Ove je jeseni u kinu Tuškanac igrala retrospektiva filmova poznatog hongkonškog redatelja Wong Kar-waija. Među prikazanim filmovima bio je i "Pali anđeli" iz 1995. godine, koji je u prohladnu večer pogledalo 30-ak ljudi. U jednom trenutku u filmu momak He Zhiwu vodi svoju simpatiju Charlie na hongkonški stadion, na kojem je tu večer protiv lokalnog kluba Sing Tao, u sklopu azijske turneje, igrala talijanska Sampdoria. Scene utakmice ne vidimo, tek prazan stadion nakon što je završena. Charlie je na utakmicu htjela doći jer je obožavateljica nizozemskog nogometaša Ruuda Gullita, a kasnije je tužna zbog poraza domaće momčadi od jakih europskih protivnika. Nadala se sportskom čudu koje se nije ostvarilo, baš kao što se He Zhiwu nadao da će nogometnom gestom osvojiti nju, što se također nije desilo (Charlie, naime, još uvijek pati za bivšim).
Sampdoria je krajem proljeća 1995. godine Sing Tao pobijedila rezultatom 6:3, a Gullit je igrao samo prvo poluvrijeme. Bila je to jedna od njegovih zadnjih utakmica za Sampdoriju prije transfera u Chelsea. Godinu dana ranije, Sampdoria je s njime osvojila Kup Italije, a te je iste godine Gullit dočekao i jedan drugi, još značajniji trijumf. Svoju Zlatnu loptu, koju je dobio 1987. dok je igrao za Milan, tada je poklonio oslobođenom Nelsonu Mandeli, kojemu je napokon dobio priliku stisnuti ruku.
"Ovo je za Nelsona Mandelu", rekao je Gullit 1987. dok je primao Zlatnu loptu, godinama prije nego što će Mandela izaći iz zatvora. U intervjuima je kasnije objašnjavao kako je njegov potez izazvao potpunu pomutnju u Italiji, u kojoj nije bilo aktivizma oko apartheida, pogotovo ne među sportašima. Potez se posebno nije svidio čelnicima Milana, koji su smatrali da se jedan nogometaš nema što pačati u politiku.
Kad su se upoznali, Mandela je Gullitu rekao da je nakon što je izašao iz zatvora i postao predsjednik stekao mnogo prijatelja. Međutim, dok je bio unutra, Gullit je bio "jedan od rijetkih". Njegova posveta nogometne nagrade borbi protiv apartheida dočekana je s čuđenjem i euforijom među Mandelinim suborcima zatvorenicima (u zatvoru Pollsmoor dugo se pljeskalo i vikalo čitav taj dan), koji su bili uvjereni da će Gullitu nagrada biti oduzeta. Gullit je kasnije isticao kako svi najponosniji trijumfi njegove karijere padaju u vodu naspram značaja koji za njega imaju momenti koje je podijelio s Mandelom i drugim zatvorenicima.
Iako je Sampdoria danas daleko od onih dana s kraja 1980-ih i ranih 1990-ih, kada je njena ekipa (kojoj je obrambene zidine držao pravi taktičar Vujadin Boškov) igrala i snažno i nježno i ponajviše od svega zajednički, u njoj se još uvijek nađe drugačijih nogometaša, koji šire razgovor u i o nogometu.
Jedan od tih je norveški nogometaš Morten Thorsby, koji je za Sampdoriju potpisao 2019. godine. Thorsby je poznat po svojoj predanosti zaštiti okoliša i zagovornik je snažnijeg djelovanja za rješavanje klimatske krize i promjenu sustava koji tu krizu generira. Dan prije početka sezone 2021./2022., Thorsby je promijenio svoj broj na dresu s 18 na dva, kako bi podigao svijest o Pariškom sporazumu (prvi cilj sporazuma je ograničiti globalno zatopljenje znatno ispod dva stupnja Celzijeva, kako bi se izbjegle katastrofalne posljedice klimatskih promjena).
Osnovao je i organizaciju We Play Green - Igra(j)mo zeleno, kroz koju potiče nogometnu industriju na usvajanje ekološki prihvatljivih inicijativa, a zadnjih se godinu dana sastao i s općinskim i nacionalnim čelnicima diljem Italije, zagovarajući bolju i pošteniju klimatsku politiku.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
