Kada je u travnju ove godine nizozemski kralj Willem-Alexander svečano otvorio novo zdanje Međunarodnog kaznenog suda (MKS) u Den Haagu, moglo se zaključiti da taj sud radi više nego ikada, pa mu je potrebna nova, 200 milijuna eura skupa zgrada u kojoj će se smjestiti njegovih 800 zaposlenika. Šest mjeseci kasnije, međutim, ispostavilo se da će mu možda trebati manje sjedište, jer u listopadu su tri države članice najavile svoje povlačenje iz te institucije, s tendencijom da pojedinačni odlasci eskaliraju u egzodus.
Kao država članica MKS-a Južnoafrička Republika imala je obavezu zadržati i izručiti sudanskog predsjednika al Bašira, no njezine vlasti odbile su to učiniti iako je i lokalni sud zatražio njegovo hapšenje
Posljednja država koja je, krajem listopada, objavila da će napustiti MKS najznačajnija je afrička država, Južnoafrička Republika (JAR). Iako JAR nema razloga strahovati od optužnica MKS-a, njezin sukob s tim sudom traje od prošle godine, kada ju je posjetio sudanski predsjednik Omar al Bašir. Bašir je, kao prvi aktivni predsjednik neke države, 2009. godine optužen za genocid u sudanskoj pokrajini Darfur, gdje su u višegodišnjem građanskom ratu ubijene stotine tisuća, a protjerani milijuni ljudi. Kao država članica MKS-a Južnoafrička Republika imala je obavezu zadržati i izručiti Bašira, no njezine vlasti odbile su to učiniti, iako je čak i lokalni sud formalno zatražio njegovo hapšenje. Odbijanje južnoafričke vlade da izruči Bašira nije, međutim, motivirano isključivo zaštitom sudanskog diktatora, već i unutarnjim političkim prilikama, odnosno postupnim padom popularnosti Afričkog nacionalnog kongresa predsjednika Jacoba Zume, ali i višegodišnjim inzistiranjem Afričke unije kojim se od MKS-a traži da prestane progoniti tamošnje šefove država i vlada.
Nešto prije JAR-a, parlament Burudnija također je izglasao izlazak iz MKS-a. Vlada te države u sukobu je s Međunarodnim kaznenim sudom otkad su iz njega stigle najave da će se formalno istraživati političko nasilje koje je u toj zemlji počelo u proljeće 2015., kada je tamošnji predsjednik Pierre Nkurunziza najavio da se nakon isteka drugog mandata neće povući, za čim su uslijedile demonstracije koje vlada silom pokušava ugušiti.
Od deset trenutno aktivnih istraga njih čak devet odnosi se na afričke države, dok se jedina neafrička istraga bavi sukobom u gruzijskoj Južnoj Osetiji 2008., gdje se istražuje i uloga ruske vojske
Kenija je još jedna utjecajna afrička država čije se povlačenje iz MKS-a čeka već nekoliko godina. Tamošnji parlament donio je takvu odluku još u rujnu 2013., dvije godine nakon što je MKS podignuo optužnice protiv trenutnog predsjednika države Uhurua Kenyatte i njegovog zamjenika Williama Ruta. Dvojac je optužen za orkestriranje etničkog nasilja nakon izbora 2007. godine, kada su sumnje u namještanje izbora također eskalirale u prosvjede. U najgorem nasilju od osamostaljenja Kenije 1963., u onome što MKS smatra zločinima protiv čovječnosti, počinjena su ubojstva, silovanja, progoni i deportacije, a Kenyatta je u listopadu 2014. došao u Haag i tako postao prvi šef neke države koji se pojavio pred MKS-om. No samo dva mjeseca kasnije optužnica je odbačena jer se slučaj u potpunosti raspao; kenijska vlada, rekli su u tužilaštvu, kontinuirano je odbijala surađivati, uskraćivani su dokazi i zastrašivani svjedoci, od koji su neki nestali ili su ubijeni. Neki stručnjaci, poput Mwangija S. Kimenyija iz američkog konzervativnog think tanka Brooking Institution i Kenijskog instituta za istraživanje i analizu javnih politika, tvrdili su, pak, da je sud za postizborno nasilje optužio krive ljude, te da su zapadne zemlje optužnice koristile kako bi vršile pritisak da Kenyatta i Ruto ne pobijede za izborima.
Uz ove tri države koje su u nekoj fazi napuštanja MKS-a, tijekom ove godine kritike na njegov račun stizale su i iz još nekih afričkih zemalja, kao i iz same Afričke unije, najvažnije regionalne organizacije na kontinentu. Yoweri Museveni, predsjednik Ugande već 30 godina, na svojoj inauguraciji u svibnju ove godine sud je nazvao ‘gomilom beskorisnih ljudi’, zbog čega su zapadni diplomati u znak protesta napustili ceremoniju, podsjetivši da su upravo na Musevenijevo traženje podignute prve optužnice na MKS-u, one protiv kršćanske milicije Božja vojska otpora.
I vlada Gambije, najmanje kontinentalne afričke države iz koje u Evropu dolazi velik broj izbjeglica, kritizirala je u listopadu Međunarodni kazneni sud. Režim gambijskog diktatora Yahye Jammeha, koji je na vlast došao prije 22 godine vojnim udarom, i sam je predmet istrage zbog torture i egzekucija, a krajem listopada Jammeh je MKS nazvao ‘međunarodnim bjelačkim sudom koji služi za progon obojenih, naročito crnaca’. Jammeh je to izjavio nakon što je bezuspješno od suda tražio da otvori istragu protiv dužnosnika Evropske Unije zbog nezaustavljanja krijumčarenja i stradavanja izbjeglica. Iz Gambije je, inače, glavna tužiteljica MKS-a, bivša ministra pravosuđa Fatou Bensouda.
Sama Afrička unija donijela je, pak, niz rezolucija u kojima se od suda tražilo da prestane progoniti šefove afričkih država. Krajem 2013. tražili su obustavu progona kenijskih dužnosnika Kenyatte i Ruta, a u siječnju ove godine i da se osmisli sveobuhvatna strategija za kolektivno povlačenje iz MKS-a. Afričke zemlje tvrde, naime - ne posve neutemeljeno - da se Međunarodni kazneni sud ponaša kao produžetak kolonijalne politike na afričkom kontinentu, pa progoni mahom tamošnje države. Od deset trenutno aktivnih istraga na MKS-u njih čak devet zaista se odnosi na afričke države – dvije na Centralnoafričku Republiku, te po jedna na Obalu Bjelokosti, Sudan, Demokratsku Republiku Kongo, Keniju, Libiju, Mali i Ugandu, dok se jedina neafrička istraga bavi sukobom u gruzijskoj Južnoj Osetiji 2008., gdje se istražuje i uloga ruske vojske.
Što se, pak, preliminarnih istraga tiče, situacija je nešto raznolikija, pa se istražuju zločini u Afganistanu, Kolumbiji, Gvineji, Hondurasu, Nigeriji, Iraku, Palestini i Ukrajini. Međutim, neke od ovih istraga, naročito one koje se odnose na Afganistan i Palestinu, osjetljivije su u političkom smislu jer bi mogle implicirati neke zapadne zemlje i njihove saveznice. One su zbog toga u pravilu sporije i s manjim izgledima da prerastu u konkretne optužnice.
Osim što afričke države dominiraju brojem optužnica, dosad osuđeni pojedinci na MKS-u također su isključivo Afrikanci: pobunjenički vođa osuđen za regrutiranje djece Thomas Lubanga, još jedan pobunjenički vođa Germain Katanga i političar Jean-Pierre Bemba, sva trojica iz Demokratske Republike Kongo, te islamist Ahmad al Mahdi, osuđen zbog uništavanja kulturne baštine u Maliju. Kazna je izrečena i za još četvoricu državljana DR Konga iz zajedničkog slučaja, dok je ostatak od ukupno 39 optuženih ili u bijegu ili su umrli, nekima su suđenja tek započela, u osam je slučajeva optužnica odbačena, a u jednom slučaju izrečena je oslobađajuća presuda.
Afrička pobuna protiv Međunarodnog kaznenog suda mogla bi, stoga, imati ozbiljne reperkusije na rad i budućnost tog suda, tim više što afričke države čine više od četvrtine država koje su pristupile MKS-u, 34 od ukupno 124. Masovni odlasci, a time i smanjivanje obima posla moglo bi utjecati i na financiranje suda, čiji se godišnji budžet od 2004. do 2016. utrostručio, pa ove godine iznosi 153 milijuna eura.
S druge strane, glavna tužiteljica Fatou Bensouda pokušala se od kritika za pristranost suda obraniti tvrdnjama da je jedino slučaj protiv Kenije iniciran od strane samog sudskog vijeća MKS-a, dok su sve ostale slučajeve inicirali ili Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ili same vlade zemalja kojima su počinitelji državljani. Osim toga, kolektivnom povlačenju iz nadležnosti međunarodnog suda na posljednjem samitu Afričke unije prošlog ljeta usprotivili su se DR Kongo, Obala Bjelokosti, Nigerija, Senegal, Tunis i još neke države, a velika skupina afričkih organizacija za ljudska prava također vrši pritisak da se ne odstupa od suda kako neki od najgorih masovnih zločina ne bi ostali nekažnjeni. Prema nagađanjima nekih analitičara sukob s Afričkom unijom, ukoliko eskalira, mogao bi se umiriti ako tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda odustane od svoje dosadašnje prakse da procesuira najviše moguće rangirane dužnosnike.
Tri istrage o Rusiji
Nakon što je MKS u utorak objavio preliminarni izvještaj u kojemu se ‘situacija na Krimu i u Sevastopolju’ tretira kao ‘međunarodni oružani sukob između Ukrajine i Ruske Federacije’, i potonja je najavila da će povući svoj potpis s Rimskog statuta toga suda. Rusija je statut MKS-a potpisala 2000. godine, ali ga nikad nije ratificirala, zbog čega je i ranije bila izvan dohvata njegove jurisdikcije. Stoga povlačenje potpisa ima tek simboličko značenje, koje je ruski predsjednik Vladimir Putin definirao kroz stav da je sud ‘jednostran i nedjelotvoran’. U izvještaju se rusko vojno prisustvo na Krimu i u Donbasu tretira kao ‘okupacija’, a kao eventualna zlodjela navode represija nad krimskim Tatarima, hapšenja i nepoštena suđenja, te prisilna mobilizacija. Putin, pak, aneksiju Krima smatra činom dobrovoljnog pristupanja tog poluotoka Rusiji nakon provedenog referenduma. Uz već otvorenu istragu MKS-ja o pokušaju odcjepljenja Južne Osetije od Gruzije 2008, u čemu je sudjelovala i ruska vojska, predmet istrage MKS-a mogla bi postati i ruska vojna intervencija u Siriji, u kojoj pogiba sve više civila.
Amerikanci kao mogući počinitelji
Krajem listopada neki mediji javili su da je MKS napokon spreman preliminarnu istragu o Afganistanu pretvoriti u punu istragu. Afganistanska vlada pristupila je MKS-u rane 2003. godine, a preliminarna istraga otvorena je nedugo zatim, ali je do dolaska tužiteljice Fatou Bensouda uglavnom mirovala. Poznato je da su američki dužnosnici više puta vršili pritisak na tužiteljstvo da ne istražuje postupke američke vojske, a SAD nije potpisnik Rimskog statuta MKS-a pa ne priznaje njegovu nadležnost. U Izvještaju o preliminarnim istragama s kraja prošle godine ‘međunarodne snage’ tretiraju se kao jedan od mogućih počinitelja niza ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Pritom se kao zločini eventualno povezani s američkom vojskom istražuju tortura zatočenika u razdoblju od 2002. do 2006. i zračni napad na bolnicu Liječnika bez granica u Kunduzu prošle godine. Prema podacima UN-a 2014. i 2015. u Afganistanu je bilo najviše civilnih žrtava od 2009. godine. U te dvije godine poginulo je 7426 civila, a ranjeno je 14.290. UN je u lanjskoj godini zabilježio i rekordan porast broja ženskih žrtava, dok je svaki četvrti ubijeni civil bio dijete. Prema podacima UN-a, ‘provladine snage’, u koje spadaju i one međunarodne, odgovorne su za 17 posto civilnih žrtava, i to u kopnenim operacijama i u zračnim napadima. Ukoliko se otvori službena istraga, što neće biti jednostavno ni proceduralno ni politički, bit će to prvi put da je MKS eksplicitno kao moguće počinitelje ratnih zločina naveo američke državljane.
