Sve da i nije odlučio prekinuti svoju medijsku šutnju i iznijeti na RTL-u vlastitu verziju prometne nesreće koju je skrivio u studenom prošle godine i u kojoj je smrtno stradao četrdeset jednogodišnji Goran Šarić iz Privlake blizu Vinkovaca, lik i djelo Marija Banožića, bivšeg ministra obrane i jednog od šefova HDZ-a u Slavoniji, najuvjerljivija su personifikacija Hrvatske kakvu je proizveo koncept vladavine Andreja Plenkovića, kojemu je potkapacitirani Banožić bio omiljeni ministar jer se dvije godine intenzivno sukobljavao s predsjednikom Zoranom Milanovićem. To je zemlja u kojoj su lojalnost inatljivom premijeru, besramnost i gramzivost osnovni kriteriji visokog pozicioniranja u vlasti koja ne poznaje ili ne priznaje principe političke i moralne odgovornosti.
Banožićev istup na RTL-u, pak, dodao je novi sloj blata na sliku društva u kojem pripadnici privilegirane kaste na vlasti ne biraju sredstva i metode da uklone zapreke i izbjegnu nevolje namijenjene običnim smrtnicima, a bivši ministar obrane u tom smislu isticao se i ističe se naročitom bezobzirnošću i bešćutnošću.
Banožić je šest mjeseci šutio, a odlučio je progovoriti dva dana nakon što je Plenkovićeva treća vlada dobila podršku većine u parlamentu. Banožić se javio da podsjeti Plenkovića i vlast na sebe te da, suprotno nalazima policije i optužnici Državnog odvjetništva, pokuša uvjeriti javnost da je, zapravo, žrtva on, Banožić, a ne čovjek koji je smrtno stradao u sudaru s njegovim nabrijanim terencem.
U pomno isplaniranom nastupu, izložio je niz teorija koje nije potkrijepio nikakvim dokazima i argumentima i koje su naišle na zgražanje ili zaprepaštenje prometnih stručnjaka, ali nije rekao kad mu se vratilo tako detaljno sjećanje na tragično jutro, s obzirom da je isprva tvrdio da se ne sjeća baš ničega. Njegova odvjetnica obznanila je da je poginuli Šarić bio pod utjecajem alkohola te da je onih 0,20 promila izmjerenih u Banožićevoj krvi rezultat vanjskog unosa prilikom uzimanja uzorka u bolnici. Malo je nedostajalo da Banožić i njegova odvjetnica konstatiraju da je on, Banožić, poginuo u nesreći, a ne pokojni Šarić.
„Na nesreću okrivljenog, postoji svjedok ove prometne nesreće, kao što postoji i prometno vještačenje jedne ugledne i priznate ustanove, koje će pomoći sudionicima u kaznenom postupku u utvrđenju istine i stati na kraj nedavno izrečenim lažima“, reagirala je obitelj Gorana Šarića, dodajući da im se Banožić nikad nije javio, niti im je izjavio sućut. „Jedna od za sada nepotvrđenih informacija je da je okrivljenik u vrlo dobrim prijateljskim odnosima s osobom koja je usko rodbinski povezana s jednim od prometnih vještaka sa Zavoda za prometno-tehnička vještačenja, Sveučilišta u Zagrebu, Fakulteta prometnih znanosti, slijedom čega se po našem osobnom sudu pribojavamo svih možebitnih naknadnih vještačenja po toj ustanovi.“
Banožić se, dakle, nada da će mu pravosudni i državni mehanizmi biti naklonjeni kao što mu je, u jednoj mjeri, bila naklonjena policija potrudivši se da ga ne inkomodira postupcima koji su rezervirani za ostale građane, i to je smisao PR-kampanje koju je pokrenuo. Čak i da je istina sve što Banožić govori o okolnostima prometne nesreće, a nije, elementarna ljudskost nalaže da se o tome priča isključivo u sudnici, jer je mrtav čovjek na kojeg se odnose optužbe onoga koji je prošao bez ozbiljnijih ozljeda. No već smo naučili da je uzalud od Banožića očekivati ljudskost u situaciji u kojoj su ugroženi njegovi osobni interesi: on nije sposoban vidjeti ništa mimo svoje kože i neće prezati ni od čega da se spasi od odlaska u zatvor, a prijeti mu od jedne do osam godina, pa će se potom stranka pobrinuti i za to da ne bude nezaposlen. Toliko je valjda zaslužio.
