I četiri godine poslije svjetskog rata novine i dalje uspoređuju stanje vojne sile pojedinih država, osobito onih koje su vodile glavnu riječ u netom završenom oružanom sukobu. I zaključuju: umjesto očekivanog razoružanja, gotovo i nema države koja sve više ne troši na – proizvodnju oružja! Rusija je prije rata imala 1.384.000 vojnika, sada 1.700.000, Francuska 670.000, pa 899.000, Engleska 450.000, pa 600.000, Amerika 200.000, pa 297.000, Grčka 31.000, pa 250.000, Italija 291.000, pa 300.000, dok je u Srbiji poslije rata naoružano 40.000 novih vojnika. Objavljen je i podatak da je u svijetu trenutačno pod oružjem više od deset milijuna ljudi.
"Potpisani ovo piše i zahteva u ime opštine, koju samoupravno zastupa, i u ime sebe, kao Srbina, koji je propatio sve grozote rata bez ikakve mrlje, pa je uveren da ima pravo da to traži, jer svaki drugi akt, napisan nesrpskim slovom, smatrat će kao bagatelisanje stečenog prava Srbinova i kao takav smatrat će kao uvredu srpskog prava i bacit će ga u koš…" Ovako piše predsjednik jednog općinskog suda, koji je od ministarstva pravde dobio akt pisan na latinici. Akt je poslao natrag u ministarstvo sa zahtjevom da se – "prevede na srpski". S druge pak strane novine objavljuju i ovo pismo nekog trgovca koji protestira što je dobio službeni akt pisan na – ćirilici! "Od mene, kao Hrvata, ne može nitko na svjetlom tlu moje domovine, tražiti da poznam ćirilicu…" A Novosti koje sve to objavljuju pod naslovom "Ogledalo Srba, Hrvata i Slovenaca" sve su to popratile vlastitim komentarom, u kojem uz ostalo stoji: "I tako naši ljudi smatraju ne samo vrlinom, već i svetim nacionalnim pravom – da budu što manje pismeni!"
Glavni grad Hrvatske, pišu novine, pogodila je prava pošast, nešto poput invazije skakavaca. U Zagreb se, naime, sjatilo više stotina prosjaka iz cijele zemlje. "Većina je ovih prosjaka nemoćna, slijepa, kljasta, unakažena… Kako se njihov broj u Zagrebu sve više množio, odredio je šef policije dr. Šaban da se sve prosjake dovede na redarstvo, a zatim otpremi u njihove zavičajne općine, koje su se dužne za njih brinuti…" Novine zatim zaključuju: "Naravno da se policajnim metodama ne može riješiti ovakvo socijalno pitanje, jer bi se zapravo država, odnosno socijalna skrb, morala postarati da se osnuje zavod koji bi mogao primiti sve ove nesretne ljude koji ne mogu ni živjeti, ni umrijeti". Prosjake su policajci lovili po cijelom gradu, one koje nisu mogli hodati, nosili su, a slijepe vodili za ruke. Kod mnogih od njih nađene su veće svote novca, a najveće iznenađenje priredili su sami građani Zagreba, kad su vidjeli kako u raciji padaju prosjaci, jedan za drugim. Pokazali su veliku samilost prema tim jadnicima."
