Ispod medijskog radara prošao je sastanak ministra državne imovine Marija Banožića, državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje Nikole Mažara i državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonka Milasa, održan krajem kolovoza na temu ‘stambenog zbrinjavanja i potpore Hrvatima povratnicima u Republiku Hrvatsku’. Na sastanku su, kako piše u skromnoj vijesti na stranicama Središnjeg državnog za obnovu i stambeno zbrinjavanje, razmotreni prijedlozi rješenja za stambeno zbrinjavanje Hrvata povratnika.
Na upit Novosti o zaključcima sastanka, iz Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje odgovorili su da je ‘uslijed aktualnih političkih događaja u svijetu, određeni broj hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka iskazao interes za povratkom i nastanjenjem u domovini’. ‘Prateći i analizirajući iskustva drugih europskih država kao i potencijalne potrebe hrvatskih iseljenika iz prekooceanskih zemalja, nadležna resorna tijela Vlade RH, na navedenom sastanku, razmatrala su mogućnosti pružanja pomoći hrvatskim iseljenicima koji bi se željeli vratiti i nastaniti u domovini.’
Nadležne smo pitali što za ostvarivanje socijalne kategorije stambenog zbrinjavanja podrazumijeva termin ‘povratnik’ i na osnovu čega će se ta kategorija dokazivati, ali smo ostali uskraćeni za odgovor. Zatražili smo hodogram aktivnosti koji je prema sadržaju vijesti na stranicama Središnjeg državnog ureda utvrđen na sastanku, no dobili smo objašnjenje da je ‘održan samo inicijalni sastanak sa Ministarstvom državne imovine s ciljem da se sudionici upoznaju s prethodno navedenom problematikom za čije rješavanje je pravni temelj utvrđen hrvatskim zakonodavstvom’.
U Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Hrvatske izrecitirali su da je ‘jedan od strateških ciljeva Ureda poticanje povratka iseljenika i njihovih potomaka u RH, te da ured prati stanje i položaj ugroženih hrvatskih zajednica i pojedinaca u zemljama u kojima žive te ih nastoji zaštititi i pružiti im potporu ukoliko se odluče za povratak iz sigurnosno nepovoljnih okruženja’. Pitali smo navedene adrese i koja su to sigurnosno nepovoljna područja i iz kojih se razloga, da li zbog ratnih okolnosti ili ekonomskih kriza, očekuje povratak iseljenika, ali ni na taj dio nismo dobili odgovor, kao ni na pitanje u koje dijelove Hrvatske se planira vršiti useljavanje.
Da aktivnosti stvaranja uvjeta za stambeno zbrinjavanje tzv. Hrvata povratnika nisu slučajne nego da su pomno pripremane dokazuju i Strategija i Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan RH doneseni 2011. i 2012., ali i novi Zakon o hrvatskom državljanstvu čije se izglasavanje u Hrvatskom saboru očekuje ove jeseni. Prijedlog novog Zakona o hrvatskom državljanstvu ide na ruku potomcima hrvatskih iseljenika koji do državljanstva mogu stići i bez obveze poznavanja hrvatskog jezika, hrvatske kulture i društvenog uređenja, sve, kako se objašnjava, ‘u cilju rješavanja demografskih pitanja kroz olakšan postupak dobivanja državljanstva za pripadnike hrvatskog naroda’. Podsjetimo, na neke odredbe prijedloga novog zakona reagirala je i pučka pravobraniteljica Lora Vidović smatrajući ih nelogičnima i diskriminatornima.
Problematikom stambenog zbrinjavanja intenzivno se bavi udruga Projekt građanskih prava koja je od 2011. provedbeni partner UNHCR-a. Voditeljica PGP-a Milana Kreća ističe da pokrenute aktivnosti stambenog zbrinjavanja Hrvata povratnika pokreću brojna pitanja s obzirom na stanje na terenu gdje starija populacija srpske nacionalnosti, narušenog zdravstvenog stanja i na rubu egzistencije, čeka duže od 20 godina dodjelu stanova, ugradnju građevinskog materijala ili obnovu kuća oštećenih u ratnim djelovanjima.
- Problem će nastati ako se druge etničke skupine stave u nepovoljniji položaj ili ih se direktno zanemari ili isključi, kao na primjer Srbe povratnike, te im se time onemogući pristup stambenom zbrinjavanju pod jednakim uvjetima. U tom slučaju bilo bi riječi o izravnoj diskriminaciji po etnicitetu, na području primjene. Također, nejasno je kako će se dokazivati tko je Hrvat, hoće li se stambeno zbrinjavanje vršiti prema Zakonu o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima, a teško je procijeniti i tko će od iseljenika zadovoljiti iste - ističe Kreća.
Aktivnosti za omogućavanje socijalne kategorije stambenog zbrinjavanja Hrvatima povratnicima ili Hrvatima izvan Hrvatske odvijaju se u vrijeme kad se iz Hrvatske stanovništvo masovno iseljava zbog ekonomskih i društvenih razloga. Po domaćoj statistici, Hrvatsku je od 2013. do 2016. napustilo 102.000 ljudi, no inozemni registri govore kako se u istom razdoblju iselilo čak 230.000 građana. Ministarstvo unutarnjih poslova Njemačke objavilo je da se tokom 2016. i 2017. u Njemačku uselilo 110.526 Hrvata. Po podacima Državnog zavoda za statistiku, u 2018. u inozemstvo se odselilo 39.515 osoba.
Brigu o Hrvatima izvan Hrvatske, Hrvatska osigurava i preko državnog proračuna. Prema službenim podacima za 2019., za Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske planirano je utrošiti 74.343.481 kunu.
S povratnicima Hrvatska ima bogato iskustvo u protekle dvije decenije. Osim Hrvata povratnika u istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, od kojih se dobar dio u posljednjih nekoliko godina iselio u zapadnu Evropu, svoj život u Hrvatskoj tražili su Srbi povratnici nakon egzodusa 1995.
Kako je taj proces povratka uspio, i to pod presudnim utjecajem međunarodne zajednice, najbolje govori istraživanje profesora Filozofskog fakulteta koje je UNHCR naručio 2012. godine, prije ulaska Hrvatske u Evropsku uniju. Profesori sa Filozofskog fakulteta Milan Mesić i Dragan Bagić zaključili su da samo 38 posto registriranih povratnika živi u Hrvatskoj, da ih je blizu 17 posto umrlo, a njih 45 posto napustilo Hrvatsku, dok je samo 19 posto trajnih povratnika u radnoj dobi legalno zaposleno. Danas, sedam godina nakon navedenog istraživanja i općeg migracionog talasa iz Hrvatske, situacija je sigurno još lošija, o čemu se može uvjeriti svatko ako se provoza dalmatinskim zaleđem, Likom, Kordunom, Banijom ili Slavonijom.
Kako se Hrvatska ponaša prema hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti koji su se iz Hrvatske iselili, ali poslije zakonske prekretnice 8. listopada 1991., ilustriraju i službeni podaci Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje koji dokazuju da je od 2013. od 5505 prijava za stambeno zbrinjavanje bivših nositelja stanarskog prava, ukupno dosad riješeno 5411 prijava, od kojih čak 4185 negativno. Treba imati u vidu da su zahtjev mogli podnijeti samo oni građani koji u ovih 29 godina nigdje na prostoru bivše države nisu stekli, izgradili ili naslijedili nekretninu.
