Krajem 2019. godine tijelo Ujedinjenih naroda koje se bavi bioraznolikošću objavilo je dosad najveću i najsveobuhvatniju studiju o stanju biljnih i životinjskih vrsta. Izradila ju je Međuvladina znanstveno-politička platforma za bioraznolikost i ekosustave (IPBES), a studija je pokazala da je više od milijun biljnih i životinjskih vrsta pod prijetnjom izumiranja te da je brzina toga procesa bez presedana u ljudskoj povijesti.
Koristeći se podacima iz tisuća izvora, 145 stručnjaka iz pedeset zemalja konstatiralo je i da je u većini kopnenih staništa izumrlo najmanje 20 posto sisavaca, jednako kao i 40 posto vodozemaca, dok je trećina koraljnih struktura također odumrla. Opstanak je ugrožen za 10 posto insekata, a ukupno je u posljednjih 50 godina s lica Zemlje nestalo čak 680 vrsta kralježnjaka. Ljudskim djelovanjem u istom je periodu izmijenjeno 75 posto kopnene površine i 66 posto morskog okoliša.
Paige West s Columbie ističe da je eksploatacija okoliša zbog uzgoja hrane, crpljenja minerala i izlova ribe "zadnja faza kolonijalizma" te da zapadni pristup zaštiti prirode podrazumijeva upravu vlada koje izmještaju lokalno stanovništvo i ignoriraju njihova znanja
Neke od statistika navedenih u istraživanju su i ona da se danas 70 posto pitke vode koristi za poljoprivrednu proizvodnju, da svake godine nestane oko sedam milijuna hektara šumske površine te da je u posljednjih stotinu godina izumrlo čak 90 posto velike oceanske ribe.
Krivci za takvo stanje najviše su promjene u načinu eksploatacije tla i mora, zatim direktno iskorištavanje biljnih i životinjskih organizama, klimatske promjene, zagađenje i invazivne vrste.
Kao reakcija na spomenutu studiju prošle se godine trebala održati međunarodna konferencija o bioraznolikosti, no zbog pandemije je otkazana, a novi termin određen je za ranu jesen. U međuvremenu se pojavila i takozvana inicijativa 30 X 30, koju predvodi nekoliko desetaka zemalja, među kojima su i Francuska i Velika Britanija, a koja predlaže da se u sklopu UN-ove Konvencije o bioraznolikosti države obavežu da će do 2030. godine od ljudskog djelovanja zaštiti 30 posto ukupne kopnene i vodene površine. Time bi se, vjeruju inicijatori, značajno usporilo izumiranje biljnog i životinjskoj svijeta.
No uz navedene statistike o ugroženosti prirode navedena studija došla je do još jednog važnog zaključka, onog da se izumiranje odvija značajno manjim tempom, ili je u potpunosti izbjegnuto na područjima na kojima žive i njima upravljaju starosjedilački narodi i lokalne zajednice.
Istraživači su se najviše fokusirali na Kanadu, Brazil i Australiju, države s različitim klimatskim uvjetima i biljnim i životinjskim svijetom te značajnim prisustvom starosjedilačkih naroda, kako bi ustanovili postoje li podudaranja u razini očuvanja bioraznolikosti. Došli su do zaključka da su upravo tradicionalni načini očuvanja najuspješniji, pa se u studiji navodi da su narodi s takvim znanjima često "bolje opremljeni informacijama o bioraznolikosti i promjenama u okolišu nego znanstvenici, zbog čega je njihov doprinos presudan na svim razinama".
Postoje brojni primjeri koji idu u prilog tom zaključku pa se, primjerice, u inicijativi 30 X 30 navodi studija slučaja morskog nacionalnog parka Cabo Pulmo u Meksiku, koji je do 1990-ih zbog ljudskog djelovanja bio "podmorska pustinja". Zbog dramatičnog smanjenja ribljeg fonda tada su sami lokalni ribari prestali ribariti te od vlade zatražili proglašenje zaštićene zone površine 70 kvadratnih kilometara. Nakon toga u samo deset godina ukupni riblji fond povećao se za 460 posto, uključujući i velike predatore kao što su morski psi.
Važnost utjecaja starosjedilačkih naroda u očuvanje okoliša najizraženija je u Brazilu i drugim državama kroz koje se prostire Amazonska prašuma, na koju otpada polovica svih tropskih prašuma na Zemlji i koja je presudna za regulaciju klime i bioraznolikost. Tamo se autohtone zajednice služe tehnologijom poput navigacijskih sustava, bespilotnih letjelica i kamera kako bi spriječile ilegalnu sječu šuma i palež zbog oslobađanja prostora za industrijski uzgoj stoke i soje. Na starosjedilačkim područjima Brazila, Kolumbije i Bolivije zamijećena je značajno manja razina deforestacije nego drugdje, no u posljednjih desetak godina zabilježen je i ogroman porast nasilja prema pripadnicima starosjedilačkih naroda. Organizacija Global Witness u 2019. godini registrirala je 212 ubojstava "branitelja prirode", najviše u Kolumbiji (64), na Filipinima (43) i u Brazilu (24).
Znanstvenici su zabilježili uspješne primjere očuvanja prirode i u kanadskim Sjeverozapadnim teritorijima, čije je lokalno stanovništvo spriječilo pokušaje eksploatacije dijamanata, kao i na Papui Novoj Gvineji gdje su lokalni ribari svojevoljno u nekim dijelovima u potpunosti obustavili izlov a u drugima počeli koristiti mreže šireg oka kako bi mlada riba mogla pobjeći. U Gvatemali Majanskim rezervatom biosfere već 30 godina upravljaju starosjedioci, a zahvaljujući tome je značajno ograničena sječa šume i omogućen nesmetan opstanak oko 500 vrsta, među kojima su jaguari i majmuni pauci.
Važnost utjecaja starosjedilačkih naroda u očuvanje okoliša najizraženija je u Brazilu gdje se autohtone zajednice služe navigacijskim sustavima, bespilotnim letjelicama i kamerama da bi spriječile ilegalnu sječu šuma i palež zbog krčenja prostora za industrijski uzgoj stoke i soje
Kako napominje dugogodišnji britanski okolišni novinar John Vidal, za starosjedilačke narode zemlja na kojoj žive istovremeno je "supermarket, farma i ljekarna". Zahvaljujući vjerovanjima i drevnim praksama uobičajeno je da se oni drže strogih pravila kao što su hranjenje isključivo plodovima koji su pali na tlo, zabrana sječe nekih biljaka i lov u točno određenim periodima te potpuna zabrana pristupa područjima koja se smatraju svetima svima osim šamanima.
Nakon objave izvještaja IPBES-a a uoči samita koji se lani trebao održati u Kini, koalicija od 40-ak udruženja starosjedilačkih naroda uputila je otvoreno pismo UN-ovoj Konvenciji o bioraznolikosti u kojoj je zatražila da ih se aktivno uključi u pregovore o bioraznolikosti te da se države koje su pristupile toj konvenciji, a to su sve osim SAD-a i Vatikana, obavežu da će se, umjesto 30, zaštititi najmanje 50 posto ukupne Zemljine kopnene i morske površine.
U izrazito kritičnom pismu potpisnici, uglavnom iz Latinske Amerike, Afrike i Azije, napisali su da su zabrinuti zbog činjenice da se nevladine organizacije zalažu za očuvanje samo 30 posto morske i kopnene površine, budući da starosjedilački teritoriji premašuju tu površinu, čime se NGO-i "stavljaju u poziciju menadžera očuvanja bioraznolikosti i de facto nameću status quo svojim podčinjavanjem vladama".
"Bez da su nas konzultirali ili saslušali naše prijedloge, elite koje se bave očuvanjem okoliša i dalje ignoriraju činjenicu da starosjedilački narodi raspolažu inovativnim i realističnim iskustvima u zaštiti bioraznolikosti te zanemaruju eksplicitna priznanja znanstvenika Međuvladinog panela o klimatskim promjenama i Međuvladine platforme za bioraznolikost i ekosustave, koji su ove godine konačno konkretnim podacima potvrdili naš doprinos u očuvanju okoliša", napisala su udruženja starosjedilačkih zajednica. Zatražili su da se udio zaštićene površine podigne na najmanje 50 posto, ali "ne stvaranjem dodatnih državno zaštićenih područja nego punim i formalnim priznanjem prava starosjedilačkih naroda i načina upravljanja njihovim teritorijima".
Organizacije su se ovdje referirale na činjenicu da su u takvim inicijativama starosjedilački narodi dosad mogli sudjelovati isključivo kao promatrači, prije svega zato što je njihova filozofija očuvanja okoliša fundamentalno drugačija od zapadnog pristupa jer objedinjuje zaštitu njihovog vlastitog života, sigurnost vode i hrane i zaštitu staništa i okoliša.
Antropologinja Page West (Foto: Barnard.edu)
Kako naglašava antropologinja Paige West sa Sveučilišta Columbia, eksploatacija okoliša zbog uzgoja hrane, crpljenja minerala i izlova ribe zapravo je "zadnja faza kolonijalizma", dok zapadni pristup zaštiti prirode podrazumijeva da njime upravljaju vlade ili organizacije, uz izmještanje ljudi koji na tim područjima žive i ignoriranje njihovih znanja. S druge strane, starosjedilački pristup je holistički i podrazumijeva suprotno od onoga što predstavlja uobičajena konzervacijska praksa, povezanost ljudi i prirode u cilju obogaćivanja i povećanja resursa.
Prema podacima Instituta za svjetske resurse, čak 50 posto Zemljine površine zapravo je komunalna zemlja kojom kolektivno upravljaju starosjedilački narodi i druge lokalne zajednice, najviše u Africi, a o njoj ovisi opstanak 2,5 milijardi ljudi diljem svijeta. Područja koja su pod upravom lokalnih zajednica obuhvaćaju čak 80 posto svjetske bioraznolikosti, no većina te zemlje nije od strane država priznata kao njihovo vlasništvo već oni njome upravljaju na temelju običajnog prava, a takav nejasan pravni status dovodi do eksploatacije, uništavanja okoliša, često i oružanih sukoba.
Relevantne međunarodne organizacije navode da diljem svijeta živi oko 476 milijuna pripadnika starosjedilačkih naroda, najviše u Latinskoj Americi, pri čemu samo manji dio njih izolirano. No svi se oni i dalje koriste tradicionalnim praksama iskorištavanja prirodnih resursa, koji su dokazano najbolji načini za očuvanje bioraznolikosti. Oni zato traže da se u buduće inicijative za očuvanje bioraznolikosti uključe i "teritorijalno pravo i fizička demarkacija" područja starosjedilačke zaštite, čime bi se ojačala pravna zaštita i okoliša i samih starosjedilačkih naroda.
Spoj kulturne i prirodne baštine na terenu
Kao jedina organizacija iz Hrvatske, među potpisnicima apela autohtonih zajednica je i Brodsko ekološko društvo (BED) iz Slavonskog broda, koje zajednički upravlja područjem Gajna istočno od Slavonskog Broda.
Iris Beneš, suradnica BED-a koji je član međunarodnog saveza ICCA Consortium – Područja očuvanih zalaganjem autohtonih naroda i zajednica – rekla nam je kako je "na globalnoj razini u zadnjih desetak godina došlo do promjene paradigme prema kojoj se zaštićena područja ograđuju i prazne od ljudi, pa i u glavne međunarodne dokumente i znanstvene radove počinju ulaziti spoznaje o vrijednosti lokalnog znanja za opstanak ljudi i bioraznolikosti".
Proglašenje Gajne, zajedničkih pašnjaka smještenih uz obale Save, zaštićenim značajnim krajobrazom inicirao je BED 1990. godine, pa organizacija otad njime upravlja zajedno s lokalnom javnom ustanovom, stanovnicima i braniteljskom zadrugom Eko-Gajna.
Područje je dio Evropske ekološke mreže Natura 2000, a prostire se na 330 hektara pašnjaka, obogaćenih močvarnom florom i faunom, koje rijeka Sava u proljeće i jesen pretvara u jezero. Područje je uslijed plavljenja i mjesto mriještenja riba, bogato brojnim biljnim i životinjskim vrstama, uključujući ptice te izvorne pasmine domaćih životinja.
Kao mjesto očuvanja tradicijske gradnje i pašarenja, Gajna je ujedno i "spoj kulturne i prirodne baštine na terenu, gdje je ispaša ključan ekološki proces za održavanje bioraznolikosti", rekla nam je Iris Beneš.
