Nakon punih šest godina od isteka starog, Hrvatska bi trebala dobiti novi Nacionalni plan zaštite i promicanja ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije za razdoblje od 2022. do 2027. i dva prateća kratkoročna Akcijska plana – za zaštitu i promicanje ljudskih prava i suzbijanje diskriminacije. Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću je završeno, a pitanje s kojim se struka i nevladine organizacije u ovom trenutku suočavaju glasi: kako Vlada planira zaštitu i promociju ljudskih prava i suzbijanje diskriminacije? Prvi uvid u dokument ne upućuje na kreativne pomake: uz poslovičnu općenitost Nacionalnom planu nedostaje ambicije i odlučnosti za poboljšanje sustava zaštite i promicanja ljudskih prava kao preduvjeta za pozitivnu društvenu promjenu. O manjkavostima Vladinog plana i njegovoj široj slici za Novosti govore Tatjana Vlašić, zamjenica pučke pravobraniteljice, Cvijeta Senta iz Centra za mirovne studije (CMS) i Ivan Novosel, programski direktor Kuće ljudskih prava.
Premda je Ured pučke pravobraniteljice sudjelovao u radnoj skupini za izradu Nacionalnog plana, njime ne mogu biti posve zadovoljni. Ranije su, kaže nam Tatjana Vlašić, postojala dva zasebna strateška dokumenta – jedan za zaštitu i promicanje ljudskih prava, drugi za suzbijanje diskriminacije, a u prilog takvom rješenju govori i praksa Europske unije koja je strateške dokumente dodatno segmentirala pa postoje i u područjima suzbijanja rasizma, uključivanja Roma, integracije migranata, prava djece, žena, LGBTIQ+ osoba i osoba s invaliditetom.
- Akcijski planovi trenutno su nedovoljno ambiciozni i sadrže mjere koje nedovoljno odgovaraju na probleme identificirane u Nacionalnom planu ili su redovne aktivnosti nadležnih tijela. Tako su, na primjer, jedna od mjera Akcijskog plana za suzbijanje diskriminacije redovni sastanci Radne skupine za praćenje zločina iz mržnje i objava podataka o zločinima iz mržnje, no riječ je o redovnim aktivnostima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koje su definirane Protokolom o postupanju u slučaju zločina iz mržnje. Nadalje, Nacionalni plan ispravno prepoznaje važnost obrazovanja za ljudska prava, ali ga Akcijski plan zaštite i promicanja ljudskih prava predviđa samo u okviru visokog obrazovanja. Ako želimo obuhvatiti svu djecu, onda je važno da su mjere predviđene i u odnosu na osnovnoškolsko, pa potom i srednjoškolsko obrazovanje - ističe Tatjana Vlašić.
U CMS-u smatraju da planovi ne zadovoljavaju iz perspektive ambicioznosti, utemeljenosti na dokazima, unutarnje kao i vanjske koherentnosti, posebno usklađenosti s drugim dokumentima na međunarodnoj, a pogotovo nacionalnoj razini u srodnim poljima, odnosno javnim politikama.
- Što se tiče spomenute usklađenosti, istaknule bismo mjere iz Akcijskog plana EU-a za borbu protiv rasizma u kojem su navedene konkretne mjere protiv pojavnosti strukturnog rasizma i specifično diskriminacije koje provode upravo državne službe, primjerice policija: mjere usmjerene na suzbijanje nezakonitog rasnog ili etničkog profiliranja koje provodi policija, mjere koje tematiziraju rizik od diskriminacije zbog korištenja novih informacijskih tehnologija ili pak mjere koje potiču prijavljivanje rasno motiviranog nasilja s obzirom na to da znamo da postoji nisko povjerenje racijaliziranih manjina u institucije poput policije i slično. Gotovo ništa u tom duhu ne postoji u našim policy planovima - kaže Cvijeta Senta.
Nedostaju i mjere vezane za pristup obrazovanju te diskriminaciju i rasizam unutar obrazovnog sustava, kao što uopće nedostaju one koje se odnose na niže razine obrazovanja. Planirano je, dodaje Cvijeta Senta, mnogo edukacija i rada na osvještavanju i podizanju svijesti raznih profila službenika/ca (iz područja javne nabave, socijalnih radnica i radnika itd.), ali to je bazična razina koju smo dosad već trebali nadrasti i u ovom dokumentu postavljati više standarde, primjerice mjere usmjerene na zakonodavne inicijative, odnosno promjene postojećih zakonskih rješenja, analize sudske prakse i korištenja dokumenata poput Povelje EU-a o temeljnim pravima. U CMS-u smatraju da je važno pratiti učinke mjera na kvalitativnoj, umjesto kvantitativnoj razini kako je uglavnom dosad bio slučaj.
- U prethodnom planu za suzbijanje diskriminacije jedna od važnih mjera bila je organizacija više edukativnih radionica za aktere uključene u proces suzbijanja zločina iz mržnje – policiju, suce, državne odvjetnike, odvjetnike i nevladine organizacije. Međutim, izostalo je mjerenje učinka jesu li provedene edukacije polučile rezultate: kakva je kvaliteta presuda, jesu li se primjenjivali mehanizmi i sudska praksa primjerice Europskog suda za ljudska prava koje su im predavači prezentirali? Je li policija pravilno kvalificirala kazneno djelo odmah u startu koristeći indikatore koji su sastavni dio Protokola o postupanju u slučajevima zločna iz mržnje? Tako bismo vidjeli da mjere nisu samo puko ispunjavanje forme nego da one uistinu imaju učinak i da vode do stvarnih pomaka u ostvarivanju prava za sve građane - govori naša sugovornica.
Ivan Novosel smatra da Planom nije pokriveno puno područja u kojima postoje izazovi i problemi vezani uz ostvarivanje ljudskih prava. Primjerice, nedostaje cijeli set mjera kojima bi se jasnije usmjerilo državu na razvijanje sustava zaštite i promicanja socijalnih i ekonomskih ljudskih prava, što je jedan od izraženih problema s kojima se Hrvatska već godinama bezuspješno nosi.
- Postoje naravno i mjere koje su sadržajno u redu, ali im nedostaje fokusiranosti, razrađenosti i sveobuhvatnosti, poput mjere koja prepoznaje važnost edukacije o ljudskim pravima, ali predviđa aktivnosti u tom području samo na visokim učilištima, a ne i na nižim razinama obrazovanja - kaže Novosel.
Razloge nedostataka treba, smatra on, prije svega tražiti u sve slabijem kapacitetu institucija koje imaju sve manje znanja, vještina i volje da prepoznaju društvene probleme i da na njih regiraju stvaranjem i provedbom javnih politika utemeljnih na ljudskim pravima.
- Problem sve slabijih institucija dodatno je pojačan i sve lošijim dijalogom i suradnjom institucija s organizacijama civilnog društva. Umjesto da koriste znanje i iskustvo civilnog društva i da na temelju toga stvaraju bolje, usmjerenije i za ljude korisnije javne politke, instititucije uglavnom ignoriraju prijedloge, zahtjeve i mišljenja organizacija. Uz neke iznimke, generalno govoreći, nepovjerenje između javnih tijela i civilnog društva nažalost iz godine u godinu samo raste - kaže Novosel koji zaključuje da je, unatoč nedostacima, važno što će Nacionalni plan biti usvojen, ali je još važnije da Vlada odmah krene s aktivnostima izrade akcijskih planova za iduće dvogodišnje razdoblje.
Nositelj većine mjera je dakle vladin Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Kako se oba akcijska plana odnose na tekuću godinu još se čeka osnivanje Radne skupine, koja će uključivati i predstavnike pravobraniteljskih institucija i organizacija civilnog društva, a žurno će krenuti s izradom Akcijskih planova za 2024. i 2025. godinu.
Naši sugovornici smatraju da je po svemu sudeći riječ o puno posla i međusobne timske koordinacije pa se postavlja pitanje je li Ured to kadar do kraja izvesti. Skepsu potiče činjenica da je proces izrade novog plana trajao čak šest godina.
