Skoro je kraj godine, novembar mjesec, a Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina na javno savjetovanje poslao je Nacrt Akcijskog plana za suzbijanje diskriminacije za 2024. i 2025. godinu. Time su zbunjeni i u Projektu građanskih prava Sisak (PGP), jednoj od malobrojnih preživjelih udruga civilnog društva koji na terenu svakodnevno svjedoče iskustvima diskriminiranih građana.
- Nevjerojatno, neozbiljno i neprihvatljivo da se sad raspravlja o akcijskim mjerama za 2024. koja je praktički prošla. Ako se misle poduzimati ozbiljne mjere, zakasnili smo i s Akcijskim planom za 2025. godinu. Hoće li se uopće taj Akcijski plan donijeti do kraja godine?! Je li ovaj dokument upućen u zakašnjelu proceduru samo da bi ispunio neku formu?! Ako smo već promašili jednu godinu, moglo se za sljedeću, 2025. godinu donijeti bolji, sadržajniji i konkretniji akcijski plan. U predloženom dokumentu aktivnosti uopće nisu definirane, a kamoli obrazložene, konkretizirane, samo se navode – ističe Milana Kreća, voditeljica PGP-a Sisak.
U predloženom Nacrtu stoji potreba unapređenja kompetencija javnih i državnih službenika za djelovanje na području suzbijanja diskriminacije, razvoja sustava podrške žrtvama diskriminacije kroz dodjelu financijskih potpora braniteljima ljudskih prava i samim žrtvama, prevencija diskriminacije, izrade edukativnih materijala, edukacija namijenjenih policijskim službenicima, državnim odvjetnicima povodom govora mržnje, stereotipa i predrasuda u javnom prostoru, vršnjačkog nasilja i nasilja nad ženama...
- Nažalost, ne ističu se udruge civilnog društva među provoditeljima Akcijskog plana. Nositelji predloženih mjera su Ured za ljudska prava, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Ministarstvo unutarnjih poslova, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Ministarstvo zdravstva... Naravno i oni trebaju biti uključeni ali jako dobro znamo da našim ministarstvima sasvim sigurno nije prioritet borba protiv diskriminacije. Dokument ne nudi odgovor na pitanja kad, gdje i kako – objašnjava Kreća.
- Kontradiktoran je planirani porast pritužbi za diskriminaciju tijekom narednih godina. Vjerujem da je cilj da se građani što više osvijeste što je to diskriminacija, te da istu više prijavljuju, ali zar ne bi bio dugoročni cilj da osvijestimo građane da se ta diskriminacija dešava sve manje. Otkako smo donijeli Zakon o suzbijanju diskriminacije 2012. godine, nije se puno promijenilo, Hrvatska je još uvijek na nivou edukacije, a u realnosti, po našem iskustvu na terenu, diskriminacija se događa nad najosjetljivijim skupinama, nad siromašnima, starijima, nemoćnima, Romima i Srbima. I nije tu u pitanju čak načelna diskriminacija, već diskriminacija kao posljedica stjecaja okolnosti. Građani iz ruralnih i dislociranih mjesta ne mogu realizirati sve mogućnosti kao građani u urbanim sredinama jer im nisu pristupačne institucije, pravna pomoć, administrativna, upravna usluga. Naše stranke ne kažu ''ja sam diskriminiran'' nego govore o svom problemu koji ne mogu godinama pa i decenijama riješiti, a iz kojeg vrište diskriminacije, oni ne žele pokretati postupak dokazivanja, nemaju oni snage ni vremena za duge postupke – priča Milana Kreća.
Inače, u zakašnjelom dokumentu iz Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina predlažu jače informiranje mladih i opće javnosti kao i stavljanje tema suzbijanja zločina iz mržnje, jačanja svijesti o važnosti borbe protiv rasizma, ksenofobije i poticanje kulture sjećanja na žrtve genocida u programe Policijske škole ''Josip Jović'' te organiziranje učeničkih posjeta Spomen području Jasenovac.
