Rakete lete točno gdje treba i sigurno pogađaju – pohvalio se našim kolegama s Hrvatske televizije narednik Jason Batten, probrani kadar američke vojske na isturenom trgovačkom položaju u Zagrebu, stražareći pored svog Himarsa, višecjevnog mobilnog sustava koji pogađa različite mete istim šestraketnim punjenjem. I sve to made in USA, bez dijelova proizvedenih u Kini.
Nije se imao čega posramiti Batten u okruženju prestižnih marki naoružanja iz čitavog svijeta, ili barem njegova dijela što se naziva slobodnim i demokratskim, izloženih od prošlog utorka ispred zagrebačke sportske dvorane Arena za osmu Jadransku vojnu izložbu i konferenciju ASDA. A tu su i njemački Leopard, i britanski Javelin, i francuski Mistral, i sijaset drugih čuda vojne tehnike.
Hrvatski medijski izvjestitelji s neskrivenim su udivljenjem tako posvjedočili raskošnom arsenalu elitne industrije smrti u našemu provincijskom trgovištu, otprilike kao da su posrijedi mirisi, zlato i tamjan. Saznali smo i da će prva dva dana sajma biti otvorena samo za službene uzvanike i delegacije, te očito i ponekog novinara. Treći dan, kad ove novine već budu odštampane, pripustit će se tome blagu i obični narod. Tojest, kao što se navodi pod jednom vojnoobavještajno zanimljivom stavkom: posjetitelji s ulaznicama koje će biti besplatne, ali obavezne.
ASDA, naravno, odvija se u kontekstu sveopćeg oboružavanja Zapada naspram ruske prijetnje, odnosno po europskom planu za opremanje pojedinačnih nacionalnih vojski, a u perspektivi i nekakve zajedničke kontinentalne. Ne pomažu sve češće opaske da režim Vladimira Putina evidentno nema kapaciteta ni za forsiranje Dnjepra, kamoli da nasrne prema Visli i Dunavu. Europska unija svejedno je odnedavno – otkad je Ameriku poveo Donald Trump - nakanila potrošiti 800 milijardi eura na svoj obrambeni potencijal; možda i napadački, ovisno o primjeni.
Za tu svrhu pokrenuti su ranije baš neviđeni administrativni mehanizmi i projicirani krajnje inovativni financijski planovi te prečaci. Među najizazovnijim se tu ističe tzv. klauzula izuzetka kojom bi Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, omogućila neograničeno zaduživanje pri naoružavanju svim državama, s obzirom na dosad obavezujući limit od 60 postotaka BDP-a, uz javnobudžetski deficit do tri posto. "Što god bude potrebno", prokomentirao je to Friedrich Merz, budući njemački kancelar.
Potrošači neće biti kažnjeni sankcijama poput onih koje su, ne tako davno, fiskalno i generalno, okovale jednu fatalno prezaduženu Grčku. Ovdje možda nije suvišno napomenuti da je značajan dio u porijeklu grčkog duga tvorila prekomjerna vojna nabava stotina aviona, oklopnih vozila i teškoartiljerijskih sklopova iz Amerike, Francuske i Njemačke.
Desetljećima su grčke vladajuće garniture, a niti minimalno demokratskog profila, prema tutorskom diktatu Zapada uporno forsirale takvo enormno naoružavanje, pa se u momentu ultimativnog bankrota Grčke i u francuskom parlamentu otvorilo pitanje o prirodi naturanja te vrste kupoprodaje iscrpljenoj grčkoj ekonomiji. Uopće nije pomoglo, jednako se nastavlja dandanas, usprkos sankcijama i drastičnom rezanju gotovo svake druge javne potrošnje u toj zemlji.
S klauzulom izuzetka koja predstavlja ukidanje dojučer politički sakraliziranih načela fiskalne discipline, međutim, nameće se enigma otplate 800 milijardi eura troška za pojedinačne članice i zajedničke financijske institucije EU-a. Sama financijsko-institucionalna konstrukcija Europske unije, kao i ekonomske razlike između država-članica, pritom ne ostavljaju nimalo obećavajući utisak. No već je isticano da će glavni teret pretrpjeti javni izdaci za socijalu, zdravstvo i obrazovanje, kulturu. Taj vid reperkusija nastoji se ublažiti najavom razvoja svekontinentalne vojne industrije, umjesto bjesomučne kupnje oružja van EU-a. Kažu da ćemo ono što izgubimo na trgovini, dobiti kroz pokretanje ratne ekonomije, a to garantira i opći procvat.
Hrvatska, sudeći po reakcijama, oduševljena je otvaranjem takvih mogućnosti. Naš premijer Andrej Plenković potvrdio je znanu namjeru kupovine američkih Himarsa i turskih Bayraktara, ali i uzlet ovdašnje proizvodnje, osim što ne znamo čega i kako. Zapravo nešto već znamo, ako se prisjetimo onih vojnih korveta. Izglede za taj projekt opisali smo detaljnije u Novostima prije tri tjedna, pa nećemo sada dužiti. Podsjećamo samo da je Brodosplit jedva, uz dosta reklamacija iz brižne Vlade RH, isporučio Hrvatskoj ratnoj mornarici prva dva patrolna čamca, inače više nego duplo kraća od planiranih korveta, iz narudžbe za njih ukupno pet. Za prvi, nazvan "Omiš", trebalo mu je pet godina, a drugi, imena "Umag", dobili smo nakon daljnjih šest.
Neće hrvatske vojne i vojno-industrijske stratege omesti ni aktualno koškanje dvojice vladinih potpredsjednika: ministra obrane Ivana Anušića i ministra branitelja Tomislava Medveda. Dok oni rješavaju stanovite kadrovske nedoumice u sektoru, obratimo pažnju na stanje hrvatske industrije koju navodno proširujemo na izradu ratnobrodskih kobilica, gusjeničarskih oklopa, velikokalibarskih cijevi, itd. Upada u oko činjenica da nitko u svemu tome ne spominje revitalizaciju neke domaće željezare s čeličanom, da ne bismo skupe legure opet uvozili.
Ima jedna takva dotučena velika željezara, za one koji se bolje sjećaju, recimo, u Sisku, a ugašena je poslije više tržišnih pokušaja njezina spasa, ali bez uklapanja u iole širi proizvodni okvir, neki kakav se nudi npr. ovom eurounijskom ratnom kampanjom. Namjesto toga, vlada toj županiji nasilno gura dva megaperadarska projekta izvjesnih tajkuna iz Ukrajine zbog kojih se posljednjih mjeseci nadigao općenarodni bunt u par desetaka tamošnjih mjesta. No o tome slabo možemo čitati u našim medijima, vječito čeznutljivim za stranim investitorima.
Zauzvrat imamo stalnu priliku slijediti prepisane naloge NATO-a, smjerno internalizirane i mimikrirane u obliku raznoraznih analitičkih doprinosa iza kojih, avaj, ne stoji mnogo više od svojevrsnog medijskog trbuhozborenja u domeni geopolitičkoj i vojno-ekonomskoj. Sve kontradikcije u tome oni gaze bez viška obazrivosti, s upadljivo drčnim kumordinarskim gardom lojalne posluge vodećih moćnika u areni i pred Arenom.
Ne slučajno, dakle, jednako se hrvatska dominantna medijsko-analitička struja drži kod naoko razdvojenih tema nacionalne ekonomije i europske militarizacije. Trump ih je zatekao malko nespremne, doduše, pa sad očajnički zdvajaju oko nazirućih kontura nekog novog, šokantno pomaknutog svjetskog poretka. Ipak, ne toliko da bi doveli u pitanje i postavke onog koji nas je zatjerao u ovakvu situaciju.
Oni radije prepisuju, ali toliku masu naloga teško probavljaju i kompjutorski prevoditelji, što neizbježno dovodi do nesporazuma u interpretaciji sadržaja. Postrojavanje traje, u Hrvatskoj se uvodi obavezni vojni rok, pa sa šopingom oružja ne smijemo oklijevati, i tko da vodi računa o usputnim sitnicama. Možda samo rijetki nadobudni gnjavatori poput nas. Izdvojit ćemo i najnoviji relevantan primjer takvog stanja uma i prepisivačke prakse u najuglednijim domaćim medijima.
Goran Redžepović, stalni komentator portala Telegram, jednog od najčitanijih u Hrvatskoj, spada među kvalificiranije ovdašnje autore vojne i ratne analitike. U svom osvrtu od prošlog vikenda, nabijenom detaljima, pak, pozabavio se problemom tzv. planirajućih bombi, onih koje avioni ispuštaju s određene distance prema cilju. Razvili su ih u novije doba Rusi, dodavanjem para krilca bombama koje se ispuštaju vertikalno na cilj, e da bi s tim dodatkom padale ukoso i duže, a sad istu napravu testira Srbija. Zanemarimo povijesni podatak da ih je izumio slavni njemački Siemens još u Prvom svjetskom ratu. Redžepović sugerira da bi RH morala ulagati napore u smjeru obrane od takvog oružja, ali primjećujemo da im se za početak bar mora točno prevesti ime.
Naime, to nisu planning bombs, nego planing, a baš to jedno (ne)udvojeno slovo razlike hoće reći da predmetne bombe ne planiraju, nego klize, jedre, slijeću. Možda se čini zgodnim prevesti ih po naški uz tako pridodano značenje, iako ovaj zaraćeni svijet odavno posjeduje kudikamo pametnije bombe. Ne zanemaruje to isključivo Telegramov analitičar, znamo li da navedeni mediji prepisuju između ostalog i jedni od drugih, ali nije to nešto najpoželjnije, ususret najavljene kupovine oružja bez ograničenja. Ne želimo valjda da Anušić upita nekog američkog narednika planiraju li te i te nekakve bombe zaista, pa dobije naizgled potvrdan odgovor. Ne želimo da za tu cijenu saznamo istinu prekasno, samo tren prije negoli bismo izginuli u prevodu.
