a nema čak ni neoliberalnih povika na neumjerenu državnu potrošnju
Na što će Hrvatska u idućih pet godina potrošiti milijardu eura namjenskih sredstava za kupovinu modernije i NATO-kompatibilnije vojne tehnike? Prema javno iznesenim planovima, prioritet je kupovina najmanje šest a najviše dvanaest višenamjenskih borbenih aviona četvrte generacije: odluka o tome bit će donesena u drugoj polovici iduće godine. Zatim slijedi nabava još najmanje četiri američka helikoptera Black Hawk, nakon što je službeno odlučeno da u Hrvatsku u iduće dvije godine stižu četiri takve letjelice: dvije kao američka donacija, dvije po pojedinačnoj cijeni od oko 40 milijuna eura. U planu je ulaganje u modernizaciju i opremanje šezdeset doniranih američkih oklopnih vozila Bradley, što će koštati dvjestotinjak milijuna eura, te opremanje – za početak osam, a kasnije još dvadeset – borbenih vozila Patria automatskim topom od 30 milimetara. Projekt nadogradnje vozila Patria košta oko dva milijuna eura po komadu. Također, razvit će se nova, treća, gardijska mehanizirana brigada s tri lake i jednom teškom bojnom, a maglovito se spominje i nastavak gradnje ophodnih brodova za Ratnu mornaricu, dosad je preuzet jedan i plaćen nešto više od deset milijuna eura, kao i dodatno opremanje specijalnih snaga i vojnoobavještajnih struktura, pri čemu se vjerojatno misli na uvođenje suvremenih bespilotnih letjelica.
Iz ovoga je prilično jasno da će Hrvatska ići na kupovinu potpuno novih borbenih aviona četvrte generacije: samo do 2024. za tu će namjenu, od ukupnih – ponovimo – milijardu eura, biti na raspolaganju između 400 i 500 milijuna, pri čemu će prve isplate biti tek 2021., a otplata aviona protegnut će se na nekoliko godina, s obzirom na to da je u propaloj trgovini s Izraelom bilo predviđeno plaćanje u deset godišnjih rata. Može se izvesti zaključak da Hrvatska planira potrošiti oko milijardu eura na borbene avione, a za tu svotu može se kupiti do osam novih i potpuno opremljenih nadzvučnih američkih zrakoplova F-16 Block 50/52 ili čak F-16 Block 70/72. Za tu svotu može se vjerojatno nabaviti i svih dvanaest švedskih Grippena C/D. Hrvatska će, naime, od 2024. pa nadalje godišnje trošiti između 250 i 300 milijuna eura na kupovinu tehnike i naoružanja, pa neće biti problem ni ako godišnja otplata aviona za Ratno zrakoplovstvo dosegne i sto milijuna eura.
U idućih pet godina, da rezimiramo, Hrvatska će dati više od šest milijardi eura za vojsku i obranu, od toga milijardu eura za kupovinu opreme i sredstava, a poslije 2024., ovisno o kretanju BDP-a, godišnje će se za obrambene potrebe trošiti oko milijarde i pol eura, od toga tristotinjak milijuna za tehničku modernizaciju. Treba li ova zemlja slušati diktat NATO-a i kontinuirano trošiti ogroman javni novac za gomilanje naoružanja, dok su zdravstveni, obrazovni i mirovinski sustav na rubu opstanka? Zar je zaista neophodno da se za vojsku izdvaja dva posto BDP-a? Kako se došlo do tih dva posto? Kako se došlo do onih obaveznih 20 posto ulaganja u osuvremenjivanje naoružanja i opreme? Zašto ne šest ili jedanaest posto? O tome ne govori i to ne propituje nitko relevantan u hrvatskoj politici. Nitko nema nikakvu ideju ili plan što učiniti da se dio tog novca preusmjeri za nešto što je sada potrebnije hrvatskim građanima: to se uzima zdravo za gotovo, to se naprosto mora, to je za naše dobro, sjetimo se 1991… Sumnjičavost je usmjerena prema onima koji dovedu u pitanje ispravnost i mudrost takve orijentacije, jer kao što reče ministar Krstičević: ‘Vidjeli ste koliko se naoružava Srbija, i to je ta stvar. I prema tome, moramo voditi računa.’
