Bio je povelik taj znak upozorenja na travnjaku. Složen, dosta sugestivan, ali ne i na prvu posve jasan. Sastavljen iz tri manja dijela, kockice, poput nekakvog triptiha. U lijevom mu je dijelu bila prikazana prekrižena ikona psa u pozi vršenja velike nužde. U srednjoj se nalazila jednako tako prekrižena slika plastične vrećice s psećim izmetom. Na desnoj strani, neprekrižen, nalazio se piktogram onog što se kod nas uvriježilo imenovati mišcafl (Mistschaufel), u duhu i slogu austrijskog germanizma, a rjeđe škovacera ili škavacera, odnosno mala lopatica za smeće s metlicom. Treba spomenuti da je lokacija opisanog prizora jedan sjevernotalijanski gradić u blizini Trsta, tamo gdje je dubina Jadranskog mora valjda najmanja. U našim krajevima teško da možemo naletjeti na takav znak, još uvijek.
Sekundu-dvije ostao sam zbunjen, a potom shvatio jednostavnu poruku koja je bila nedvosmislena. Nije dozvoljena radnja pseće nužde, no ako se to ipak dogodi, potom molimo ne koristiti vrećice za smeće kako bi izmet bio pokupljen, već lopaticu i metlicu. Ne koristi plastiku, pa makar i u tako minijaturnim izdanjima kakva je vrećica za izmet. Umjesto toga budi pravi građanin-cuckaroš, prikladno opremljen, ali i osviješten, pa pri šetnji s psom uvijek nosi sa sobom metlicu i lopaticu – nisam obišao ni jedan tamošnji pet shop centar, vjerojatno nude i takvu vrstu specijaliziranih subkulturnih gedžeta na prodaju.
No važniji od te denotativne poruke bili su konotativni učinci znaka. Apel na savjest odgovornog građanina. Onog koji revno razdvaja, odvaja, sortira, slaže... razne tipove otpada. Pa tako zna da su plastične vrećice za pseći izmet ipak plastika koju valja izbjegavati. Ali vidi vraga, riječ je o plastici koja nam se u nesmanjenim količinama posvuda i obilato neometano prodaje. Dakle, nije problem ako tržišta potpuno legalno trguju nerazgradivim materijalima poput plastike, najvećim zagađivačima oceana i mora. Problem je ako tamo neka Chiara postupi neodgovorno i, umjesto mišcaflom, izmet iza psa pokupi plastičnom vrećicom te je odloži u korpu za smeće.
Srodnih je primjera na stotine. Apelirat će se na nas kao vozače da vozimo sporije i odgovorno, ali će nam se reklamirati i prodavati bijesna auta koja jure brzinom od 250 ili 300 km na sat. Sugerirat će se roditeljima da zbog zdravlja svoje djece paze na njihovu prehranu, ali nije problem ako se tu istu djecu prepušta agresivnom marketingu slatkiša i gaziranih pića. Ili su takvi artikli, ne slučajno, u trgovinama izloženi na statičnim mjestima poput blagajni, u visini dječjeg pogleda.
Iako se ekološki osviještene mikroprakse lijepo vide, nažalost svojim kapacitetom ne rješavaju sistemske i strukturne probleme ovog svijeta. Plastična vrećica za pseći izmet beznačajna je u usporedbi s učincima ispušnih turbina termoelektrana.
