Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti, koja formalno postoji gotovo dvije i pol godine, u ovoj godini dosad se sastala samo jednom: bilo je to 8. travnja, gotovo mjesec dana nakon što je ministar zdravstva proglasio epidemiju koronavirusa za područje Republike Hrvatske i više od dva tjedna poslije potresa koji je imao razorne učinke u centru Zagreba i u nekim podsljemenskim naseljima i četvrtima. Što je uopće ‘sustav domovinske sigurnosti’? Prema Zakonu o sustavu domovinske sigurnosti, izglasanom u studenome 2017. godine, riječ je o sistemu ‘koji čine resursi unutarnjih poslova, obrane, sigurnosno-obavještajnog sustava, civilne zaštite, vatrogastva, službe vanjskih poslova te drugih tijela koja organizirano i koordinirano obavljaju poslove i zadaće prepoznavanja, procjene, smanjenja i/ili uklanjanja sigurnosnih rizika od važnosti za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske’. Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti je ‘međuresorno tijelo nadležno za usklađivanje i koordiniranje rada sustava domovinske sigurnosti’, što posebno dolazi do izražaja u kriznim situacijama koje zakon definira ovako: ‘događaj ili stanje koje ugrožava nacionalnu sigurnost, zdravlje i život građana, znatno narušava okoliš ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu, a odgovor na takav događaj ili stanje zahtijeva koordiniranu akciju više državnih tijela te usklađenu primjenu mjera iz nadležnosti tih tijela’. Šef Koordinacije po funkciji je potpredsjednik Vlade u čijem je djelokrugu nacionalna sigurnost, a u našem slučaju to je Damir Krstičević, ministar obrane. Potpredsjednik Krstičević volio je izjavljivati da je ‘sustav domovinske sigurnosti brend ove vlade’, a i premijer Andrej Plenković često se hvalio uspostavom te nove državne strukture za nošenje s najtežim izvanrednim situacijama. Kad se Hrvatska suočila sa širenjem korona-zaraze, a Zagrepčani zatim i s potresom, stvorile su se sve pretpostavke da famozna Koordinacija stupi na scenu, da preuzme konce u svoje ruke, da pokaže kako u praksi funkcionira to čudo od sustava koje nam je stvorila aktualna vlast.
Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti i njezinog predsjednika Krstičevića nije bilo nigdje sve do paradne i formalne sjednice 8. travnja, a nakon toga opet su nestali
Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti i njezinog predsjednika Krstičevića, međutim, nije bilo nigdje sve do paradne i formalne sjednice 8. travnja, a nakon toga opet su nestali. Koordinacija se nije pojavila čak ni da iskoristi svoju zakonsku ovlast prema kojoj ‘za potrebe provedbe pojedinih odluka ili zadaća Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti može organizirati radne skupine i odrediti tijelo iz sustava domovinske sigurnosti koje će usmjeravati rad skupine’. Premda su Plenković i Krstičević poslije spomenute sjednice izjavili da sustav domovinske sigurnosti funkcionira kvalitetno i efikasno, istina je da hrvatski odgovor na epidemiološku krizu i potres nije imao veze i nema veze s aktivnošću sustava koji je uveden krajem 2017. godine. Umjesto isključene Koordinacije i marginaliziranog Krstičevića, premijer Plenković odlučio je da će centralno operativno tijelo biti Civilna zaštita, odnosno dotad nepostojeći Nacionalni stožer Civilne zaštite, čije je zakonsko utemeljenje, naročito u pogledu restriktivnih mjera koje je Stožer propisivao, uspostavljeno više-manje retroaktivno. ‘Kada je postalo jasno da u rješavanju ove krize neće biti dovoljne samo epidemiološke mjere te da se mora pripremiti za integrirano djelovanje svih tijela državne uprave, Krizni stožer (Ministarstva zdravstva, op. a.) je dao preporuku za osnivanje Nacionalnog stožera Civilne zaštite Republike Hrvatske što je urađeno 20. veljače ove godine. Pitanje koje se postavlja je: zašto umjesto osnivanja ovog tijela nije aktivirana Koordinacija za domovinsku sigurnost ili Ravnateljstvo civilne zaštite?’ pita dr. Robert Barić sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti u članku objavljenom u ‘Političkoj misli’, pa daje odgovor: ‘Koordinacija nema nikakve mogućnosti za operativno djelovanje, što znači da ona samo predstavlja mjesto za raspravu i davanje izjava. (…) Može se samo nagađati zašto u ulozi nacionalnog kriznog stožera nije aktivirano Ravnateljstvo civilne zaštite. Prema mišljenju ovog autora, problem je u stalnom fokusiranju Ravnateljstva/MUP-a na samo jedan segment upravljanja u kriznim situacijama (traženje i spašavanje) što je spriječilo razvijanje sposobnosti za ulogu nacionalnog kriznog stožera, no moguća su i druga objašnjenja. U svakom slučaju, u budućoj analizi djelovanja u ovoj krizi morat će se javno reći zbog čega Ravnateljstvo nije preuzelo ovu ulogu.’
Zašto je Plenković poduzeo opisani manevar na samom rubu zakonitosti, osim usputnog isključenja Ureda predsjednika Republike iz upravljanja krizom, s obzirom na to da je predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnosti, po funkciji, član Koordinacije, a u našem slučaju riječ je o Draganu Lozančiću? Zašto je premijer ubio ‘sustav domovinske sigurnosti’ i prije nego što mu je dao priliku? Glavni razlog jest taj što je Plenkoviću bilo jasno da Krstičević nikako ne može biti prvi i u javnosti najistureniji čovjek u ovoj situaciji, jer nema ni znanja ni kapaciteta za tu ulogu. Zašto ga je onda postavio za potpredsjednika Vlade koji pokriva i nacionalnu sigurnost? Zato što mu od Krstičevića treba slava ratnog zapovjednika Četvrte gardijske brigade, a da bi to dobio, mora podilaziti sujeti i osjetljivosti umirovljenog generala. Izvođenje profesionalnih vojnika da čiste ulice u centru Zagreba neposredno poslije zemljotresa, primjerice, nije imalo nikakvog smisla mimo davanja važnosti Krstičeviću i stvaranja dojma da je aktualna vlast Hrvatsku vojsku pretvorila u svojevrsni interventni narodni servis. ‘Ako se pogledaju aktivnosti sustava domovinske sigurnosti u zadnje dvije godine, vidljivo je da se on bavi samo potporom koju obrambeni sustav pruža civilnim vlastima u slučajevima poplava i borbe protiv požara. Ta je normalna zadaća vojne organizacije propisana zakonskim dokumentima te nije jasno zbog čega je uspostavljen novi sustav za izvođenje zadaće koja se uspješno odvija zadnja dva desetljeća’, piše Barić.
Plenković je odlučio da će centralno operativno tijelo biti dotad nepostojeći Nacionalni stožer Civilne zaštite, čije je zakonsko utemeljenje uspostavljeno više-manje retroaktivno
Drugi razlog, gotovo jednako važan kao i prvi, jest premijerovo uvjerenje da je Davor Božinović, potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova, jedini čovjek u njegovom suradničkom okruženju koji može relativno sabrano i profesionalno upravljati sistemom u uvjetima koje je proizveo Covid-19. Božinović je, osim toga, čovjek od najvećeg Plenkovićevog povjerenja i čovjek za najvažnije zadatke, poput odbacivanja migranata i izbjeglica s hrvatske granice. Da nije tako, onda bi vodeća uloga, ako već ne Krstičeviću i Koordinaciji, bila povjerena Ministarstvu zdravstva i ministru Viliju Berošu, odnosno krizni stožer ostao bi vezan uz zdravstveni resor. Slabo organizirana te slabo popunjena i slabo opremljena Civilna zaštita, koja je u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova, izabrana je za okosnicu ponajprije stoga da bi se steklo pokriće za postavljanje Božinovića na mjesto glavnog operativca akcije korona. Kad je tako, onda se ne može govoriti ni o kakvom sustavu, ni o kakvoj strategiji i o planiranju, nego isključivo o improvizaciji koja katkad, uz veliku količinu sreće, zna dati dobre rezultate. Država koja se uzda u sreću ne može biti dobra svojim građanima.
Već drugi put u okolnostima krize Andrej Plenković pokazuje zabrinjavajuću sklonost da zaobilazi zakone i procedure u svrhu spasa i izbavljenja nacije i nacionalnog gospodarstva. Prvi put to je bilo u slučaju Agrokora, kad je premijer pisanje zakona o državnoj intervenciji u kompaniji Ivice Todorića tajno povjerio skupini poslovno zainteresiranih zagrebačkih odvjetnika i financijskih konzultanata poznatih kao skupina Borg, e da bi isti ti ljudi kasnije zarađivali na poslovima s izvanrednom upravom Agrokora. Sad se, rekosmo, nije naročito obazirao na sustav i zakone u namjeri da Božinoviću dodijeli centralnu rolu. Kao i u slučaju Agrokora, i sad će se sve greške u koracima nastojati pokriti načelnim uspjehom ili relativnim uspjehom poduzetih mjera, no čemu onda zakoni i procedure, čemu pripreme i institucije, čemu trošenje ogromnog novca na održavanje i jačanje sistema. Takav pristup garantira samo dugoročnu domovinsku nesigurnost i ovisnost o slučajnostima.
Ostaje šef SOA-e
Danielu Markiću, ravnatelju Sigurnosno-obavještajne agencije, početkom svibnja istječe četverogodišnji mandat. Prema našim informacijama, predsjednik Vlade Plenković i predsjednik Republike Milanović supotpisat će odluku po kojoj će Markić dobiti još jedan mandat na čelu civilne tajne službe. Ni jedan ni drugi nemaju ozbiljnijih primjedbi na djelovanje SOA-e u protekle četiri godine, a izuzme li se pritisak na Matu Radeljića, otpuštenog savjetnika Kolinde Grabar-Kitarović, ni u javnosti nije bilo afera povezanih s tajnom službom.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
