Čekanje – to je jedno od najčešćih stanja u Africi. Dva i pol sata smo stajali zaglavljeni u džungli automobila, kombija i motora. Mombasa je milijunski grad u Keniji čiji jedan dio čini otok, pa je, da biste prošli kroz njega, potrebno koristiti trajekt na koji se čeka i po nekoliko sati. Ironija stajanja u koloni je što čekate satima da biste na kraju trajektom prešli 500 metara.
"Znaš što je zajedničko afričkim cestama i rasističkim vicevima?" upitao me mladi vozač Moses koji više nije znao što bi sa sobom. "Bijelac uvijek provjeri lijevo i desno prije nego krene", odgovorio je i okrenuo se sa širokim vragolastim osmijehom i bijelim zubima. Auti su se konačno pokrenuli, a u toj sekundi nepažnje ispred njega se ubacilo već pet motorista. Osmijeh mu je odmah nestao s lica, zamahnuo je rukama i počeo psovati na svahiliju. "Svaki dan isto", progunđao je. "Proveo sam trećinu života u koloni. Ovih dana je još gore jer taksisti Ubera i Bolta štrajkaju. Cijeli grad je u kaosu."
Kinezi posuđuju novac bez previše pitanja, naši korumpirani političari se zadužuju kao da sutra ne postoji i sve pokradu, a mi onda vraćamo, objašnjava vozač Moses
Nakon još sat i pol sporog pomicanja stigli smo na trajekt i izašli iz grada. Vozili smo se mirnijom Likoni – Ukunda cestom prema jugu. Po njoj trče kokoši, šeću Afrikanke s košarama na glavi, izlijeću motoristi bez gledanja, drndaju se putnici u gradskim busevima i turisti u kombijima s koferima zavezanima konopom za krov. Kad god ih ugledaju, mala djeca počnu istrčavati iz svih smjerova prema cesti, veselo mašući i pružajući ruke, navikli da će iz "bjelačkih" kombija ispadati slatkiši. "Kakvo je ljeto bilo, mislili smo da ćemo ostati bez turista. Neki su se okrenuli Tanzaniji i Zanzibaru jer im je Kenija postala preskupa. Bilo je par sporijih tjedana, ali sad se vraćaju", priča Moses. "Djeci je to kao da dolazi Djed Mraz."
Štrajk taksista je kamilica spram onoga "kakvo je ljeto bilo". Vlada predsjednika Williama Rutoa najavila je prijedlog zakona o povećanju poreza na brojne osnovne proizvode i usluge, poput ženskih uložaka, pelena, kruha i mobitela, kako bi otplatila milijarde dolara dugova. U državi u kojoj radnička klasa zarađuje manje od 300 dolara mjesečno dok predsjednik države potroši 1,5 milijuna dolara za putovanje privatnim luksuznim avionom u SAD, ovo nije moglo dobro proći. Sredinom lipnja stanovnici Kenije izašli su na ulice i prosvjedovali protiv prijedloga zakona i korumpiranih političkih elita. Kako su većinu prosvjednika činili mladi koji su se organizirali putem društvenih mreža, cijeli događaj dobio je nadimak "Gen Z prosvjedi".
Kenijska policija potpomognuta vojskom uzvratila je suzavcem i silom, zbog čega je došlo do potpune eskalacije. U prosvjedima koji su trajali iduća gotovo dva mjeseca, ubijeno je barem 39, uhićeno više od tisuću i nestalo preko 120 prosvjednika. Kenijci su na teror države odgovorili sa "Sedam dana bijesa" – zgrada parlamenta je djelomično zapaljena, prosvjednici su upadali u institucije i kafiće, a procurili su i brojevi telefona političkih lidera koje su zatrpavali porukama i pozivima. Himna vrućeg kenijskog ljeta bila je "Sauti ya wanyonge" (u prijevodu sa svahilija: "Glas slabih"), popraćena simbolom crne pesnice koja razbija okove. Poslušajte ju i garantiram da ćete se navući. Glazbenik koji stoji iza nje je 27-godišnji Iyanii koji je i sam sudjelovao u prosvjedima, a kojeg smo ulovili između sve češćih koncerata i nastupa.
Uber i Bolt štrajkaju, ali vozi tuk tuk
"Glazba je moj život, ali nije lako baviti se njome jer nas naša vlast ne podupire i ne prepoznaje moć kreativnosti. Mi smo zemlja mladih, sposobnih i talentiranih ljudi koji ne mogu stići tamo gdje žele u životu. Nemaju resurse jer naši političari sav novac uzimaju sebi. Financijski prijedlog koji je zamalo usvojen ovog ljeta samo je jedan od oblika te nepravde", tvrdi Iyanii.
"Kad god uđeš u neki vladin ured, na primjer da izvadiš osobnu iskaznicu ili putovnicu, moraš platiti mito. Ne podržavaju nas, ne stvaraju uvjete u kojima možemo zaraditi, onda nas oporezuju i dižu cijene, i onda još dodatno traže mito. U protivnom čekaš dugo vremena. Zamisli da trebaš negdje otputovati radi posla i čekaš putovnicu od tri do šest mjeseci. To si ne možeš priuštiti. Izgubit ćeš posao ili priliku", dodaje.
Unatoč problemima, Iyanii zrači pozitivnom energijom i smirenom hrabrošću.
"Doživjeli smo policijsku brutalnost i puno patnje, ali ako ne nađemo u sebi snage da se borimo, naša djeca prolazit će kroz iste ili veće probleme", kaže.
Mlađi do 25 godina čine više od polovice kenijskog stanovništva. Kada zađe sunce, izlaze s kosom u pletenicama, pripijenom odjećom, žarkim bojama, blještavim nakitom i potpuno ovladaju plesnim podijima klubova uz zvukove afrobeata. Ritam im je u krvi i teško je ne osjećati se kao šlampava bjelačka vreća krumpira u kutu kad čovjek vidi ta tijela i pokrete. Žene znaju biti prilično dominantne kada krene njihova pjesma, a kada pritom zgrabe nekog bijelca za ples, on ostaje rastrojen između osjećaja da mu se ostvaruju snovi i da ne zna što činiti. Promatram jednog takvog ukočenog u pokušaju da uhvati korak dok mu ženska sama namješta ruke na svoje bokove i pijuckam na slamku s njenom prijateljicom koja je sjela kraj mene i odmjerava ostatak ekipe.
Nisam nikad bila izvan Kenije. Voljela bih vidjeti svijeta, ali možda bih shvatila da moja sreća nije tamo i da to nije ono što želim u životu, kaže čistačica Zuri
Zove se Zuri i radi kao čistačica u jednom od hotela na obali. Zaradi oko 250 dolara mjesečno, a svaki dan po završetku smjene mora na pregled džepova, torbe i jakne da se nadređeni uvjere kako nije ništa ukrala gostima iz hotelskih soba.
"Takva je politika", hladno objašnjava. "Ne vrijeđa me jer sam prestala to doživljavati osobno. Teška situacija nekad ljude natjera na određene stvari, pa provjeravaju svakoga."
Pogled joj se zadržao na prijateljici koja je plesala i očijukala s visokim bijelcem na podiju. Razmišljale smo o istoj stvari, za koju svi znaju i nema potrebe adresirati je. Samo je rekla: "Nisam nikad bila izvan Kenije. Čovjek uvijek misli da je njegova sreća negdje drugdje. Voljela bih vidjeti svijeta, ali možda bih shvatila da moja sreća nije tamo i da to nije ono što želim u životu."
Dok su se deseci mladih veselo stiskali na plesnom podiju kao da glazba odnosi sve brige toga dana, bilo je teško pomisliti kroz što sve prolaze do tog trenutka. Da poniženje i uvreda budu veći, predsjednik Ruto je omladinu koja prosvjeduje optužio da je predvode pripadnici organiziranog kriminala. On, koji je svojedobno optužen za zločine protiv čovječnosti, ilegalno stjecanje zemljišta, pronevjeru državnog novca… Mediji i narod ga zovu "letećim predsjednikom" jer putuje avionom kad god se ukaže prilika. Otkad je došao na vlast u jesen 2022. godine, otišao je u 62 posjete u skoro 40 zemalja. To su u prosjeku tri putovanja mjesečno koja su dosad koštala zemlju preko 15 milijuna dolara. Ironično, neka od tih skupih putovanja avionom su na klimatske summite. No, kako je Kenija proamerički igrač, a Ruto zaštićen kao planinska gorila, nitko ne dira u njegov mali dio svemira. Tako je to kad si wabenzi – pripadnik post-kolonijalne političke elite u Africi, doslovno prevedeno – "ljudi iz Mercedes-Benza".
Prosvjedi su službeno prestali 8. kolovoza, u vrijeme našeg boravka u Keniji. Kupila sam lokalne dnevne novine u engleskom izdanju. Predsjednik Ruto odbacio je prijedlog zakona o povećanju poreza i uslijedilo je medijsko stišavanje s pokojom retrospektivom i računicom mrtvih i nestalih. Tako je i sada jedna plahta papira bila posvećena ispovijesti Kenijke čiji je sin sudjelovao u prosvjedima, a zatim nestao bez traga i glasa. Njen strah tim je veći što su u vrijeme trajanja prosvjeda na smetlištu u Nairobiju, nedaleko od policijske stanice, pronađeni dijelovi tijela devetero ljudi. Netko ih je raskomadao i bacio u plastične vreće, a na tijelima su pronađeni znakovi mučenja. Majka nestalog je samo jedna od mnogih koji mole Boga da njihovi nestali nisu doživjeli sličnu sudbinu.
Čudesna infrastruktura Mombase
Iduća, ljepša vijest: predsjednik Ruto ponovno je dobio krila. Zbog prosvjeda je bio prisiljen biti u Keniji 57 dana, što je dulje nego ikad, ali sada opet leti u miru, u posjet obližnjoj Ruandi. Bliži se i Forum o kinesko-afričkoj suradnji u Pekingu, koji doduše zaista mora posjetiti. Najveći dio svog duga Kenija duguje Kini, a tek potom MMF-u, Svjetskoj banci, SAD-u.
"Kinezi posuđuju novac bez previše pitanja, naši korumpirani političari se zadužuju kao da sutra ne postoji i sve pokradu, a mi onda vraćamo!" objašnjavao je Moses.
"Kinezi su posudili milijarde za gradnju nove željeznice. Nije prošla ni godina kako se otvorila, naši iz uprave svi su privedeni zbog optužbi za korupciju."
Ironično, ova željeznica izgrađena je pored stare Uganda željeznice koju su Britanci počeli graditi 1895. godine. Koštala je milijune funti, radnici su ginuli zbog loših uvjeta rada, a zbog nejasnog plana i svrhe gradnje u Londonu su je prozvali "luđačkom prugom". Kad je zaživjela, kratko je koristila bogatim turistima za safari i potom zamrla. Kineska i britanska tako danas leže jedna kraj druge, idu u istom smjeru.
Na dan povratka kući dočekalo nas je iznenađenje: ovaj put nećemo stajati u koloni i čekali trajekt. Kineska tvrtka izgradila je novu cestu koja je sada svečano otvorena, čista i skoro prazna. Nakon dva tjedna vožnje po kršu, rupama i gužvama, osjećali smo se kao da smo zakoračili sto godina u budućnost. Moses je bio oduševljen.
"Ljudi, ovo smo zajedno doživjeli prvi put! To je nova cesta, ni ja se nikad nisam vozio njome! Još je nema ni na Google mapsu!" Putem nam je uzbuđeno pokazivao stare krajolike iz novog kuta.
"Eno naše luke, tamo smo čekali trajekt. Lijevo je aerodrom. Krajolik je puno ljepši na ovoj cesti, prava kenijska priroda, crvena zemlja, more, stabla ličija…", zagledao se malo bolje i napravio grimasu, "gle, krava jede smeće". Malo dalje uz cestu doista je neka krava njuškala oko nabacanog smeća, a svega par metara dalje tri mlada Kenijca nasmiješeno su snimali selfie s novog asfalta.
Promatrajući ih kako se zabavljaju i plešu po cesti, nadala sam se da je Iyanii u pravu kada kaže da je došao njihov trenutak.
"Političari su nas uvijek okretali jedne protiv drugih. No naša generacija je drugačija. Mi ne gledamo tko je koje vjere ili koje etničke skupine. Vidimo jedni druge kao ljude koji prolaze kroz iste stvari i koji žele promjenu. Govorimo istim jezikom i imamo jedan cilj. Ujedinjeni smo - i zbog toga je Gen Z protest toliko odjeknuo", objašnjava.
"Pokazali smo hrabrost jer znamo da kad mi izgubimo strah, oni gube moć. Ne predajemo se čak i kada se čini da nema izlaza. Ni Rim nije izgrađen u jednom danu, pa tako neće ni Kenija, ali se borimo i vjerujemo da taj dan dolazi. Navikli smo da stalno nešto čekamo, ali sada preuzimamo stvari u svoje ruke. Vrijeme je za promjenu."
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
