Otprilike istovremeno s početkom pandemije koronavirusa na sjevernoj hemisferi, u svjetskim medijima pojavila se i vijest da je zemlje istočne Afrike i Bliskog istoka pogodila najezda skakavaca. Najčešće su to bile fotografije usamljenih farmera koji nemoćno stoje u nedugo ranije zasađenim usjevima, okruženi golemim rojevima letećih nametnika koji će uskoro pojesti, ili već jesu, svu hranu od koje su u narednim mjesecima trebali preživljavati.
Prve vijesti o ovoj nepogodi objavljene su u siječnju, a zatim ih je na neko vrijeme izgurala epidemija. No sredinom travnja Locust Watch, odjel UN-ove Agencije za hranu i poljoprivredu (FAO) koji se bavi nadzorom i kontrolom skakavaca, objavilo je da se u sljedećoj kišnoj sezoni na pogođenom području očekuje novi val najezde, ovog puta i 400 puta veći od onoga koji se dogodio u prvim mjesecima 2020. godine.
‘Trenutna situacija u istočnoj Africi i dalje je izrazito zabrinjavajuća jer se sve veći rojevi pustinjskih skakavaca formiraju u središnjoj Keniji, istočnoj Etiopiji i Somaliji’, javili su iz Locust Watcha. ‘To predstavlja prijetnju bez presedana sigurnosti hrane i preživljavanju stanovništva jer koincidira s početkom dugotrajne sezone kiša i sadnje… Tijekom svibnja skakavci će se izleći iz jaja i formirati rojeve koji se kreću po tlu, a zatim i leteće rojeve u kasnom lipnju i u srpnju, u vrijeme početka žetve’, upozorilo je ovo stručno međunarodno tijelo.
Pustinjski skakavac (schistocerca gregaria) vrsta je skakavaca specifična po svojoj ‘društvenosti’, osobini da iz solitarne životne faze prelazi u gregarigenu, odnosno da može živjeti i kao individualna jedinka i u roju. Ova transformacija ovisi o okolišu odnosno o uvjetima u kojima se odvijaju životni ciklusi. Pustinjski skakavac jaja polaže u pijesak onda kada je on dovoljno vlažan da se ne isuše, a ženka obično položi do 1000 jajašaca na prostoru od jednog četvornog metra. Zahvaljujući vlazi netom izlegli skakavci, koji u prvoj fazi još nemaju krila, imat će i dovoljno vegetacije kojom će se prehraniti, a u toj fazi tijela će im biti manja i maslinasto zelene boje, kako bi bili što neupadljiviji. No kada brojnost skakavaca nadmaši dostupnu vegetaciju, izrast će im krila a jedinke će formirati rojeve koji će se uputiti u potragu za hranom. Tada će im narasti i mišićna masa, a tijelo od maslinastozelene postati žarko žute i crne boje, uslijed jedenja toksičnih biljaka koje u solitarnoj fazi ne jedu kako ne bi postali lak plijen prirodnim neprijateljima.
Pustinjski skakavci dnevno mogu prijeći udaljenosti od 150 kilometara, a u jednom danu pojedu onoliko biljne tvari kolika im je težina tijela. Budući da prosječni roj sačinjava oko 150 milijuna skakavaca po četvornom kilometru, stručnjaci su izračunali da takav roj u jednom danu pojede onoliko hrane koliko je u istom razdoblju pojede oko 35 tisuća ljudi. Hrane se ugljikohidratima odnosno kulturama kao što su kukuruz, grahorice, sirak, ječam i proso, upravo one koje su posljednjih mjeseci sijali farmeri u istočnoj Africi, nadajući se bogatoj žetvi uslijed neuobičajeno obilnih kiša koje su padale u prethodnom razdoblju. No u Keniji, državi koja upravo proživljava najgoru najezdu skakavaca u posljednjih 70 godina, očekuje se da će tijekom travnja i svibnja biti uništeno i do 100 posto svih zasađenih usjeva. U toj zemlji zamijećen je i neuobičajeno golem roj velik čak 2400 četvornih kilometara, što je površina na kojoj se prostire Luxembourg.
Budući da prosječni roj sačinjava oko 150 milijuna skakavaca po četvornom kilometru, stručnjaci su izračunali da takav roj u jednom danu pojede onoliko hrane koliko je u istom razdoblju pojede oko 35 tisuća ljudi
Osim Keniju, najezda pustinjskih skakavaca zahvatila je i Džibuti, Demokratsku Republiku Kongo, Etiopiju, Eritreju, Somaliju, Južni Sudan, Tanzaniju i Ugandu, a na Bliskom istoku i u Aziji, u nešto manjem obimu, Saudijsku Arabiju, Jemen, Katar, Kuvajt, Iran, Pakistan i Indiju.
Budući da zbog niza razloga nisu na vrijeme uočili nadolazeću prirodnu katastrofu, znanstvenici su kasnijom rekonstrukcijom ustanovili da je trenutna najezda skakavaca započela krajem prošle godine u Omanu, preciznije u zabačenim pustinjskim predjelima tog sultanata smještenog na jugoistoku Arapskog poluotoka.
Zajedno s američkom svemirskom agencijom NASA, FAO provodi program za nadzor skakavaca upotrebom satelita te agencije. Osim promatranja prirodnih uvjeta, poput kiše i vegetacije, sateliti mogu uočiti jajašca i skakavce dok još nemaju krila pa im je smanjena mobilnost, što je ujedno i faza kada sprejanje pesticidima daje najbolje rezultate. No Keith Cressman iz FAO-a novinarima je rekao da se u ovom slučaju radilo o području bez ikakve infrastrukture i bez ljudi, samo s ‘pješčanim dinama veličine nebodera’. Zbog toga Locust Watch nije znao što se događa iako raspolaže mrežom ljudi raspoređenih u dvadesetak zemalja i jednako toliko satelita zaduženih za praćenje ponašanja nametnika.
Populacije skakavaca koje su se krajem prošle godine izlegle u Omanu početkom ove godine zaputile su se na sjever prema Iranu i na jug prema Jemenu, čije vlasti zbog građanskog rata i humanitarne katastrofe nisu bile u stanju sprovesti mjere kontrole. Rojevi su tada ‘preskočili’ Adenski zaljev i nastavili svoj pohod prema Somaliji, Etiopiji i Keniji, a jedan roj uočen je čak i u DR Kongu, zemlji koja se posljednji put susrela s najezdom skakavaca 1944. godine. Za razliku od Kenije i Etiopije, koje imaju stručnjake i uhodane sustave za prevenciju ove pojave, naročito su ranjivi i Južni Sudan i Uganda jer se u njima masovne pojave skakavaca također nisu dogodile već desetljećima.
Prema prognozama FAO-a, ukoliko se ne suzbije na vrijeme, a sva je prilika da neće, drugi val najezde pustinjskih skakavaca imat će dramatične posljedice na ruralno stanovništvo istočne Afrike, čije preživljavanje u potpunosti ovisi o onome što zasade. Najezda bi mogla prouzročiti glad najmanje 20 milijuna ljudi u istočnoj Africi, te još 15 milijuna ljudi u Jemenu.
Keith Cressman iz UN-ove Agencije za hranu i poljoprivredu najezde je usporedio sa šumskim požarom, rekavši da se one mogu zaustaviti samo ukoliko se djeluje odmah, a u suprotnom traju po dvije godine
Analizirajući uzroke ovog rekordnog broja pustinjskih skakavaca, stručnjaci su ustanovili da je on bez sumnje povezan s klimatskim promjenama, te zaključili da bi ovi kukci od zagrijavanja planeta mogli ‘profitirati’, i to iz nekoliko razloga. Za razmnožavanje pustinjskih skakavaca potrebni su bujna vegetacija odnosno kiše, koje su na tom području sve obilnije uslijed sve učestalije pojave jakih ciklona, a također i zbog prirođenih osobina koje ih čine iznimno adaptabilnima na promjene u okolišu i zbog kojih bi neke druge vrste kukaca mogle biti ugrožene i time smanjiti skakavcima konkurenciju u odnosu na hranu.
Klimatolozi su ustanovili da su tijekom 2018. godine Arapski poluotok pogodila dva izrazito jaka ciklona, jedan u svibnju i jedan u listopadu. Ciklon Mekunu prešao je preko pustinjskih područja Arapskog poluotoka ispustivši tolike količine vode da je ona formirala jezera u prostoru između pješčanih dina. Pustinjska vegetacija koja je uslijed kiše izrasla stvorila je dovoljno hrane za šest mjeseci odnosno dvije generacije skakavaca, pri čemu svaka sljedeća generacija ostvaruje dvadesetorostruki eksponencijalni rast broja jedinki. U listopadu je ciklon Luban dodao vode za još nekoliko generacija skakavaca, koji su zatim u rojevima odletjeli prema Africi, gdje se iduće godine pojavio i treći kišonosni ciklon. U Africi se u veljači i ožujku odigrao još jedan ciklus razmnožavanja, koji bi svoj vrhunac trebao dosegnuti u nadolazećim mjesecima, uzrokujući još jednu rundu eksponencijalnog rasta broja skakavaca.
Prema podacima koje je objavila NASA, učestalost ciklona na području Arapskog poluotoka direktna je posljedica globalnog zatopljenja. To područje inače može godinama biti bez ciklona, no tijekom prethodne dvije godine bilo ih je osam, najviše od 1976. godine. Sjeverni dio Indijskog oceana također je zabilježio dva rekorda: ‘najviše uraganskih dana’ i ‘najviše akumulirane ciklonske energije’.
Učestalost spomenutih oluja povezana je s takozvanim dipolom Indijskog oceana, klimatskim fenomenom koji nastaje zbog razlike u temperaturama u različitim dijelovima Indijskog oceana. Kada je dipol negativan, zapadni vjetrovi guraju toplu oceansku vodu prema Australiji, što donosi kišu južnom dijelu toga kontinenta, a kada je pozitivan ti su vjetrovi slabi pa se topla voda, zajedno s kišom, kreće prema istočnoj Africi. Tijekom 2018. godine dipol je u dva navrata bio pozitivan, pri čemu je u drugom slučaju, prema podacima australskog istraživačkog instituta CSIRO, bio najjači dosad zabilježen. Hiperaktivna ciklonska sezona na Arapski je poluotok donijela kišu a u Australiju sušu, koja je tamo krajem prošle godine prouzročila rekordne, katastrofalne požare.
CSIRO je izračunao i da je na područje roga Afrike u posljednja tri mjeseca prošle godine palo četiri puta više kiše od prosjeka, te da se pozitivna frekvencija dipola povećala s oko četiri puta u 30 godina početkom 20. stoljeća na 10 puta u razdoblju od 1989. do 2009. godine. Agencija je izračunala i da bi učestalost pozitivnih dipola u ovom stoljeću mogla biti trostruko veća nego u prethodnom stoljeću, te konstatirala da je jedino rješenje da se ta pojava spriječi smanjenje emisija štetnih plinova i temperatura na razine koje već godinama propisuju relevantne međunarodne organizacije.
Ono što bi pak moglo zaustaviti trenutnu najezdu hitna je operacija sprejanja pesticidima, no ionako nedovoljnoj ažurnosti UN-ovih agencija sada doprinosi i epidemija koronavirusa, zbog koje je značajno usporena distribucija nužnih helikoptera i pesticida, kao i putovanje stručnjaka.
FAO je za provođenje ove operacije od svojih članica zatražio 153 milijuna dolara i zasad dobio 40 milijuna manje, a Robert Checke iz Instituta za prirodne resurse u Londonu medijima je rekao i da regionalna organizacija za kontrolu pustinjskoj skakavca (DLCO-EA) ima manjak od osam milijuna dolara jer neke njezine članice, poput Džibutija, Somalije i Sudana, ne mogu plaćati članarinu. Organizacija raspolaže sa samo četiri helikoptera za sprejanje, dok pesticide ne proizvodi već ih uvozi, a distribucija je sada otežana.
Uz klasične pesticide koji su štetni i za druge organizme, uključujući i ljude, postoji i mogućnost upotrebe biopesticida, no njima je za djelovanje potrebno između sedam i 14 dana, dok obični pesticidi imaju praktički trenutno djelovanje. Keith Cressman iz FAO-a najezde skakavaca usporedio je s požarom, rekavši da se one mogu zaustaviti samo ukoliko se djeluje odmah. Ako se propusti djelovati u ranoj fazi najezda se, kaže ovaj stručnjak, proširi baš kao šumski požar, što upućuje na to da bi ova situacija mogla potrajati dvije godine, koliko prosječno traje najezda skakavaca ovako velikih razmjera.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
