Prošlu godinu u Hrvatskoj obilježili su pandemija Covida-19 i potresi u Zagrebu i na Baniji koji su nanijeli veliku materijalnu štetu i u nekoj mjeri unazadili ljudska prava, pogotovo ona socioekonomska, jer će posljedice biti dugotrajne. Ipak, te katastrofe ne mogu biti opravdanje za brojne probleme koji godinama nisu riješeni i koji ugrožavaju ranjive skupine, zaključak je izvještaja "Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja za 2020. godinu" koji je predstavila Kuća ljudskih prava Zagreb. Izvještaj, rađen u suradnji s oko 40 nevladinih organizacija, ne obuhvaća sva kršenja i probleme, već samo one koje su te organizacije zabilježile. U njemu se ističe da je 2020. u zemlji i svijetu bila godina kriza i ograničavanja ljudskih prava bez presedana, kakvima demokratska društva nisu svjedočila još od Drugog svjetskog rata.
- Ograničavanje kretanja, zabrane javnih okupljanja, obustava rada trgovina, ugostiteljskih objekata te ograničavanje društvenih, ekonomskih i sportskih aktivnosti, obvezne samoizolacije i izolacije, nošenje maski i svođenje društvenih kontakata na minimum te druge restriktivne mjere promijenile su svakodnevne živote ljudi i primorale društvo i državu na krizno funkcioniranje. Iako su okolnosti bile izvanredne, Hrvatska nije proglasila izvanredno stanje, već je po proglašenju epidemije naknadnim zakonodavnim intervencijama proširila ovlasti Stožera civilne zaštite RH, koji je postao tijelo čijim su se odlukama ograničavala ljudska prava, a tu su i sporne iznimke oko okupljanja te izolacija korisnika domova za starije i nemoćne - ističe Ivan Novosel, jedan od autora izvještaja u kojem se naglašava i da "nije uspostavljen sustav parlamentarnog nadzora nad odlukama Stožera".
Iako je proces donošenja novog plana zaštite ljudskih prava u 2020. uznapredovao, Hrvatska je ponovno kraj godine dočekala bez temeljne javne politike u području ljudskih prava. Povjerenje građana u institucije i prije krize bilo je nisko, prije svega zbog nevoljkosti državnih institucija da odgovore na kritike i upite, sporosti i rigidnosti javne uprave i pravosuđa te percepcije korupcije. Prošla godina je dodatno razotkrila i neadekvatnu pripremljenost države za funkcioniranje u kriznim situacijama.
U izvještaju je naglašeno i da se na govor mržnje, diskriminaciju i nasilje, kao i nasilje motivirano mržnjom, odgovara površno i reaktivno, često tek nakon što eskaliraju, čime se propušta zaštititi one najranjivije u društvu. Djeca i mladi ne uče dovoljno o ljudskim pravima, jednakosti i solidarnosti, dok istovremeno raste nepovjerenje u institucije, a mogućnosti za građansku participaciju slabe. Slaba točka bili su i lanjski izbori za Sabor. Biračima s koronom ili u izolaciji ograničeno je biračko pravo, a ti su izbori bili sedmi zaredom koji su održani bez ujednačenih veličina izbornih jedinca, što je Saboru Ustavni sud naložio još 2010., čime je kršen princip jednakosti biračkog prava.
Ivan Novosel (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Govor mržnje i dalje je prisutan u javnom prostoru, pogotovo na internetu, a meta su najčešće LGBTIQ osobe, izbjeglice, Srbi i Romi. Zabrinjava nedostatak adekvatnog i sveobuhvatnog odgovora na prisutnost govora mržnje te mjera prevencije.
Među manjinama najugroženiji su Romi i Srbi. Osim što su diskriminirani u nizu područja, od zapošljavanja do obrazovanja, procjenjuje se da je stambeno deprivirano od 59 do čak 78 posto romskih domaćinstava, a brojne romske obitelji koje žive u segregiranim naseljima imaju problema s primanjem socijalne pomoći jer su vlasnici automobila. Što se Srba tiče, zakonska obveza službenog korištenja jezika i pisma srpske manjine i dalje se praktički zanemaruje, iako ona postoji u više od 20 jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj, a ćirilice nema dovoljno u općinama i na tablama s nazivima naselja. Gradsko vijeće Vukovara i lani je, drugu godinu zaredom, odlučilo da neće proširiti prava Srba na upotrebu nacionalnog jezika i pisma u tom gradu. U provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, posebno u području prava na njihovo prioritetno zapošljavanje u javnim institucijama, nema značajnog napretka. Vlada ni lani nije izradila i poslala u saborsku proceduru izmijenjeni Zakon o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, čime se izravno krši odluka Ustavnog suda i onemogućuje ostvarivanje prava nacionalnih manjina na službenu i ravnopravnu uporabu njihova jezika i pisma na području Vukovara. Programi na javnoj televiziji koji nude sadržaje na manjinskim jezicima ograničenog su trajanja, a pojedini manjinski jezici neravnomjerno su zastupljeni u programima manjinskih emisija.
Brojni Srbi povratnici žive u nerazvijenim ruralnim krajevima, prometno izolirani i u lošim uvjetima te još uvijek nisu u mogućnosti ostvariti svoja imovinska prava, njihova je imovina i dalje izložena uzurpaciji i devastaciji, a situaciju je pogoršao i potres na Baniji. Lani su zabilježeni brojni fizički napadi na Srbe, verbalne prijetnje, uništavanje i onemogućavanje korištenja vlastite imovine, a govor mržnje, ekstremističke poruke i povijesni revizionizam i dalje su prisutni u pojedinim marginalnim medijima, komentarima čitatelja portala i objavama na društvenim mrežama te u vidu grafita na zgradama i javnim površinama. Pozitivna je brza reakcija pojedinih lokalnih vlasti u vezi uklanjanja grafita i poruka povezanih s ustaškim znakovljem, ističe se u izvještaju.
Kršenje medijskih sloboda očituje se u učestalim tužbama protiv novinara i urednika za klevetu, uvredu i sramoćenje te u prijetnjama i zastrašivanjima novinara, pogotovo onih koji istražuju kontroverzne teme poput ratnih zločina, organiziranog kriminala ili korupcije, ali i u uplitanju vlasti u rad javne televizije. Donose se i cifre HND-a da je lani u Hrvatskoj bilo aktivno najmanje 905 tužbi protiv novinara i medija, od čega se 861 odnosi na parnične postupke za naknadu štete zbog povrede časti i ugleda, a 44 na kaznene tužbe. Ukupna vrijednost tužbenih zahtjeva iznosi gotovo 68 miliona kuna. Posebno zabrinjava što su među tužiteljima političari, jedinice lokalne samouprave i pojedini suci, ali i to da se broj tužbi u međuvremenu povećao na 924, a ukupna svota na 78 miliona kuna, kako je naglasio predsjednik HND-a Hrvoje Zovko.
Rješavanje brojnih pitanja vezanih uz žrtve kaznenih djela nije znatno napredovalo. Postupak je neujednačen i često šabloniziran, bez utvrđivanja stvarnih potreba žrtava, a značajnijeg napretka nije bilo ni u procesuiranju ratnih zločina. Ročišta nisu zakazivana, dokazni postupci (pre)dugo traju, a zbog proteka zakonskog roka rasprave vrlo često počinju iznova. Iako je u Sabor upućen prijedlog Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, velik problem za civilne žrtve rata je medicinska dokumentacija potrebna za utvrđivanje statusa, jer se u njoj često ne navodi točan uzrok ranjavanja. Još veći je što prava po postojećim zakonima ne mogu ostvariti žrtve seksualnog nasilja koje u vrijeme počinjenja nisu imale državljanstvo Hrvatske, kao ni "pripadnici, pomagači, suradnici neprijateljskih vojnih postrojbi", usprkos slučajevima silovanja ratnih zarobljenika u hrvatskim logorima Lora i Kuline.
Po izvještaju pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, lani je zabilježen porast nasilja uslijed epidemije i lockdowna i to za 40 posto u odnosu na 2019,, ali i pad prijava nasilja s 9.000 na 7.000, što se tumači viktimizacijom žrtava.
Izbjeglice su također na udaru hrvatskih vlasti. Mreža Border Violence Monitoring lani je zabilježila 110 svjedočanstava o nezakonitim protjerivanjima koja se odnose na 1.656 protjeranih osoba, od kojih je više od pola tražilo azil, a 39 posto je mlađih od 18 godina. Dansko vijeće za izbjeglice je u 2020. zabilježilo 16.425 nezakonitih protjerivanja iz Hrvatske u BiH, a procjenjuje se da brojka premašuje 20.000.
Skoro trećina osoba starijih od 65 godina u riziku je od siromaštva, a u toj dobnoj skupini u većem riziku su žene (33,6 posto). Osim toga, 60 posto osoba starijih od 65 godina boluje od barem jedne kronične bolesti, što je više od prosjeka EU-a, pri čemu na dostupnost zdravstvene zaštite osoba starije životne dobi uvelike utječe udaljenost zdravstvenih ustanova od mjesta prebivališta. Starijima od 65 godina koji nemaju primanja država je omogućila dobivanje naknade od 800 kuna, ali je problem što njen korisnik mora imati najmanje 20 godina prebivalište u Hrvatskoj, što otežava situaciju kod dijela srpskih povratnika koji su se vratili nakon 2000., a ispunjavaju ostale uslove, ističe se u izvještaju koji je u mnogočemu na tragu drugih predstavljenih izvještaja, uključujući onaj Amnesty Internationala i bilten SNV-a. A za rješavanje brojnih problema i popravljanje stanja nužan je trijalog vlasti, nezavisnih institucija kao što su pravobranitelji i nevladinih organizacija, naglašava Ivan Novosel.
