Kako tzv. evroatlantski svijet reagira na genocid u Palestini uglavnom znamo. U taj sramni svijet gura se i naša vlada. No kakve su reakcije izvan njega? Skicirat ćemo ovdje afrički pogled, s naglaskom na Južnoafričku Republiku (JAR), s obzirom na to da ona ima iskustvo s režimom aparthejda koji je pobijedila. Nažalost s oslobođenjem od aparthejda nije uslijedila i socijalna revolucija i JAR je sada država s mnogim društvenim problemima. Ipak, svoje se vanjske politike ne treba sramiti.
Još prije nekoliko mjeseci organizirali su konferenciju o Palestini, nazvavši ju Globalnom antiaparthejd konferencijom. Na njoj je i Naledi Pandor, donedavna ministrica za međunarodne odnose i suradnju JAR-a, održala važan pozdravni govor. Pozdravila je učesnike iz niza zemalja i označila skup kao borbu protiv aparthejda diljem svijeta. Sada je na redu Palestina, čiji stanovnici trpe glad, vojne napade i neizrecive ratne zločine i žrtve.
Zato je najhitnije da se progresivne snage diljem svijeta okupe u kolektivnom naporu da svojim pritiskom okončaju genocidnu kampanju u Gazi i spriječe aparthejd u Izraelu i na okupiranim područjima, koji je gori od onoga koji su trpjeli stanovnici JAR-a. Genocidni zločini koje Izrael vrši na okupiranim područjima zahtijevaju dekolonizaciju i kraj naseljeničkog kolonijalizma. Naledi Pandor se pozvala i na pravo naroda na samoopredjeljenje koje je Palestincima oduzeto još u vrijeme britanske uprave, kao i na pravo izbjeglica u dijaspori na povratak.
Međunarodna zajednica, ma što to danas značilo, ima obavezu da nađe provedivo i pravedno rješenje palestinskog pitanja. No vidimo da tradicionalni pristup rješavanju konflikta ne uspijeva donijeti mir i zato on nije dovoljan. Pandor se zapitala mogu li onda diskurs ljudskih prava i presude međunarodnog suda protiv njihova kršenja biti efikasnije od diplomacije? Možemo li se danas još pozivati na Opću deklaraciju o ljudskim pravima, koja uključuje pravo na jednakost, zaštitu od bilo kakve diskriminacije, sudjelovanje u životu zajednice i zaštitu te u kojima bi vladavina prava bila dio svih faza u mirovnom procesu? Sveobuhvatno i dogovorno rješenje bez preduvjeta trebalo bi dovesti do dvije suverene države u tom dijelu Bliskog istoka.
Ali Južnoafrička Republika vidi i povezanost palestinske borbe za samoodređenjem sa širim globalnim pokretom za oslobođenje kako od svakog kolonijalizma tako i s njim povezanih oblika strukturnog i institucionaliziranog rasizma. JAR je već 30 godina na strani palestinskog naroda i volio bi vidjeti kako političke frakcije unutar palestinskog društva kvalitetnije surađuju na zajedničkom cilju. Palestinsko iskustvo priziva u sjećanje prošlost Južnoafričke Republike. Vrijeme rasne segregacije i opresije. To je neposredno iskustvo o posljedicama rasne nejednakosti i diskriminacija i zato se JAR potpuno identificira s borbom palestinskog naroda, borbom za slobodu i samoodređenje.
U svojoj borbi za slobodu Južnoafrička Republika je imala puno koristi od međunarodne solidarnosti. Njezina borba od 1960. do 1994. oslanjala se na četiri stupa: na masovnu mobilizaciju, oružane operacije, ilegalno organiziranje i rad na međunarodnoj solidarnosti. Tako su prisilili vlast na pregovore koji su na kraju uspjeli.
Južnoafrička Republika nije slučajno bila mjesto pokretanja Globalnog pokreta protiv aparthejda u Palestini, koji bi trebao okončati politiku aparthejda koju izraelska država provodi. Naledi Pandor vjeruje u odlučujuću ulogu UN-a i civilnog društva. Opća skupština i Vijeće sigurnosti moraju uzeti u obzir činjenice koje im dostavljaju organizacije kao što je Amnesty International. Mora se uzeti u obzir tužba JAR-a Međunarodnom sudu pravde (ICJ) i osuditi Izrael za zločine protiv palestinskog naroda. Nacionalni zakon koji je izglasao izraelski parlament dokaz je da Izrael namjerava nastaviti provoditi politiku aparthejda.
Naledi Pandor (Foto: Dirco.gov)
Od godine 1948. Palestinci su žrtva onoga što se eufemistički naziva etničkim čišćenjem, njihova Nakba (arapski: katastrofa) prisilnog raseljavanja traje otada. Oni su žrtve uskraćivanja prava na povratak u Palestinu, procesa dominacije, strane okupacije, preseljenja stanovništva i naseljeničkog kolonijalizma. Nakba uključuje kombinaciju masovnog ubijanja i prisilnog raseljavanja stotina tisuća Palestinaca koje su provele cionističke milicije, kao i naseljavanja židovskih imigranata u Palestini i stvaranje onoga što danas zovemo "izraelskom državom". Danas smo svjedoci "druge Nakbe" u Gazi. Od osnutka Izraela 1948. godine, njegove su politike i zakoni oblikovani sveobuhvatnim ciljem: održati židovsku demografsku većinu i maksimizirati židovsku izraelsku kontrolu nad teritorijem na štetu Palestinaca. Da bi to postigla, izraelska vlast služi se opresijom i dominacijom nad Palestincima. To postiže njihovom teritorijalnom fragmentacijom, segregacijom i kontrolom, oduzimanjem zemlje i vlasništva, negiranjem njihovih ekonomskih i socijalnih prava.
Nema rješenja za današnju situaciju dok tzv. međunarodna zajednica kontinuirano ignorira izraelsko sistemsko kršenje ljudskih prava i naseljenički kolonijalni aparthejd. Takvim projektom naseljavanja Izraelaca negira se palestinska sloboda. Palestinsko pitanje treba dovesti pred međunarodne sudove koji će Izrael proglasiti državom aparthejda. Zato je JAR podnio tužbu ICC-ju da bi bez nepotrebnog odgađanja pokrenuo istragu, koja bi uključivala ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, zločine aparthejda, raseljavanja stanovništva, prisvajanja i uništavanja imovine, pljačku, progon, namjerno ubijanje i mučenje koji se provode na palestinskom teritoriju.
Donedavna ministrica JAR-a Naledi Pandor na kraju je pozvala na borbu za opstanak palestinskog naroda i okončanje svih oblika aparthejda i genocida protiv palestinskog naroda. To će činiti idući stopama Nelsona Mandele i neće se smiriti dok palestinski narod ne bude slobodan.
Donedavna ministrica za međunarodne odnose i suradnju JAR-a Naledi Pandor pozvala je na borbu za opstanak palestinskog naroda i okončanje svih oblika aparthejda i genocida protiv palestinskog naroda
No, Afrika je kao kontinent daleko od toga da bude jedinstvena po pitanju Palestine, kao što pozivaju iz Južnoafričke Republike. Vidjelo se to još prošle godine neposredno nakon napada Hamasa 7. oktobra. Tada su uz Izrael stali Kenija, Gana, Demokratska Republika Kongo i Togo, dok su privrženost palestinskoj borbi izrazile "tradicionalne" saveznice Palestine, a to su JAR, Tunis i Alžir. Na suzdržavanje od eskalacije nasilja pozvale su Nigerija i Senegal. Poziv na mir i deeskalaciju nasilja bio je tada dominantan afrički odgovor. Među afričkim narodima dominira razumijevanje palestinske situacije, s obzirom na povijest kolonijalne okupacije i narodnih ustanaka.
Tenzije su se pojavile u Afričkog Uniji (AU), u kojoj Izrael ima ulogu promatrača, usprkos protivljenju nekih zemalja. Izrael održava diplomatske odnose s 46 afričkih država i silno se trudi da postigne utjecaj na crnom kontinentu. U tome mu je suparnik Iran. Slabljenje tradicionalnih zapadnih partnera poput Francuske otvorilo je prostor i Izraelu, no genocid u Gazi zakomplicirao je prijašnja nastojanja Izraela da se angažira u zemljama s pretežno muslimanskim stanovništvom u pojasu Sahela.
Afrika je ostala uvelike ovisna o uvozu nafte i naftnih proizvoda zbog malih domaćih kapaciteta. Poremećaji na globalnom tržištu koji su rezultat sankcija uvedenih Rusiji utjecali su na rast cijena. One zemlje koje proizvode i svoju naftu, poput Angole i Nigerije, zbog uvedenih ograničenja suočile su se sa protestima svoga stanovništva. Rat na Bliskom istoku dovodi do stalnih obrata i nesigurnosti afričkih zemalja pred dilemom kako i od koga nabaviti naftu po prihvatljivim cijenama.
Sve komplicira stavove afričkih država u odnosu prema konfliktu u Palestini i politika BRICS-a. On se načelno zauzima za obustavu neprijateljstava i pregovore zasnovane na međunarodnom pravu i Arapskoj mirovnoj inicijativi, zagovarajući politiku dvije države, što mora dovesti do priznanja suverene i neovisne Palestine. Ali Izrael ima snažne veze s najutjecajnijim članicama BRICS-a, uključujući Rusiju, Kinu i Indiju.
Zato Južnoafrička Republika i Etiopija moraju gledati kako da im se otvorena propalestinska politika njihovih vlada ne obije previše o glavu. Jer, stanovništvo JAR-a ima i ekonomske veze s Izraelom, a u Etiopiji postoji i zajednica Etiopljanja-Izraelaca, koja broji 160.000 ljudi.
