Znali smo i kao pojedinci i kolektivno kako je izgledao naš put do svlačionice. Znali smo kroz što smo morali proći. Kroz što su naši roditelji morali proći. I kroz što je šira crnačka zajednica morala proći. Tako čitatelje i čitateljice kroz svoj nogometni put vodi engleski nogometaš Brendon Batson. Nedavno je objavljena njegova autobiografija "The Third Degree", napisana u suradnji s Chrisom Lepkowskim.
Batson je rođen u Grenadi 1953. godine. Odrastao je u Trinidadu, a majka ga je, kad mu je bilo devet godina, s bratom poslala u Englesku. Nadala se da će im tako život biti lakši. Par godina kasnije i ona se pridružila sinovima u novoj zemlji. Prije dolaska u Englesku Batson nije znao ništa o nogometu, ali su mu noge u Londonu brzo zavoljele loptu. Nije se od nje odvajao, unatoč tome što mu je profesor tjelesnog predlagao da igra kriket, jer je kriket smatrao prikladnijim za dječaka iz britanske kolonije. Do četrnaeste godine života Batson na nogometnom terenu nije sreo niti jednog drugog crnca (kamoli crnkinju), ali se nije dao obeshrabriti. Posvetio se treninzima i napredovao u Arsenalovoj nogometnoj akademiji za mlade.
"Imao sam 15 ili 16 godina i namjeravao potpisati ugovor, kad su krenule glasine o kampanji protiv uključivanja crnih igrača. Šuškalo se o crncima da su lijeni i nedisciplinirani", prisjećao se kasnije Batson. Za crne sportaše govorilo se da loše podnose psihološke pritiske, ali i hladnije vremenske uvjete. Batson je profesionalni ugovor s Arsenalom ipak potpisao i tako 1971. postao prvi crni nogometaš u prvoj momčadi Gunnersa. U klubu se nije dugo zadržao, prešao je u Cambridge United i ondje ostao četiri godine. Iz Cambridgea je zatim otišao u West Bromwich Albion.
Na debiju za West Bromwich netko mu je iz publike bacio bananu na koju se poskliznuo. Nakon utakmice su ga u svlačionici duhovno podizali suigrači Cyrille Regis i Laurie Cunningham. Kasnih 1970-ih West Bromwich je tako postao prva britanska nogometna momčad u čijem su prvom sastavu igrala tri crna igrača. Prvo su za klub potpisali Regis i Cunningham, Batson je stigao kao treći. U javnosti su postali poznati kao "The Three Degrees", po ženskom američkom bendu čije su pjesme posebno bile popularne u Velikoj Britaniji.
Trener West Bromwicha Ron Atkinson često je bio izložen kritikama i u medijima pozivan da trio ne uključuje u prvi sastav. Navijači su Regisu, Cunninghamu i Batsonu redovito slali poruke mržnje (pa i metke u kuvertama), a bijele igrače kluba mediji su nerijetko pitali kako toleriraju igranje s triom. "Moj stav je bio: 'Vidimo se idući tjedan. Vidimo se idući mjesec. Vidimo se iduće godine. Ovo je moja odabrana profesija. Nećete me otjerati s terena'", kazivao je o svome nošenju s time kasnije Batson.
U autobiografiji piše o igračima s kojima je dijelio svlačionice i svjetonazore, a koji su usprkos sistemskom zlostavljanju nastavili izlaziti na teren. Svojoj sportskoj družini je zahvalan, ali čitateljima opisuje i kako je crnkinjama i crncima koji nisu bili uspješni sportaši život bio težak. Kako je, primjerice, njegov suigrač i prijatelj Regis dok je radio kao električar bio maltretiran i iskorištavan više i žešće nego kao nogometaš.
Batsonova igračka karijera okončana je ozljedom koljena 1982., ali je ostao uključen u nogomet kroz druge poslove. Cunningham je poginuo u prometnoj nesreći 1989., a Regisa je odnio srčani udar 2018. godine. Kip na kojem The Three Degrees stoje zagrljeni i nasmijani postavljen je u West Bromwichu 2019. godine.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
